IVANČICE (1966): Anarhija i sloboda uz dvije Marije i djelo Věre Chytilove

U vremenu kretanja prema tzv. socijalizmu s ljudskim likom u kojem se zdušno zagovarala sloboda pojedinca, češki je film doživljavao svoje zlatno doba u filmovima koji su ironično progovarali o toj obećanoj slobodi i britko kritizirali društvo koje nemilosrdno melje svoje ljude.

Věra Chytilová režirala je film koji se danas opravdano deklarira kao češki klasik i oduševljava ne samo s estetičke, vrlo specifične strane, nego i originalnim načinom pričanja o dvije djevojke koje tu obećanu slobodu, nakon što su je konačno ostvarile, iskorištavaju maksimalno prkoseći konvencijama.

Ako svijet sve uništava, uništavajmo i mi sve.

U središtu priče su dvije djevojke, obje po imenu Marie (Jitka Cerhová i Ivana Karbanová) koje su odlučile živjeti slobodno u punom smislu te riječi. Bez obzira na posljedice, impulzivno,  bezosjećajno, hirovito udovoljavaju svakoj svojoj želji odlazeći na skupe večere sa starijim muškarcima, zavlačeći ih da bi se nakon toga mogle glasno nasmijati njihovoj naivnosti.

One provociraju, vrijeđaju, ruše, odjeću, hranu, muškarce, sve to vide kao priliku za zabavu, uživajući u tome s vjenčićem od ivančica na glavi, izgledajući pritom djetinjasto, naivno, dobrodušno. One su zaključile da je svijet nepopravljivo pokvaren, a ako je tako, zašto i one ne bi bile takve?

Film Ivančice smatra se značajnim u sferi feminističke kinematografije, no sama je autorica to porekla i proglasila ga filozofskim dokumentarcem u obliku farse. Prvo što se primijeti kod tog filozofskog dokumentarca je nevjerojatno fascinantna estetika, igranje bojama, pokretom, kadrovima cvijeća, jabuka, tijela junakinja koji su režijski oblikovani nevjerojatno domišljato, oni pričaju sami za sebe, tako da se lako može reći da film ne bi izgubio gotovo ništa na kvaliteti i razumljivosti da ostane bez dijaloške komponente.

Chytilová kombinira postupke filma istine, eksperimentirajući dakle s filmskim izrazom – od crno-bijelih do kolor scena, rušeći dramaturške konvencije u prijelazu od ozbiljne priče prema burleski, dokidanjem fabule, povezivanjem disparatnih prostora i pokreta glumica. Primjerice, u jednoj se sceni tijela junakinja počinju lomiti označavajući suprotnost između njihovih želja i društvenih pravila.

Aktualnosti i društvene reference

U Ivančicama se također vješto ironizira tema rata, nasilja, društva u tranziciji prema obećanom poboljšanju, te bogati sredovječni muškarci koji misle da su skupo vino i bezbrojni sljedovi jela sve što treba da osvoje ženu. Upravo su te društvene anomalije prokazane kroz brojne metafore i dojmljivi vizualni doživljaj ono što je ovaj film svrstalo u sam vrh češke kinematografije.

Věra – majka čehoslovačkog novog vala

Chytilová u svojim filmovima pokazuje izraziti interes za modernu ženu i njezin život, ali bez one pretjerane sentimentalnosti kada se priča o takvim temama. Najveći autoritet čehoslovačkog filma, Peter Hemes, rekao je kako se kod nje, barem u ranim uradcima, vidi veliki utjecaj cinema veritea, a u zrelim filmovima njen je izraz, po njegovom mišljenju sličan onome što radi Godard. Osim Ivančica, filma kojim se u potpunosti afirmirala, tu su još i filmovi Jedemo voće rajskog vrta, O nečemu drugome te Poslijepodne starog fauna.

Majka čehoslovačkog novog vala svojim je filmom Ivančice 1966. godine donijela britku burlesku koja oduševljava svojom estetikom, apstraktnom pričom, otvorenom provokacijom i anarhističkim karakterom te je donijela prepoznatljivu čehoslovačku društvenu satiru koja nas tjera da se zapitamo koliko daleko možemo ići u iskorištavanju svoje slobode i je li ta sloboda koja nam se toliko jamči i obećava, zapravo slobodna?