Iz supkulture: EMO – Axl Sixxteen: “Tvoja originalnost više je u tebi, nego na tebi”
Nedavno smo vas uveli u supkulture i upoznali s definicijom i osnovnim informacijama koje se uz nju vežu, a sve u svrhu boljeg razmijevanja serije intervjua o pripadnicima raznih supkultura kao što su gothic, emo, glam i hippie. Novu godinu valja započeti s izazovima pa smo tako odlučili izavati sebe (i vas) na udaljavanje od ustaljenih okvira razmišljanja. Poslušajmo zajedno što imaju za reći oni naizgled drugačiji od nas i upoznajmo bolje alternativnu stranu kulture koja pomalo izumire.
Osim što je vrsta rock glazbe, emo je i stil post-hardcorea koji se razvijao od 1980-ih. Podrazumijeva buntovan modni izričaj, depresivnost i sklonost samoozljeđivanju, a pripadnike se uglavnom opisuje kao stidljive i tjeskobne introverte.
Zbog specifičnog odijevanja u kojemu prevladava crna boja, lako ih je uočiti na ulici, a mnogi od njih i zaziru. Pripadnici te supkulture ne uklapaju se u dominantnu viziju svijeta, zbog čega ih mnogi ne razumiju, pa se povlače na mjesta i u društvo koje ih prihvaća.
Kako ne bi pričali napamet (što je svojstveno čovjeku), u nastavku slijedi intervju s pripadnikom emo supkulture, s trenutnom adresom u Zagrebu. Axl Sixxteen (Alex Wrist) uvest će nas u emo svijet (koji većina nas ne poznaje), koji je prepun zanimljivih stavova, mišljenja i vizija. Osim toga, Axl je pristao podijeliti s nama i detalje iz svoje svakodnevice te ispričati što ga motivira da nastavi njegovati takav stil života. Cijeli je razgovor obogatio iskrenošću, progovorivši i o temeljnim društvenim problemima, no najvažnije, omogućio nam je da ga upoznamo sa svime što u sebi nosi i što ga ispunjava.
Dugogodišnji si pripadnik emo supkulture. Kako je došlo do te konekcije?
Još sam 2007. po internetu kopao i gotivio emo slike, parove i frizure, nadajući se da ću i ja jednog dana izgledati i odijevati se poput njih . Dakle, za mene je sve krenulo s estetske strane te supkulture, jer sam bio dijete od jedanaest ili dvanaest godina pa nisam još (barem ne u tim godinama) mogao imati takav stil života jer sam se još pronalazio i učio o svemu. Tada nisam bio dovoljno zreo za ikakvu originalnost, a ni odrastanje i odgoj u konzervativnoj pedagoškoj obitelji i gradu Mostaru kakav jest, nisu pomogli.
Prvi put je emocija te vrste u meni eskalirala 2011. godine, kad sam svoju prvu djevojku (prvu s kojom sam se ikad poljubio) vidio kako na stubištu zgrade u kojoj sam živio, sjedi i smješka se s mojim poznanikom iz škole. Odmah sam znao što je posrijedi (što se kasnije i pokazalo istinitim), a znaš i sam kako su zaljubljena tinejdžerska srca fragilna. Od tog dana svijet više nikad nisam pogledao isto, sve mi se urušilo i od tog treptaja je sve krenulo. Ukratko rečeno, krenulo je sa slomljenim tinejdžerskim srcem (a tinejdžerske emocije su najjače) i neke prve stvari na kojim se moja promjena odrazila bile su promjena boje kose i frizure (iz prirodne plave u crnu s plavim pramenovima) i povučenije samotnjačko ponašanje uz forever alone pjesme kao što su I’m just a kid i Welcome to my life od benda Simple Plan. Te pjesme su precizno opisivale moje tadašnje stanje i situaciju jer mi ni u srednjoj školi nije bilo sjajno po društvenom pitanju.
Kakve su bile reakcije najbližih i tvoje okoline?
