Izvještaj: Pasi majstorski otvorili koncertnu dimenziju riječke Crkve

Ovoga je petka, 23. 1., održan prvi koncert u riječkome klubu Crkva, a čast da otvore novi koncertni prostor Crkve pripala je riječkim Pasima. Takva je slučajnost (ili možda nije slučajnost?) tim zanimljivija uzme li se u obzir kako su Pasi gotovo trogodišnju stanku prekinuli upravo u klubu čiji je simboličan naziv česta meta kritika njihovih pjesama. Ironiji unatoč, taj je bend, osnovan davne 1996. godine, u Crkvu privukao izuzetno velik broj istomišljenika i poklonika njihove melodične punk-rock glazbe, a više no dvosatnom je svirkom itekako opravdao gužvu u publici.

Kako je Dodo, vokal i alfa i omega benda, odmah na početku objasnio, u petak nismo vidjeli jedan, već dva benda. Prije Pasa nastupili su Pasi.  Konfuzno? Nimalo! Kao na svakom pravom solo koncertu, glavne su zvijezde imale predgrupu koja je zagrijala i ispitala bilo publike. Kao ni na kojem drugom solo koncertu, glavne su zvijezde sami sebi bili predgrupa. Koncert je, naime, bio podijeljen u dva dijela, pa su tako „stariji“ Pasi bili predgrupa „mlađim“ Pasima zbog čega smo svjedočili pravom metakoncertu, ako takav uopće postoji.

„Stariji“ su Pasi koncert otvorili Pardonom koji je odmah pokazao kako je publika izvrsno pripremljena i, zanimljivo, generacijski prilično šarolika. Premda su nekoliko puta istakli kako mlađi ovo možda neće znati, sve su se starije pjesme gromoglasno pjevale bez ikakva pardona. Prekrasan dan, BiP 2, Nema frke, On, Dosta mi je, Martinska, Porazna i M za sve izazvali su oduševljenje kod svih prisutnih. Neki su bili sretni što su dobili priliku čuti pjesme zbog kojih su počeli slušati Pase, a danas baš ne čine standardni dio njihova repertoara, dok su drugi možda prvi put uopće čuli za većinu pjesama, no svi su skakali i uživali u raspoloženim Pasima. Simpatičan i iskren bio je Dodo kad je najavljivao obradu Madonnine pjesme Like a prayer,  rekavši kako su očito nekada imali puno manje inspiracije za pisanje pjesama kada su se odlučili na obrađivanje takve pjesme. Osobno mi se čini kako je to bio pun pogodak jer kao prvo, koliko puta u životu čujete punk verziju Like a prayera, a kao drugo, scena u kojoj naoko robusni alternativci pjevaju Madonnine stihove ide u red onih koje se ne zaboravljaju tako brzo. Slobodan da kažem da bila je posljednja pjesma u prvome bloku, a do njena su izvođenja Pasi itekako već dobili veliko „da“ od publike.

Mala pauza i došao je red na glavne zvijezde večeri – Pase! Iz kuta kruga bila je prva pjesma kojom je započelo otprilike dvosatno energično deranje tijekom kojega smo čuli presjek triju Pasjih albuma, redom „Netko treba i radit dok se mi zajebavamo“, „Pravac paleolitik“ i „Reci mi da li te boli“. Glupo bi bilo spominjati sve pjesme koje su odsvirali jer ih je bilo doista mnogo, a publika je gotovo sve znala od početka do kraja i pri svakoj je pjevala uglas s raspoloženom petorkom. Ipak, neke su pjesme ostavile jači dojam od ostalih pa im treba posvetiti i pokoju riječ. Debeo je probudio sve uhranjenije hranoljupce, dok se Reci mi da li te boli potvrdila kao pravi odabir za naziv albuma. Koliko su Pasi promišljen i ozbiljan bend premda ponekad obrađuju i trivijalnije teme poput pupka ili debljine, pokazala je i Junci našeg doba čiji je naslov ironična parafraza Ljermontova „Junaka našeg doba“ (Antisolidarizam jednako, neoprimitivizam jednako, dokaz intelituposti jednako pobjeda ljudske gluposti). Svojim se tekstom, ali i aranžmanom istaknula i Prekrasan svijet koja počinje Dodovim pjevanjem What a Wonderful World Louisa Armstronga, a onda se pretvara u društveno-politički osviješteni tekst popraćen brzom i glasnom melodijom i ironičnim zaključkom kako kada uvidite sve što nas okružuje, ne možete ne reći „kakav prekrasan svijet“.

Između brojnih pjesama, nekoliko sam puta čula skandiranje „Svirajte Pijune!“ pa kada je ta pjesma konačno i odsvirana, povratna reakcija nije izostala. Njome se još jednom pokazalo kako Pasi znaju recept osvajanja publike, detektiranja društvenih problema i pakiranja svega toga u punk celofan. Osvrnuli su se i na vrući krumpir riječkoga podneblja, HNK Ivana pl. Zajca, izrazivši svoju podršku njegovu trenutačnom vodstvu i „Hrvatskom glumištu“, oštro i beskompromisno se obrušivši na sve one koji pokušavaju sabotirati i degradirati njegov rad. Tim su ljudima posvetili Jebo te Bog, i premda je pjesma prilično eksplicitnog naziva, ona ni u jednom trenutku ne dotiče sve one koji vjeruju i žive u skladu s vlastitom vjerom, već one licemjerne ljude koji u ime vjere ostvaruju vlastite ambicije, pritom se nerijetko oglušujući na načela koja im njihova vjera nameće. Regularni je dio koncerta završio Odom, najmirnijom Pasjom pjesmom, onom koja se i može svrstati u kategoriju oda jer doista opjevava hrvatsku stvarnost, “recidivima opsjednutu, u nemilosti loših (vlastitih) odabira”. Dakako, publici ni tada nije bilo dosta, a Pasima to nije bio nikakav problem, dapače. On i on, Lojalan i Mizantropi bile su šlag na kraju, one koje su dobile čast zaokružiti cijelu vrlo lijepu i uspješnu, punk priču.

Iako nisu svirali zajedno gotovo tri godina, iako su primjerice Rade i Nikica u međuvremenu počeli svirati u odličnom Jonathanu, a  Luka izdao knjigu  „Dnevnik jednog političara“, bend (uz spomenute, bubnjar Daniel Garcia i frontman Dodo) je u petak izgledao potpuno uigrano i uštimano. Zvuk je bio pristojan, čak i vrlo dobar s obzirom na to da je ovo bio prvi koncert u kratkoj povijesti Crkve, a i da je na punk koncertima zvuk nerijetko problem. Dodo se nekoliko puta zahvalio svima što smo došli. Ne, dragi Dodo i Pasi, hvala vama što ste svirali i svirajte nam što prije ponovno jer poruka i publike itekako imate!