Igra dobra i zla unutar zidova poljskog samostana („Les innocentes“, A.Fontaine)
Knjigu ne treba suditi po koricama. Isto vrijedi i za film. Međutim, mnogi koji ne sude po koricama znaju suditi po kratkom sadržaju. Čitajući kratki sadržaj novog poljskog filma Les innocentes netko bi mogao reći – nakon Ide opet Ida. Bilo bi to, naravno, puko pojednostavljivanje i velika pogreška.
Samostani kao vrelo filmičnih priča
Dodirnih točaka između ova dva filma ima na pretek. Oba filma smještena su u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata i bave se posljedicama koje je taj rat ostavio. U fokusu jednog i drugog filma je redovnički život, te osobne dileme i objektivni problemi koje je rat donio. Oba filma dolaze iz Poljske koristeći mahom žensku glumačku postavu, s tim što je radnja Ide smještena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, a film Les innocentes u 1945. godinu.
Ove podudarnosti su zaista intrigantne. Rijetko kada iz iste zemlje dođu dva filma slične osnove. Ipak, vrijedi spomenuti kako se ovdje radi o dva (stilski i tematski) različita filma koja treba promatrati i analizirati odvojeno. U Idi je naglasak stavljen na poetski pristup i impresivnu crno-bijelu fotografiju, dok radnja teće nenametljivo i polagano u pozadini. Les innocentes karakterizira mnogo snažnija priča dok nenametljiva, ali sjajna kamera prati lica uhvaćena u mrežu moralnih dilema. Pored toga u Idi glavna protagonistica napušta redovnički život kako bi upoznala izvanjski svijet, dok je put glavne junakinje filma Les innocentes suprotan.
Rat nikog ne ostavlja po strani
Godina je 1945., a jedna od redovnica dolazi do francuske jedinice Crvenog križa tražeći pomoć. Pored gomile ranjenih nitko nema vremena da je sasluša osim mlade liječnice Mathilde. Nakon prvog Mathildinog dolaska u samostan ona otkriva kako su neke redovnice trudne i trebaju liječničku pomoć. Od tog trenutka kompleksna priča puna moralnih slojeva se odmotava, a Mathilda uviđa razmjere strahote kojoj svjedoči i osjeća potrebu da pomogne riskirajući vlastiti život i posao.
Radi se o istinitom događaju s kraja rata, kada je grupa pijanih ruskih vojnika upala u poljski samostan i silovala redovnice koje su tamo zatekli. Uz povijesnu građu priča je nadopunjena moralnim pitanjima različite vrste s kojom se nosi šarena galerija likova, mahom obučena u identične redovničke halje, te poneku liječničku i vojnu. Može se reći da film počinje tamo gdje bi neki drugi stao. Trauma i pokretač radnje su se dogodili, a fokus je stavljen na posljedice. U jednoj sceni, kada tijekom molitve redovnice čuju topot vojničkih čizama, što ih u flashbackovima vrati u srce traume, vješto je prikazana dubina osobnog užasa bez posezanja za eksplicitnim prikazima i dodatnim pojašnjavanjem. U cjelini, radi se o sjajnom scenarističkom uratku koji čitavu priču smješta na dionicu francuski Crveni križ i samostan, među mali broj likova, ali bez nepotrebnog ponavljanja i naglašavanja s temeljito razrađenim likovima.
Impresivne glumačke uloge
Redateljica Anne Fontaine, poznata po filmovima Coco avant Chanel i Adoration, okupila je impresivnu glumačku ekipu. Lou de Laage koja tumači Mathildu pružila je izrazito slojevito čitanje lika suprotstavljajući krhkoj vanjštini enormnu unutarnju snagu što je glumački prilično zahtjevan posao. Tu je još i sjajni Vincent Macaigne koji tumači Mathildinog kolegu, židovskog liječnika, slijepo zaljubljenog u nju.
Sjajan scenaristički posao vidljiv je u interpretaciji redovnica. Iako su sve uniformirane, pa im se vidi samo lice, njihovi karakteri su tako jasno iscrtani da predstavljaju paletu različitih osobnosti. One imaju različitu prošlost, odnos prema sadašnjosti i traumi, različit stav prema rješavanju „problema“ trudnoće, pa tako čine priču dodatno složenijom, te moralno opterećenijom.
Kada je Bog slijep, a ljudi zavedeni, onda prosuđuje savjest
Les innocentes se nenaglašeno, bez podcrtavanja, dotiče svih onih temeljnih pitanja o smislu, Bogu, vjeri i izvoru ljudske dobrote kroz galeriju uniformiranih likova. Pred gledateljima se tako odvija igra lutaka od kojih je svaka pod zakonom službe koju obavlja i moralnog suda koji nosi u sebi. U tom moralnom polaritetu krije se najslojevitija i najhumanija poruka ovog sjajnog i snažnog filma koja izvire iz većine scena.
Bili likovi vojnici, medicinsko osoblje ili redovnice, svi se moraju suočiti sa svojom savjesti. U toj situaciji dobro i zlo je poput klatna, pa svaki zli ljudski čin zaziva onaj dobri iste snage koji ga ima potencijal neutralizirati.
Les innocentes je impresivan, dirljiv i snažan film koji možda neće ostaviti trag poput Ide, koji se okitio Oscarom, ali predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje, vrijedno svjedočanstvo i otkriće jedne nove glumačke nade – Lou de Laage kojoj se sigurno smiješi uspješna karijera.
Film iz sredine prošlog vijeka korespondira sa sadašnjosti
Intrigantna je činjenica kako ovaj film, smješten u 1945. godinu, korespondira s aktualnom društvenom i političkom stvarnošću Poljske. U domaća kina stigao je dok se u Poljskoj odigravala debata i protest (podržan od nekih udruga iz Hrvatske) o pravima vezanim za abortus. To još jednom pokazuje univerzalnost umjetničkih preokupacija i aktualnost ključnih umjetničkih tema. U tom svjetlu možda bi trebalo promatrati i moguće implikacije ovog filma na poljsko društvo. Tradicionalna kršćanska zajednica, te strogi moralni i državni zakoni po pitanju abortusa temelj su koji bi jedan ovakav film, koji u fokus stavlja silovane i trudne redovnice, itekako mogao uznemiriti.
