Izvještaj: Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra priredio vrelu večer u kišnom Zagrebu
Novo izdanje programa Začarana Močvara u Zagreb je po prvi put dovelo world music senzaciju Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra u sklopu njihove balkanske turneje uoči izlaska albuma „Balkan Reunion“. Bend djeluje od 2012. godine, a dosadašnju diskografiju čini im album „Imbarca“ (rumunjska riječ za ukrcaj) na kojem se nalaze dvije autorske pjesme članova benda te deset obrada tradicionalnih, pretežito romskih napjeva. Poznat i pod skraćenicom BGKO, bend trenutno čini šest članova podrijetlom iz cijele Europe, a za sebe s ponosom kažu da su imigranti i doseljenici u Barcelonu, gdje su se upoznali i oformili svoj mali, ali bombastični orkestar.
Na pozornicu Močvare popeli su se par minuta prije 22:30 i u koncert su nas uveli laganim instrumentalom, postepeno otkrivajući svoj raznolik instrumentarij. Petorici muškaraca svirača na drugoj se točki pridružila pjevačica Sandra Sangiao i zapjevala pjesmu čije su početne riječi „Put putujem…“ te koja asocira na nježne melodije sevdaha, što je dodatno razigrao solo na harmonici. Nakon laganog uvoda, vrijeme je bilo da ubrzaju tempo uz revolucionarnu himnu Hasta Siempre Comandante kubanskog skladatelja Carlosa Pueble, posvećenu Che Guevari. Kao svoj cjelokupni repertoar, i tu je pjesmu BGKO obradio i aranžirao u svom prepoznatljivom stilu, koji instrumentalno čine akustična gitara, kontrabas, harmonika, klarinet i udaraljke.
Zanimljivo je to da jedan bend koji je orijentiran romskoj glazbi nema u glavnom sastavu violinu, instrument koji bih vjerojatno prvi povezao s romskom glazbom, iako postoje snimke live nastupa na kojima im se povremeno pridružuju violinisti. No, ovako su dobili prepoznatljiv izričaj u kojem prvenstveno dominira sjajan klarinet Robindra Nikolića, Srbina indijskog porijekla koji se kroz koncert pokazao i kao lider benda te kao glavni komunikator s publikom. Snagu njegove izvođačke ekspresije teško je dočarati riječima. Sjajno je nijansirao izvedbu, od sanjivih piano uvoda do gotovo gromoglasnih vrhunaca od kojih te prođu trnci cijelim tijelom.
Nikolić i ostatak benda u nekoliko su navrata prilikom tiših uvoda u pjesme pokušavali stišati publiku, čiji su zadnji redovi bili iznimno brbljavi. S jedne je strane sjajno to što je Močvara bila prepuna, a koncert gotovo pa rasprodan, no s druge je strane bilo zagušljivo, temperatura je bila paklena, jedva se možeš probiti kroz gužvu, a onda se nađe još šačica brbljavaca dovoljna da nekoliko stotina ljudi i sjajnom bendu na trenutak pokvari pozitivnu energiju. Srećom pa su bend i publika bili toliko dobro raspoloženi da ti prekidi nisu imali trajni učinak, a gradacija atmosfere rezultirala je sve većom erupcijom oduševljenja nakon svake odsvirane pjesme.
Kroz setlistu su se izmjenjivali instrumentali s pjesmama na kojima je zapjevala Sangiao, a u jednom se inspiriranom trenutku i ona pridružila bendu u improvizacijama i solažama pjevušeći na-na-na ili daj-daj. Iako zbog glazbenog odabira daju dojam pučkog benda, kroz njihov je nastup očigledno da je riječ ne samo o talentiranim, već i o kvalitetno školovanim glazbenicima. Kao i kod Nikolića, njenu je vokalnu izvedbu teško opisati, osim riječima da je svaki ton njenog glasa užitak za slušatelja. Raspon glasa joj je zavidan, bez problema mijenja vokalne registre i prilagođava tehnike, a romski izgovor savladala je bez greške.
Nikolić je jedan instrumental nazvao balkanskim rock’n’rollom, s utjecajima srpske, grčke i turske glazbe. Prije bih rekao da je to bio balkanski kraut rock s repetitivnim ritmom kontrabasa i dozom psihodelije iz klarineta i harmonike. Ta je pjesma najbolji primjer za cjelokupnu svirku benda, u koju se Barcelonjani gotovo manično užive, gotovo kao da su u katarzičnom transu. Kontrabasist Ivan Kovačević iz Beograda svoj je instrument gotovo pa zlostavljao, no taj je grubi odnos proizvodio tako sjajan ritam, koji ti jednostavno ne dopušta da mirno stojiš.
Uz Nikolića, Sandru i harmonikaša Mattia Schirosu, solažama nas je razmazio i gitarist Julien Chaval, Francuz koji je i autor jednog od izvedenih instrumentala, skladbe Kus Kus. Postavu benda zaokružuje Grk Stelios Togias na udaraljkama. Prema kraju koncerta nanizale su se njihove najpoznatije ili barem najprepoznatljivije skladbe, kao što su instrumentalna tema s varijacijama zarazne melodije Shalom Alechem te najiščekivaniji hitovi, romska himna Djelem Djelem te tradicionlna ruska pjesma Cigani Ljubiat Pesnji, koje je pratio opći dernek u klubu. Ni sami članovi benda nisu očekivali takav prijem, što su potvrdila i njihova lica, ugodno iznenađena gromoglasnim pozivom na bis, na kojem je Sangiao još jednom zapjevala „Ej romale, šabane…“ i privela sat i četrdeset minuta dugi koncert kraju.
Nikolić je obećao da će se sigurno uskoro vratiti, u što uopće ne sumnjam, a ako će se dobar glas o koncertu širiti Zagrebom, idući će put morati doći u neki veći prostor. Zanimljivo je primjetiti kako glazbeni izričaj ovog benda, koji tradicionalnu romsku, grčku, tursku i rusku glazbu kombinira s elementima jazza, istovremeno odlično funkcionira i u underground svirkama poput ove u Močvari, kao i u ambijentu nekog kazališta ili amfiteatra, što potvrđuju live snimke benda na YouTubeu. Potonje lokacije više dopuštaju uživanje u samoj izvedbi, u bogatim aranžmanima i u umjetničkom dosegu izvođača, dok klupski prostori omogućavaju bučnu, plesnu večer na obostrano zadovoljstvo benda i publike.
Nakon koncerta DJ Emir iz emisije Izvorišta na Radio Studentu prisutne je zadržao na plesnom podiju sjajnim miksom raznolikih world music izvođača, od talijanskog benda Canzoniere Grecanico Salentino, preko latinoameričkih ritmova salse, do hitova hrvatskih Cinkuša. Ovakav je glazbeni odabir bio pun pogodak, ne samo zbog toga što je prikladan nakon koncerta Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra, nego i zbog toga što je pravo osvježenje u zagrebačkom noćnom životu. Ovakve bi slušaone trebalo organizirati jednom mjesečno jer pružaju predah od brojnih r’n’b, drum’n’bass, house, indie i preostalih evenata.
