Izvještaj – PCVC i Artan Lili u Pogonu kulture: Samo Riječanima svira Pips, Chips na nebu

Nije prošlo previše vremena od posljednjega nastupa Pips, Chips & Videoclipsa u Rijeci (u svibnju smo ih gledali na Student Dayu, a u siječnju u OKC Palach) pa ni euforija, a ni očekivanja oko njihova nastupa u Pogonu kulture nisu bili preveliki. Na početku večeri i izgledalo je kao da neće biti ljudi, da je karta ljudima valjda bila preskupa ili da su se ljudi jednostavno umorili jer je nastup beogradske grupe Artan Lili, koja je nastupila kao predgrupa Pipsima, počeo uz tek malobrojnu publiku. Ipak, sa svakom novom pjesmom, Artanovci su pred sobom imali sve više ljudi, a početna je hipoteza pala u vodu. Riječanima ipak nikada nije dosta Pipsa, karta za njih nikada nije preskupa, Pogon kulture je dupkom pun!

Desetak minuta prije jedanaest sati na scenu praznjikavoga Pogona stupio je karizmatični četveročlani beogradski sastav poznat kao Artan Lili (Bojan Slačala, Marko Ajković, Dragan Knežević i Romana Slačala). Bio je to njihov prvi nastup u Rijeci, a vrlo je brzo Bojan poručio kako im se ovdje baš jako sviđa. Artanovci imaju karakter, nose u sebi ono nešto po čemu prepoznate da je riječ o frajerima i frajerici iz Beograda, znaju što rade i ne rade to uopće loše. Na momente u njima čujete zvuk Repetitora ispremiješan s pop zvukom, ostatke novog vala, utjecaj ex-yu rocka (i u buntovnim stihovima i glazbi) i pitki pop-punk. Kako se skupljalo više publike, tako su i povratne reakcije bile žešće i odavale dojam kako se ljudima sviđa to o čemu nam Artan Lili priča. Ako stanemo tu ili A šta bi bilo da sam ja odustala od svoga sna imaju hitoidnu notu zbog koje ih se može očekivati i na radio postajama, a jako dobro uživo zvuči i Džoni, pjesma koju Romana i Bojan pjevaju u dvoglasu, mazno naglašavajući refren. Problem je ponovno (ponovno!) bio u razglasu pa je tako opet svako toliko nešto zapištalo, nismo uvijek čuli vokale od preglasnih instrumenata, a bilo je i malo kakofonije. Šteta je što su s razglasom imali problema oni koji se publici prvi put predstavljaju jer automatski nisu mogli ostaviti jednako dobar dojam kakav bi vjerojatno ostavili da je tehnika bila na njihovoj strani. Ipak, do kraja je njihova nastupa Pogon već bio dobrano pun i prilično sam sigurna da se veliki dio publike zainteresirao za rad ovog sastava. Nadam se i da ćemo ih uskoro ponovno vidjeti u Rijeci na nekom njihovom samostalnom koncertu, ali i da ćemo im pružiti bolju tehničku podršku jer to i zaslužuju.

Glavne je zvijezde večeri dočekao Pogon pun razdraganih obožavatelja kojima su vlasnik cirkusa, Dubravko Ivaniš-Ripper i ostatak PCVC astronauta priredili dvosatni spektakl. Cijeli je sastav izgledao izuzetno raspoloženo, a nastup je otvoren rijetko sviranom Johnny junk polizei koja je zvučala kao svojevrsni hommage starijim i ne toliko izvođenim radovima Pipsa. Uz „Najeb’o si Ripperu i visit ćeš na lusteru“ otpočelo je sviranje neobične set liste koja je uvrstila i hitove i manje poznate stvari i oduševila publiku. Nasreću, razglas je tijekom njihova nastupa bio odličan (možda se mogao malo pojačati mikrofon Rippera), publika je cijelo vrijeme djelovala kao disonantan zbor koji možda i nema sluha, ali zna sve riječi.

Set listom je dominirao posljednji album „Walt“ što je još jednom pokazalo koliko ima dobrog materijala na tom uratku, ali i koliko publika voli te stvari. Sa mnom tebi je zima i Htio bi da me voliš pjesme su koje su se u potpunosti uvukle pod kožu obožavateljima, ali i onima koji nemaju posebne emocije prema Pipsima. Mogu ti reć i Bi li ili ne bi zafrkantske su pjesme tijekom kojih svi imamo poriv proizvoditi čudne zvukove i skakutati na razne strane. Odsviran je i Trubač kojega je ovaj put umjesto Yaye izveo sam Ripper pa je pjesmu i gramatički malo morao modificirati što je bilo baš simpatično. Svirala se i Čuvar močvara i trava, pjesma koju u originalu izvode Jinxi, a koja u pipsovskoj verziji zvuči kao domaći Massive Attack. Cijelo je vrijeme cijeli bend bio izrazito raspoložen, a to je posebno dolazilo do izražaja u trenucima kada je koncert imao „Mišo Kovač“ dimenziju, odnosno onda kada bi Ripper dignuo ruke, a mi bi se derali i pjevali. S „Pjesma za gladijatore“ odsvirali su samo popularnu Zdenku i njene vanzemaljce, a dobila sam dojam kako im dotična pomalo ide i na živce i kako bi je najradije preskočili, ali, eto, ne mogu jer Zdenku ljudi vole.

Prilično je zastupljen bio i „Fred Astaire“ koji je donio antologijske Ljeto ’85., Supermamu i divne, predivne Plači i Na putu prema dole. Koliko je bilo dobro jučer i koliko je atmosfera bila obostrano poticajna možda najbolje potvrđuje činjenica da su se Pipsi tri puta vraćali na bis i izgledali kao da ni njima još nije dosta. Gume na kotačima, Malenu ili Poštara lakog sna Ripper nije ni trebao pjevati, a kad se odsvirao Bog i kad smo svi vikali „Doviđenja“ nitko to doista nije mislio. Ustvari, možda je. Doviđenja do za pet minuta jer mi ne idemo doma. Ne još.

Dojmovi su još uvijek friški i u procesu slaganja, ali njihov je zajednički nazivnik ljubav. Pips, Chips & Videoclips su ljubav u svakom smislu i tu ljubav dijele sa svima koji je žele osjetiti. Jučer su Rijeci ponudili atipičan set, rijetko svirane i često svirane stvari, za svakoga ponešto, ni za koga baš sve jer oni imaju toliko pjesama koje svi volimo da kada bi ih sve svirali, sada bih ovo pisala iz Pogona. Artan Lili sastav je koji treba dobiti još više prostora na regionalnoj sceni jer su daleko kvalitetniji od nekih razvikanijih kolega i zato mislim da je jučerašnji spoj njih s Pipsima bio odličan potez. Dobar se glas daleko čuje. To vam je tak’, k’o 2×2.