Izvještaj – Iron Maiden: Unatoč tehničkim poteškoćama, legende razvalile Spaladium arenu
Jedna stvar riješena s popisa želja. Vidjeti jedan od omiljenih bendova iz djetinjstva uživo bilo je zaista jedinstveno. Neka očekivanja su ispunili, ali bilo je nekoliko „ali“.
Bio sam u jednoj veseloj ekipi, ali nisam bio u crnini. Najviše je bilo ljudi koji su imali ili njihove majice ili od nekih drugih metal bendova. Ja sam bio jedan od rijetkih koji su bili drugačije obučeni, imao sam neku plavu majicu i sive kratke hlače. Dva zaštitara su mene od cijele skupine pregledali, ali ništa nisu našli, očito sam im upravo zbog toga bio sumnjiv. Tada sam poželio kupiti majicu, ali cijene su bile paprene. Atmosfera ispred dvorane bila je vesela. Fanovi su od 18-19h počeli u većim čoporima ulaziti i zauzimati pozicije u dvorani. Ja sam odlučio malo kasnije ući i osvježiti se na šanku. Cuga je imala prihvatljivu cijenu pa sam si dao oduška, bilo bi bez veze baš skroz trijezan ići na koncert. Nakon dovoljne količine piva krenuo sam prema dvorani, uspio prošvercati upaljač, ali sam ostao bez dezića. Smjestio sam se desno od tribine i bio dovoljno blizu da sam vidio znoj na njihovim čelima za vrijeme koncerta. Dvorana skoro pa popunjena. Scenografija fenomenalna. Bina je bila u nekom astečko-majanskom stilu, plameni frcali na sve strane, dva velika LCD ekrana postavljena za slabovidne i ogroman broj zvučnika.
Za početak bio je pušten nekakav uvodni animirani film i onda su krenuli prvi taktovi If Eternity Should Fail. Dobar uvod koncerta, ali kad se pjesma zahuktavala pojavio se glavni problem koncerta. Uši su mi trebale bar tri-četiri pjesme da se naviknu jer nisu svi elementi bili u sinergiji. A najviše i najbitnije Dickinsonov mikrofon, gubile su se otpjevane riječi. Na momente kada sam gledao LCD ekrane i pjevao dobio sam osjećaj da gledam neki niskobudžetni kung fu film s lošom američkom sinkronizacijom. Minus samo takav. Tako je bilo na mahove, pred kraj su to koliko-toliko sanirali. Nakon uvodne pjesme pa zatim Speed of Light i Children of the Damned malo me alkohol prehitio pa mi je početna euforija splasnula i sjeo sam na stepenice da se regeneriram. Nakon možda dvije-tri pjesme katapultirali su me nazad na noge početni rifovi pjesme The Trooper. E tu sam znoja potrošio. A nakon nje me još održao na nogama Powerslave.
Kada je Nicko u jednom trenutku zveknuo četiri puta činele rekao sam u sebi „E sad ide Fear of the Dark“. I bješe tako. Ekipa je naravno najviše podemonila na tu pjesmu. Rekao bih da je to bio vrhunac večeri. Ogromnog gumenog nečastivog napuhali su u The Number of the Beast. Sjećam se da je i Eddie od tri metra prošetao binom, ali ne točno u kojoj pjesmi jer me opet prizemljio alkohol. Koncert je počeo u 21h, a završio pet minuta do 23h. Fino su se pozdravili s nama, ali nije uslijedio bis što je rezultiralo blagim razočarenjem.
Bruce je pravi šoumen, skakao je svuda po bini, oblačio raznorazne maske i kostime. U pauzama se dotakao i Slavena Bilića i zahvalio nam na njemu. Fascinirala me Janickova energija koji je neumorno skakao po cijeloj pozornici. Dave je bio pravi cooler na gitari. Svi su odradili svoj posao vrhunski, pravi virtuozi svog zanata. Deset tisuća fanova uključujući i mene osim nekih tehničkih problema sretno smo izašli u noć. Netko svojim kućama, a netko na aftere. Dječačka želja s bucket lista prekrižena. Up the Irons!