Nisam bio prihvaćen, najvjerojatnije zbog svojeg neuobičajenog imidža. I dan danas se sjećam prve reakcije svog pokojnog djeda (odrastao sam uz djeda i baku jer su moji rastavljeni otkad sam rođen) kad sam se doma vratio s kosom, kakvu sam gore opisao. Rekao mi je da će me izbaciti iz kuće zbog toga pa se dalo naslutiti da promjene, koje su me krenule obuzimati, neće proći dobro u mojoj familiji.
S obzirom na to da društvo uglavnom nije dovoljno informirano o emo supkulturi, možeš li pojasniti što točno zastupa, koje su osnovne unutarnje i vanjske karakteristike pripadnika i što podrazumijeva takav način života?
Mogu ti djelomično pomoći, ali ne baš najpreciznije pričati u ime emo subkulture jer ja nisam generični emo, već više emo na svoju ruku u fuziji s elementima scene i emo subkulture (fuzija scene i ema je sceamo). Emo je kompleksniji pojam od onog kako ga većina površno definira. Ta površna definicija većine je da si emo ako se tamno odijevaš, imaš duže šiške koje ti padaju preko očiju, užasno si pesimističan, nosiš starke ili vansice, samoozljeđuješ se i te gluposti. Ne, tvoja originalnost je više u tebi nego na tebi.
Ima ona i svoju estetsku stranu, ali ako ti to nemaš u sebi, a odijevaš se i nosiš kao emo, to ti je isto kao da si jedna od onih što nose Iron Maiden ili Guns ‘n’ Roses majice, a ne znaju im tri hita nabrojat’. Najvažnija unutarnja karakteristika ema je emocija (od koje i dolazi ime emo), ta posebna emocija koja izgrađuje ostatak i iz koje proizlaze tvoje ostale karakteristike. Emo ljudi pronalaze svoju emociju u tekstovima i zvuku pjesama koje suosjećaju s njima (najviše zahvaljujući bendovima koji su djelovali od 2004. do 2011. godine).
To je neopisivo, moraš osjetit’ kako te pjesma može ubosti i koji jedinstveni osjećaj te ponese. Dakle, to bi bila najvažnija karakteristika koja pokazuje tvoju originalnost i definira tvoju unikatnost – ta jedinstvena emocija. Ostale karakteristike su većinski drugačiji pogled na svijet, osjećaj ljepote i opuštenosti u tami, nebriga što će biti i što će se dogoditi, suočavanje s unutarnjom (duševnom) boli, a ne zaobilaženje/bježanje od nje (pozeri) i osjećaj samoće s koliko god frendova bio okružen. Vanjska karakteristika koju ćeš primijetit’ u emo ljudi je unikatan imidž, al’ ga nemam potrebe posebno opisivati jer je prepoznatljiv samo po sebi. Svatko će prepoznat emo osobu čim ju vidi.
Kakav je tvoj pogled na svijet i okolinu s kojom si svakodnevno u kontaktu? Što smatraš najvećim problemima u društvu?
Moj pogled na svijet i okolinu nije nimalo dobar. Pun sam mržnje i razočarenja s koliko fejka i patetike sam okružen. Priroda se uništava, životinje se ubijaju, lijenost prevladava, tehnologija omogućuje da radiš sve s jednog mjesta, bez da pomakneš mišić. Samo se rijetki ne boje biti svoji, svi ostali se prilagođavaju izgledom i životnim stilom onome što nazivaju ‘normalom’.
Tu je i proždrljivost, gledanje gdje da potrošiš novac samo da bi ga potrošio (dok ima onih što skupljaju boce kako bi si priuštili komad kruha), razmažen odgoj djece i mazanje njihovih očiju, donošenje “sigurnih” odluka jer se nema muda riskirati za svoje snove. Laži u svakom kutu, pohlepa, psovanje i nazadno razmišljanje.
