“Tunguzija” (Svemirko): Postmoderna nostalgija
Postoji to prokletstvo glazbene publike. Pojavi se neki bend, izvođač, osvoji te i izuje iz cipela, njegov album prvijenac ti je na repeatu tjednima, ako ne i mjesecima, i kada se najavi novi glazbeni uradak tog izvođača, odjednom postaneš euforičan i uzbuđen i u glavi kreiraš nerealna očekivanja. Očekuješ isto što si već čuo, no opet drugačije. Želiš čuti prepoznatljiv zvuk, bez previše izleta u nešto novo, no ponovo želiš doživjeti ono prijašnje izuvanje iz cipela. Kao da se želiš ponovo prvi put zaljubiti. A svi znamo da je to u potpunosti nemoguće. Mislim da se meni to dogodilo sa Svemirkom i njihovom “Tunguzijom“, no samo na prvo slušanje.
Dobrodošli u Tunguziju…
Svakim novim slušanjem “Tunguzije” zamjećuju se nove dimenzije lyricsa, nova ljepota odsviranih synthova i gitarskih dionica, a najviše od svega – sve se življe i intenzivnije predočava atmosfera lijenih ljetnih večeri začinjenih zdravom nostalgijom i pozitivnim osjećajem ljubavne odbijenosti. “Tunguzija” ispada upravo to – lansirani skup chill pjesama idealnih za pozadinsku glazbu vrućih besanih noći u kojima se balkanski emo-macho momak pretvara u poetu i opjevava svoje potencijalno propale ulete curama. Stoga naziv albuma ne predstavlja samo nepostojeće mjesto na koje nas Svemirko pokušava odvesti, već i nepostojeću distancu od ljeta koje još nije ni počelo kako spada ili odbijenice koja se još možda nije ni desila.
…udobno se smjestite u (svoj) hipsterschmerz…
Na stranu ontološka demistificiranja imena albuma i Svemirkovih nakana. “Tunguzija” nam, za razliku od “Vanilije“, servira mekše, laganije note koje su manje plesne, no ipak dovoljno ritmične i melodične da ostanu u uhu slušatelja i nastave ga proganjati nakon slušanja te ga mame na stavljanje albuma na repeat.
Analizira li se album postupno od prve do zadnje pjesme, moglo bi se reći da je Svemirko postigao neku vrstu zaokružene cjeline. Uvodnom pjesmom kojom se Svemirko obraća nekoj dizajnerici Lauri koja ne shvaća da je on “samo seljak iz Đakova” daje se fini intro za ostalih osam pjesama koje će se razviti do kulminacije s pjesmama Zauvijek zen i Kako da znam, da bi album završio uzdahom na kraju zadnje pjesme Odgovoran ljubavnik. Pjesma 34,5 pokazuje nešto drugačije lice Svemirka jer servira zvuk koji odudara od njegova klasičnog glazbenog ruha, no toliko je dobro uklopljen da savršeno sjeda, a zarazan ritam automatski auditivno vizualizira podij.
Svemirko svojom poezijom vješto balansira banalnim stihovima svakodnevne macho tematike i pretače ih u sebi karakterističan izričaj kojim iznosi mnogo više no što se to na prvu čini. Tako i stihovi pjesama, osim same glazbe, odišu ex-yu štihom koji se vodi onom “manje je više”. Bez pretjerivanja s metaforama, bez prepotentnih poteza u rimama, specifičan vokal Marka Vukovića iznosi stihove zavidnom lakoćom i prerušava ih u moderan umjetnički tekst koji pozadinskom glazbom uspijeva u glavi slušatelja režirati čitav popratni spot. Nisam bila u Tunguziji, no znam kako u mojoj glavi izgleda Laura (nimalo petrarkijevski).
…i slobodno budite postmoderno nostalgični
S punim se pravom može reći kako je “Tunguzija” i više nego dostojni nasljednik “Vanilije”, premda pomalo nejak u odnosu na svog prethodnika. Ipak, ne može se poreći da je Svemirko ostao dosljedan samome sebi i potvrdio svoju titulu kralja (WC-a, ali i) moderne hrvatske synth pop glazbe koja vuče korijene iz 80-ih kojima se uvijek tako rado vraćamo, a koje nikada nisu zvučale istovremeno toliko istinski autentično, a opet potpuno moderno izvrnuto.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
