Izvještaj – Mando Diao: Odličan plesnjak zabavnih švedskih rockera
Zahvaljujući europskoj turneji na kojoj Mando Diao predstavlja svoj posljednji album “Good Times“, objavljen u svibnju prošle godine, Zagreb je ove srijede nakon šest godina napokon dočekao povratak švedskih rokera koji znaju rasplesati publiku. Nakon prvog nastupa u Zagrebu 2012. godine u sklopu INmusic festivala, Mando Diao je ovoga puta iskusio kako je to svirati pred zagrebačkom publikom u klupskom prostoru, dok je zagrebačka publika iskusila kako je to slušati Mando Diao u nešto intimnijem okruženju od onog festivalskog. Koncert se prvotno trebao održati u Paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma, no svega par dana prije zbog nedovoljnog interesa koncert je premješten u Vintage Industrial Bar. Iako su se neki fanovi, sudeći po komentarima na internetu, osjećali poprilično loše zbog toga, puno je više bilo onih koji su oduševljeno prihvatili novonastalu situaciju koja je značila slušanje benda u nešto drugačijoj atmosferi.
The OBGM’s
Publiku je za Šveđane izvrsno zagrijao kanadski četveročlani punk bend The OBGM’s iz Toronta koji je svojom odličnom svirkom stvorio party atmosferu. Svirajući posljednju pjesmu svojeg polusatnog nastupa, svi su članovi benda osim bubnjara sišli s pozornice među publiku, privukli je bliže te je time pripremili na to da nakon njih dolazi bend koji od publike očekuje maksimalnu uključenost u koncert. Ne čudi što je Mando Diao upravo njih odabrao kao bend koji će publiku uvoditi u pravo raspoloženje za koncerte europske turneje.
Mando Diao
Točno u 21:30 začuli su se zvukovi instrumentala koji je zvučao veličanstveno poput himne, a nakon kojeg je, stupivši na pozornicu, švedska rock petorka dočekana oduševljenim pljeskom prepunog Vintagea. Prisutne je posebno oduševio i razdragao basist CJ svojim pozdravom na hrvatskome: “Dobra večer, Zagreb! Kako si?“, a odmah potom nadodao je: “Ja sam šećer, ti si med, zajedno smo sladoled” i otkrio kako je ponešto hrvatskog naučio od svog očuha.
Svirku su započeli s par starijih stvari da bi ubrzo došli do pjesama s najnovijeg albuma koje su većinom nizali uz popratne komentare, ali ih i presijecali pjesmama s prijašnjih albuma. Tako je frontmen Björn Dixgård pjesmu Dancing All the Way to Hell posvetio svim narcisima svijeta, kao uvod u One, Two, Three rekao je kako svakome nekad treba da izađe u klub i da se “izgubi”, a Voices on the Radio proglasio je pjesmom koja se sluša u autu, što god u njemu radili.
Kad je na red došla Break Us zamolio je da se u zrak podignu mobiteli s uključenim bljeskalicama kako bi se stvorila romantičnija atmosfera i to je definitivno bila ona točka večeri koja naježi dušu i čovjeka barem na tren učini svjesnim vlastite ranjivosti, ali mu također pruži i emocionalnu katarzu. No mirna atmosfera nije potrajala zadugo. Odmah zatim nanizale su se žešće, glasnije i plesnije stvari koje su publiku vratile u ritam pozitive.
Tijekom cijelog koncerta čitav se bend, a ponajviše frontmen Björn koji je vodio sjajnu komunikaciju s publikom, toliko trudio motivirati publiku da se opusti i da aktivno sudjeluje u koncertu, da je u jednom trenutku basist CJ kao poticaj viknuo “Ajde, Zagreb!”, a u drugom bubnjar Samuel Giers ustao od bubnjeva te došao pred publiku i bodrio je da “poludi”. Pred kraj koncerta, kada se publika napokon u potpunosti opustila i uživjela u svirku, na više je pjesama došlo do singalonga, a ponajviše kod neizostavnih hitova Gloria i Dance With Somebody koji su posebno raspametili publiku.
Praizvedbe i hitovi
Apsolutna kulminacija koncerta, usudila bih se reći, nastupila je kad se bend vratio odsvirati bis. Premijerno je izvedena pjesma Brother, za što su rekli da je za njih velika stvar (a vjerujem da ni ostalim fanovima, kao ni meni, nije bilo svejedno što svjedoče praizvedbi jedne od pjesama s novog albuma), nakon nje je uslijedila Shake koja je doslovno rastresla i rasplesala publiku, a čitavu priču zaokružio je najpoznatiji hit Dance with Somebody koji je svakako bio najbolji izbor za završetak jednog odličnog i prekrasnog koncerta.
Kao zaključak svega ne mogu napisati ništa drugo nego: Mando Diao praktički nema mane. Rijetki su bendovi koji uspiju u tolikoj mjeri zadržati energiju i dinamiku koncerta čitavih sat i pol izvedbe u kojoj nema praznog hoda ni praznih ili patvorenih emocija. Osim toga, jasno i glasno pokazuju da im je veoma stalo do toga da publika bude sretna i aktivna prilikom koncerta. Svojski se trude stvoriti feel good atmosferu, a to se ponajviše očituje u načinu na koji je koncipirana setlista – malo srednjoškolskog plesnjaka, malo rokerice, malo laganog skakanja i čovjek s koncerta odlazi kompletno sretan, s nadom da će sljedeći koncert na koji ode biti barem upola odličan.