Sve se svodi na seks i novac, nema više one čarolije… Još ove zadnje dvije godine sve ovo ispiranje mozga s koronom, cjepivom i mjerama, političari, poglavari i njihov plan zlatne milijarde. Mogao bih ti do sutra nabrajati najveće probleme društva jer više ništa ni ne valja u njemu (čast ono malo izuzetaka što je ostalo).
Ljudi bi se trebali i osvijestiti jer su kroz brojne prirodne katastrofe upozoreni na to da nisu sigurni. Ne postoji ta sigurnost u svom seflessnessu i can’t-doingnessu ispod tople dekice, kad viša sila zagrmi. Sve mi se to gadi, al’ dokle god sam tu nastojat’ ću učiniti najbolje što mogu, barem za prirodu i životinje. Želim zaštititi svaku životinjicu koju mogu i njegovati prirodu i okoliš, te svojom egzistencijom, nadam se, potaknuti druge na originalnost protiv mediokriteta, bilo svojim životnim stilom, imidžem, pjesmama ili nečim četvrtim.
Ljudi često negativno opisuju tvoju supkulturu te je prisutan očiti animozitet prema njenim pripadnicima. Jesi li imao neka negativna iskustva zbog svoga načina života te postoje li prepreke s kojima se susrećeš zbog svog izgleda i načina razmišljanja?
Htio sam ti reći da doslovno čitav život snosim konsekvence jer sam previše ponosan i odan svojoj originalnosti da bi se promijenio, al’ sam se onda sjetio da to baš nije točno. Dok sam bio klinjo, svi su me voljeli. Kako jedna pjesma kaže: „Dok si mali svak te voli, čim porasteš svakog k boli”. Otkad sam probušio svoj prvi piercing na usni (što je bilo sa sedamnaest godina), počeo sam se nositi s određenim tipovima mržnje i poprijekog gledanja, jer u Mostaru, gradu u kojem sam rođen i odrastao, nepisano je pravilo da ako si muškarac i imaš dužu kosu, odmah te se poprijeko gleda, a ako ti je ona još uz to ofarbana i imaš pirs, onda ti pripisuju etiketu drogeraša, pederčine, demona i slično.
Sad da konkretnije odgovorim na tvoje pitanje… Da, imao sam hrpu negativnih iskustava, više zbog svog izgleda, nego načina života. Diskriminacija prema alternativnom muškarcu je očita. Nedavno kad sam bio u Čapljini u nekom dućanu, direktor smjene je poslao jednu od radnica da me prati i drži me na oku ne bi li ukrao nešto. Većina muškaraca (naglašavam većina, ne svi, čast izuzecima koji priđu i izraze respekt da sam hrabar što sam svoj) koji bi me tek upoznali, ispočetka bi se pravili fini prema meni, da bi kasnije saznao od njihovih poznanika da su me olajali zbog mog izgleda. S djevojkama nisam imao takvih situacija, već samo s muškarcima. Zanimljivo, right?
Opet, bilo je i situacija s muškarcima, gdje je sve krenulo s negativnim komentarima kao „vidi onog emača, koji k je ovaj lik”, da bi kasnije, kad bi me upoznali, prerasli u odane prijatelje. Poanta ovog svega što ti pričam je da bi u životu bilo bolje kad se međusobno ne bi sudili po koricama.. Prije mi je to smetalo, no više me nije briga. Držim se svojih uvjerenja i svog uskog kruga dragih ljudi, ne treba mi ništa više.
Misliš li da je zatvorenost emo supkulture djelomično oblikovala neke od tih predrasuda?
Ova moja strana alternative i supkulture je u nekoj mjeri sama kriva što njenim pripadnicima ovako sude, jer alternativci jesu buntovnici, glazbenici drogeraši, travari ili obični pušači, svi oni su poslužili kao primjer. Tim činovima oni kreiraju općenitu sliku alternative, pa se zbog takvog pogleda na ovu supkulturu sudi ljudima poput mene i rijetkim zdravijim članovima, kojima nije do zatupljivanja i oštećivanja mozga drogama, već samo do lifestylea i imidža. Ja zbog takve osude svoje supkulture ne mogu proći gradom ili preko granice, a da me drotovi sumnjivo ne pogledaju ili ne pretresu. Kad me pretresu ne nađu ništa osim gumenih bombona, energetskog pića i neke čokoladice jer se ne pucam tim sranjima.
