novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Reflektor: Najmlađi zagrebački festival koji još treba odrasti

Fotomontaža: PhotoJoiner
Vrijeme čitanja: 6 minute

Petak, 3.6. (Piše: Antonio Timko)

Reflektor je novi zagrebački boutique festival koji stavlja pečat na grad i obilježava proljeće u Zagrebu.

Graveyard pop za početak večeri?

I više nego dobar potez. Iako su svirali pred nezasluženo praznom Tvornicom (što je sasvim razumljivo s obzirom na prolom oblaka i običaj preskakanja prvih bendova), cijeli nastup Side Projecta je od početka do kraja bio energičan i iznenađujuće dobro odsviran (iznenađujuće jer prvi put bend vidim uživo i zaista moćno djeluju). S lakoćom su ispunili Veliki pogon pomalo sakralnom atmosferom (nalik na Active Childa) uz specifičan Lukin vokal (koji neodoljivo podsjeća na Davea iz Depeche Modea) i dvoglasja s Anjom. Uigrani dinamički skokovi, efekt(n)i na vokalima, snažna i naglašena ritam sekcija popunili su rupe u publici i odlično otvorili večer. Kako su se bližili kraju svaka pjesma bila je bolja od prethodne i njihov suveren nastup proletio je za čas te nas ostavio sa željom za idućim susretom s ovim mladim bendom.

Foto: Adela Mrnjaus
Foto: Adela Mrnjaus

Nekoliko minuta kasnije i na pozornici nas čeka slovenski Koala Voice.

Koala Voice su uz energične i zaigrane pop melodije i disko ritam privukli publiku bliže pozornici, ali pozornost (barem moju) nisu zadržali. Pjesme nisu loše, ali razlike između njih su minimalne. Bas kreće sam na početku, ponovi svoju dionicu te nakon dva kruga upada bend i uz disko ritam čekamo refren i nagli završetak pjesme. I to se protezalo kroz većinu njihovog nastupa. Prilikom nastupa bili su ekspresivni i zaigrani, međutim brzo se to svelo na ponavljanje iste emocije, što se malo promijenilo na zadnje dvije pjesme koje su djelomično odskakale od svega što je prethodilo. Puno žešće i direktnije, prekinule su niz od varijacija na temu te se nadam da će više ići u tom smjeru i nastaviti širiti svoje okvire.

Foto: Adela Mrnjaus
Foto: Adela Mrnjaus

Iako je bilo puno prepreka prije nastupa za Lovely Quinces (što smo saznali na početku koncerta), stala je pred nas s posuđenom gitarom i nadom kako će sve ipak dobro proći. Svirku je posvetila studenticama koje kampiraju ispred MZOŠ-a i krenula s koncertom.

Publika je upoznata s Dunjom te se mogla osjetiti podrška publike, što je rezultiralo sve većim brojem ljudi u dvorani, ali i sve glasnijim žamorom. Žamor kojeg nije bilo do tog trenutka, što je vjerojatno i potaknulo Dunju da uzme trenutak i srednjim prstom počasti nekoga u publici (osoba sigurno zna tko je, nama je to ostala nepoznanica i potpuno nepotreban dio nastupa). Naoko opuštena Dunja još opuštenijoj publici priuštila je nekoliko starijih pjesmama i pokoju novu s albuma “Meet me in Moscow” uz obećanje kako ćemo je sljedeći put vidjeti u punoj postavi sa bendom. Najavljujući i ujedno potvrđujući želju za bivanjem u publici dok se bliži vrijeme za Annu Calvi, ostavlja nas uz Second hand heart i pomalo nedorečen nastup.

Foto: Adela Mrnjaus
Foto: Adela Mrnjaus

Na pozornicu napokon dolazi Anna Calvi. Napokon zato što je dvorana tek sada pristojno popunjena i žamor je prestao. Od trenutka kada je kročila na pozornicu bilo je očito kako nas ne očekuje ništa manje od sjajnog nastupa. Savršeno uvježban nastup i iznimno jaka prisutnost Anne na pozornici potvrđena  je kroz Rider to the Sea, Suzanne & I, Eliza, Blackout, Suddenly i mnoge druge. Beskompromisno i smjelo gledajući u publiku pruža nezaboravno iskustvo. Jaka i samouvjerena žena koja zna pokrenuti i očarati publiku. Na Telecasteru vlada pozornicom i oduševljava obuzdanošću svake solaže i svakog pokreta, a ujedno potpunim divljaštvom.

