Istaknuto
27.11.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Vlada Republike Hrvatske odlučila je odbiti prijedlog o smanjenju stope PDV-a s 25% na 5% na menstrualne potrepštine i to ne jednom, već dva puta!

24.11.2021.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Glazba

In memoriam – Đorđe Balašević: Pričat će djeca o svjetlima Arene…

21.02.2021. Katarina ČižićFoto: Službena stranica Đorđe Balaševića
Vrijeme čitanja: 6 minute

„Dobro, deco…”

Pa dobro Đole, što nam je ovo došlo?

Njemu riječi jesu (bile) igračke, a ja se sa svojima sada pomalo mučim, iako sam od njega učila kako se igraju te utakmice. Jer teško je nekome poput mene, maloj i mladoj, opisati dubine u kojima sam ronila, rovove u kojima sam se skrivala i mora u kojima sam plivala s njim. Teško mi je opisati onaj osjećaj kada ti se zbog nekih stihova grlo stegne, a u prsima te neka žica zaboli, a sam ne znaš ni koja je ni odakle je ni da ju nosiš niti da je tvoja.

„Sve počne sa jednom svećom na torti, a završi sa jednom svećom bez torte, i gotovo…”

Pa mornaru, red je da zaplovimo i krenemo od početka kroz ona najranija i najbistrija jutra. Od onih dana kada je Đole kao razmaženi dječak redao petice iz tog nekog jezika i malo manje volio matematiku. Nakon čega je, a možda zapravo očekivano, počeo pjevušiti i slagati riječ na riječ. Želeći krenuti putovima geografije, negdje je skrenuo krivo (ali rekla bih pravo) jer bilo je zapisano da se bavi nekim drugim granicama i velikim svemirom ljudi.

Naslagane riječi i ono dječačko pjevušenje dobilo je pomalo dublji smisao kada s grupom Žetva 1977. objavljuje U razdjeljak te ljubim, numeru veselog tango ritma (da je samo znao kako će jednom neka djeca, iz tamo neke bivše države, plesati tango, baš dok ona svira, u neke sitne sate, usred Zagreba). Tako je započeo put koji će trajati sve do, pa eto, nedavno.

Ova suradnja bila je kratkog vijeka pa je Đole zajedno s Vericom Todorović osnovao grupu Rani mraz. U tom periodu uslijedila je Moja prva ljubav izvedena ’78. na festivalu u Opatiji i hitovi kojima se Đole formirao u ozbiljnog kantautora na glazbenoj sceni. Njegova plovidba po šansonama, popu, rocku, igra s bečarcima i jazzom, melankolijom i nostalgijom bila je nevjerojatno zanimljiva, gotovo čudna, ali nadasve poznata publici koja je njegove stihove i pjesme počela pretvarati u malene osobne himne. Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu (1979) opisala je mnoge mladosti, a Računajte na nas (1978.) postaje jedna od onih koje su budile duhove i snagu.

Foto: .facebook.com/djordjebalasevicofficialpage

A onda nam je Đole darovao Neke Nove klince s kojom su generacije odrastale i s ponosom gledale neke (svoje) nove klince kako prestaju biti mali. Moja je generacija te 1980. spadala u one daleke koji će tek doći (tamo jednog dana). Vidiš, sada dok ovo pišem postavlja mi se pitanje pripadamo li još uvijek onima malenima koji kradu trešnje ili smo i mi započeli onu ludu kocku sa životom. E moj Đole, još jednu generaciju si othranio.

I mogla bih sada nastaviti pisati o desecima i desecima hitova koji su uslijedili nakon što je 1982. započeo samostalno nastupati i stvarati, ali vjerujem da gotovo svaki znate u riječ. Mogla bi spominjati bitne godine poput početka 80-ih kada prvi put rasprodaje beogradski Sava centar ili onu ’83. kada je nastala Svirajte mi jesen stiže dunjo moja ili pak Ne volim januar. Pisati o bitnim imenima poput Đorđa Petrovića koji postaje jedan od najbližih glazbenih producenata ili pak Aleksandra Dujina koji je slagao virtuoze na klaviru za Đoletove stihove. Samo, baš mi je teško pisati te biografske retke. Možda ovaj put teže nego inače, jer ne želim pobrojavati važne činjenice, imena i obljetnice. U njima se ne skriva prava veličina nekoga poput njega (postoji li uopće netko poput njega?) Đole je bio puno više od podataka upisanih u neki registar koji se odštambilja, spremi i spominje na važne datume. Ajme, Đole je bio i je.

Đole je bio zaljubljen. Prvo u svoju Oliveru, a potom u ljude.

Đole je o ljubavi pisao kao nitko do tada. Nisu to bile neke velike riječi niti famozne kompozicije. To su bile misli koje dolaze iz tamo nekog kutka srca za koji se moraš dobro potruditi da ga upoznaš. Znat ćeš jako dobro na što mislim ako te ikada zaboljelo u prsima kada si čuo Nedostaje mi naša ljubav ili prolio suze uz Ostaje mi to što se volimo. E vidiš, Đole je točno znao kako taknuti tu neku žicu koju ljudsko biće nosi u srcu i glavi. Onu koju se sakriva najdublje i najdalje i koja ne dolazi tako često do površine i svjetlosti.