Emo osobama pripisuje se depresivnost i buntovnost. Što je uzrok takvom opisu?
Street life i prošlost koje te izgradila u ono što si danas su ti razlozi. Emo osoba nije netko koga ćeš vidjeti u nekom restorančiću kako se kesi i puca od sreće sa svojim takozvanim prijateljima ili kak’ sjedi na klupici u prirodi direktno ispod sunca obasjan svjetlošću s cvijećem oko sebe.
Nama je to sve lažna i nepostojeća (forsirana) sreća jer ti ustvari nisi sretan, već lažeš samog sebe da jesi dok si patetičan i proždrljiv. Nas ćeš, ako nas uopće i uočiš, vidjet’ u zabačenom dijelu parka gdje ne prolaze majčice i bakice s kolicima, djecom i unučadi, sa slušalicama na glavi, mobitelom ili cigarom u ruci, skejtom ili nekim instrumentom na leđima ili pored sebe, kako nešto radimo, vajbamo ili sanjarimo.
Kako bi opisao vlastiti stil odijevanja?
Moj stil odijevanja je zahtjevan i on je jedan od glavnih razloga zašto estetski nije lako biti scener. Trebaju mi minimalno 3 ure da se spremim i trebaju mi eyeliner, maskara, korektor, tuš, sjena, leće, lančić/i, lak i četka za kosu, neki accessorisi za glavu/kosu ili šnalice, šljokice (ponekad), fingerless rukavice do sredine ruke ili lakta s narukvicama, lak za nokte, gornji i donji dio, lanci/tregeri ili oboje, čarape i šuze. Ne bi me iznenadilo da sam nešto izostavio. Spoj svega gore nabrojanog stvara moj jedinstven stil odijevanja kojeg bi opisao slatkim, kul i mračnim jer krvava crvena i tamnije boje prevladavaju na meni, a imam i šarenih detaljčića, pa se sve to skupa nekako stopi na scenerski način, umjesto na generični vampirizam ili demonski način kao u gotičara.
Gdje pronalaziš garderobu?
Garderobu djelomično pronalazim u skejt dućanima, tamo si uzimam neke dijelove za skejt, majicu, snapback ili ruksak od nekih skejt supported brendova, DC ili Vans šuze i čarape za skejt od jednog posebnog skejt supported brenda (samo mu se imena ne mogu sjetiti sad, al je prekul i kvalitetan bez obzira na to što je skup). U vintage ili second hand dućanima tražim buntovne rasparane traperice. S donjim dijelom nisam toliko strog, dok sam s remenima malo izbirljiviji, ali sigurno me nećeš vidjeti u onoj „just do nothing” majici koju svaka druga osoba nosi.
Ostale odjevne komade pronalazim online. Uzimam si stvari i accessorije iz Njemačke, Engleske, Amerike i još nekih random euroazijskih zemalja, preko stranica koje su band, skejt i alternative supported. Mnogo je kul brendova koji su podcijenjeni, a imaju stvari kakve nigdje nećeš nać’. Da bi pronašao takve brendove, trebaš ih “iskopati” na internetu. Postoje neki izumrli kul brendovi do čije garderobe samo možeš doći tako da ih kupiš od neke osobe koja ih je kupila dok su još postojali pa stavila na prodaju preko Depopa i slično.
Koje vrste umjetnosti najbolje odgovaraju tvojim afinitetima? Baviš li se nekim aspektom umjetnosti?
Umjetnost je nešto u čemu sam se pronašao i čemu sam posvetio svoj život, ona je, uz prirodu i životinje, ljepota mog svijeta. Ako me pitaš što sam, odgovorit ću ti scener, umjetnik ili pjevač, zavisno kako se u tom trenutku osjećam. Da nisam to, bio bi veterinar, borac za prava životinja ili član Levijatan pokreta. Ili svo troje.
Uživam u slikarstvu i fascinira me filmska umjetnost. Bavim se fotografijom, izbacivanjem svega iz sebe screamom/growlom (tehnikom pjevanja koju preferiram) i pisanjem tekstova pjesama na engleskom jeziku za koje smatram da su mi najveća ostvarenja. Moj proces pisanja traje u rasponu od 14 do 30 sati, raspoređeno u više dana jer se držim kvalitete naspram kvantiteti. To je za mene jedan cijeli projekt kojem se posvetim, a od brzopletosti ništa nema. Ne znam je li to sebičnost, ali mnogo mi je draže ulagati svoje vrijeme i novac u kreiranje videa i fotografiju, stvaranje glazbe i pjesama i stvaranje uspomena dok furam ono što jesam, umjesto na konvencionalne uloge koje nam je društvo namijenilo.
Koliko si izbirljiv prilikom izbora društva? Koje osobine moraju imati osobe s kojima se družiš, a s kojim tipom ljudi ne bi mogao pronaći zajednički jezik?
Prije nisam imao nekih pravila pa bi svi bili dobrodošli. Ako mi paše, ostane, ako ne, ne ostane. Mnogo je ljudi prošlo kroz moj život (došlo i otišlo iz njega), većinom jer sam se preselio u Zagreb, a vjerojatno je i mnogo ostalih nekamo otišlo.
U zadnjih nekoliko godina, gej ljudi su mi se dokazali kao najodaniji, najzabavniji, najmanje problematični i najsmješniji prijatelji. Oni bi me i na najgori dan oraspoložili i zašarenili.
Najvažnije mi je kod osobe s kojom sam prijatelj da je pametna i iskrena, da se zna postaviti na moje mjesto i shvatiti situaciju ako dođe do nje, neka je ozbiljna kad je to krucijalno i neka ima svoj stav. S takvima ću se najbolje sporazumjeti i najlakše dogovoriti. Doduše, samo jednu frendicu imam koja dijeli supkulturne sličnosti sa mnom.
Kako bi izgledao svijet da ga možeš kreirati prema onome što zastupaš i osjećaš?
Ovo mi je teško pitanje i ne mogu ti baš dati konkretan odgovor jer nisam netko tko ima sliku savršenog svijeta i tko bi ga stvarao (sve i da mogu) jer sam sebičan te većinski mrzim ljude. Ljudi su najveće zlo planeta Zemlje. Često zamrzim i sebe samo zato što sam pripadnik te vrste, iako nisam destruktivan za okolinu kao većina. Da se mene pita, da sam ja bog i da imam moć stvoriti svijet, stvorio bi samo prirodu i životinje, ostavio zemaljsku kuglu takvom kakva jest i uživao u pogledu na tu divotu. Čovjeka ni slučajno ne bi stvorio, a ako bi ga i nekim čudom stvorio, kontrolirao bi ga da ne učini neko zlo.
Što te inspirira i tjera da nastaviš njegovati emo izričaj?
To što sam to ja. To je život koji ja živim, zove se sceamo. Ime i prezime sam promijenio po vlastitom izboru. Stvorio sam dizajniran zapadno-osviješten sceamo identitet od imena i prezimena koje sam dobio kad sam se rodio (Sven Korać) da skroz izbrišem Balkan iz sebe i ne vučem ništa od svoje familije jer sam postao sâm svoj, umjesto nasljednik neke random hercegovačke loze.
Imam 26 godina i godinu za godinom sam sve više sceamo, s još boljom, zanimljivijom, zdravijom i kvalitetnijom kosom jer brinem o njoj k’o nitko, s još ubitačnijim imidžem rekreiram ikone sceama, i što je najvažnije, s još odanijim i originalnijim srcem za ono za što sam rođen i što je jače od mene. Znam da sam se malo uživio, ali što ću kad je tako.
Više o supkulturama:
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