„Takve su, znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša.”

Jer voljenje se učini toliko lako i jednostavno, a tugovanje još dublje i bolnije. Đole je nekako uspijevao dopustiti ljudima da budu ljudi. Jednostavni, ludo zaljubljeni, tužni, slomljeni, veseli. Bojao je svijet onim slojem magije u koju vjeruješ kao dijete, a zaboraviš čim vrijeme počne slagati malo veće godine na leđa. Ma koliko li se samo Provincijalki skriva u ovom velikom svijetu, kojima su ti isti stihovi bili ujedno i himna, borbena pjesma, tužbalica i najveseliji ples? Koliko je vas (nas) udaralo nogama o zemlju (bilo bosi bilo cipelama) dok je Djevojka sa čardaš nogama odzvanjala zrakom? Koliko je stegnutih grla bilo uz Regrutersku i Devedesete jer znaš o čemu se pjeva, a teško ti je misliti? Ma koliko vas (nas) je tugovalo, ljubilo i voljelo uz sve te riječi? Jer kada ti netko dopusti da budeš čovjek, spremiš ga duboko u srce.

„Tvoj steg na svakom gradu je gde ti se neko raduje”

Balašević je koncertom u Sarajevu 1998. odlučio obrisati visoke poslijeratne zidove, a nakon njega (ako ne i prije) miriti posvađane nacije. Osjećam se pomalo nespremno pisati o vremenima u kojima nisam živjela, o kojima se ne priča puno ili se samo kroz slike prisjeća. Onim vremenima kada je postojala jedna velika granica koja se raspala na puno manjih. Možda i je volio pjevati o izgubljenom svijetu i nostalgično gledati prema natrag, ali sakrio je između redaka tu poruku zajedništva i ljubavi koja bi trebala nadilaziti sve političke režime i odluke. „A srce se svuda kaže srce… i tu Boga nema.” Opjevavši jedan grad, opjevao je sve. I svaki ti se učini jednako tvoj. Buba, Vasa, Ankica, Katrin i svi ti opjevani likovi žive tako blizu, u prvoj susjednoj kući ili ti se pak netko od njih nalazi još bliže, baš tu preko srca.

Ako ga prisvojim na nekoliko riječi i kažem neku tihu zahvalu, ne zamjeri. Vjerujem da svatko od nas ima neki poseban i samo sebi znan odnos i prilike u kojima je Đorđe uskočio. Isprepletao svojim riječima poneki osjećaj, ranu i smijeh ili bio svjedokom nečijih najcrnjih jutara i najsvjetlijih noći.

Jer ima tih nekih stihova (ma gotovo svih) koje ti ne znam objasniti i neću znati nikada. Nekako se uspije probuditi taj neki dio života koji nije moj, ali koji razveseli ili zaboli kao da sam ga sama živjela. Jer kroz glazbu Đole je otvarao svjetove mojih baka i djedova, mame i tate, prijatelja. Opisivao si ih tako potanko i točno i onda lukavo sve utkao u moj, naizgled potpuno drugačiji put. I u moj i u tvoj. Jer na nama je da brišemo ucrtane granice i volimo ono iskonsko što se u drugom ljudskom biću krije.

Ilustracija: Midhat Kapetanović

„Pričaće deca o svetlima arene”

Ej da nam je sreće da volim kao što se u njegovim pjesmama voljelo. Ej da nam je sreće da se veselimo da se sve oko nas praši. Ej da nam je sreće da na trenutak vidimo tu magiju (melankoliju, sentiment, nazovi kako hoćeš) kojom je svijet ponekad obojen. Ej da nam je sreće da još glasnije pjevamo, svatko svoju najdražu. I ej da nam je sreće da smo nešto iz tih stihova i naučili. I da slavimo Đoletovo na Štefanje. I svaki drugi dan.

I da ostanemo klinci, brojimo godine kao brojalicu, volimo najjače i plačemo najdublje. Da plešemo najveselije i pjevamo najglasnije. Da češće nosimo srce na dlanu i vjerujemo u tu neku nadu. Jer plovi se i dalje. Neki su na plovidbu s Đoletom krenuli od prvog dana, neki su se priključili prije, neki kasnije, neki preko prijatelja, mama i tata, baka i djedova. Neki sami u tišini, neki uz glasne tambure, a znam da ima i onih koje ta plovidba tek čeka. I tužno je što neće biti tebe, Panonskog mornara s punim rukama bijelih zečeva, ali bit će pjesme, riječi i sjećanja. I plovit će se. To neka ti bude obećanje za miran san i put prema gore. Laku noć, Đole!

(Visited 406 times, 3 visits today)

Komentari