Svaki pokret, pogled i trzaj promišljeni su do najmanjeg detalja, način na koji pjeva, teatralno izvođenje svake pjesme ne ostavlja dojam rutinski odrađenog nastupa, već ozbiljnog i iskrenog pristupa glazbi. Opijajuće iskustvo koje me više puta ostavilo s trncima i divljenjem prema takvom izričaju.

Na pozornici se sve okreće oko nje i potpuno nas je uvukla u svoj svijet, obavila Tvornicu magijom, iako je okružena sjajnim glazbenicima koji dodatno obogaćuju svaku pjesmu.

Obradila je i Wolf Like Me (TV on the Radio) koja u njenom sporijem ritmu i teatralnom pristupu dobiva novu snagu te još više oduševljava. Sve je okrunjeno s Desire te nas ostavlja prerano i prebrzo, i iako je publika više nego očito tražila bis, nažalost priliku za još malo zaborava nismo dobili. Doduše, svaki nastup tako iznimne izvođačice, misteriozne i smjele, bio bi prekratak.

Foto: Adela Mrnjaus
Foto: Adela Mrnjaus

Subota, 4.6. (Piše: Tin Đudajek)

Drugi i posljednji dan Reflektora ugostio je pet bendova, od kojih su prva dva, ponajviše poradi groznog vremena i standardne bolesti ranih festivalskih nastupa bili nezasluženo slabo posjećeni. Zato su The Yellow Buzz Straight Mickey & The Boyz bili prisiljeni svoje nastupe odraditi pred svega dvadesetak ljudi, a s tim je brojem teško napraviti atmosferu, odnosno možda je čak i nemoguće govoriti o atmosferi budući da nije bilo nikoga da ju stvori. Bilo kako bilo, oba su benda svoje vrijeme u Tvornici iskoristili jako dobro i nastupima im nije ništa nedostajalo. Osim posjetitelja.

Straight Mickey & The Boyz
Foto: Ella Valentić

Treći nastup večeri bio je onaj benda Girls Names. Ovaj kvartet publiku je vidno podijelio na one koji su u nastupu uživali i one koji su nasup jedva preživjeli. No iskreno, Girls Names imali su i dobrih i loših trenutaka te večeri i zbilja su se kretali od monotonosti do jako zanimljivih trenutaka. Ipak, ako gledamo u globalu, vjerujem da je sve prevagnulo na ovu stranu dosade ponajviše zato što je cijeli bend izgledao kao da im se ne da; kao da su nastup došli tek odraditi. Jedini tko se činio raspoloženim bila je basistica koja je kretnjama i jako dobrim linijama pokušala oživjeti prilično statičan nastup. No sudeći isključivo po glazbi, glazba je prilično dobra i vjerujem da su Girls Names više kažnjeni svojim manjkavim performansom, negoli što bi se moglo reći da glazba jednostavno ne valja. Dapače, glazba mi se i više nego svidjela i s trenutka na trenutak čak sam dobio i dojam da će ovo postati jedan od onih bendova koje sam zavolio tek nakon što sam bio na koncertu, što bi bilo prilično ironično budući da je nastup u najboljem slučaju bio tek meh.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Blood Red Shoes već treći put gledamo u Hrvatskoj i prva su dva puta imali znatno duže nastupe nego što je to bio onaj sinoćnji od nešto više od pola sata. Iako je nastup bio snažan, moćan i agresivan, drugim riječima upravo onakav kakav se i očekuje od ovoga benda, vjerujem da niti jedan pravi fan neće reći da nije moglo bolje. Najveći problem jučerašnjeg nastupa je taj što vjerujem da ako se dobije toliko kratko vrijeme na pozornici, bio bi red odsvirati više hitova. Blood Red Shoes ne dijele isto razmišljanje sa mnom tako da su od desetak pjesama, koliko su uspjeli ugurati u kratko vrijeme provedeno na pozornici, odsvirali svega tri ‘velike’ pjesme. Atmosfera cjelokupnog nastupa stoga je bila prisiljena skakati i nije se kroz cijeli nastup održala na vrhuncu, što i Bog zna da ovi Britanci mogu. Niti Je Me Perds niti Cold pa ni Perfect Mess nisu uspjeli spasiti cjelokupni dojam, a znak da je sve otišlo kvragu je to što je na zadnjoj pjesmi publici u potpunosti nestala koncentracija, tako da su ljudi počeli pričati na očigled, a snage za pozvati bend na bis nije bilo.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Čast zatvoriti prvi Reflektor pripala je riječkom Jonathanu. Jonathan je festival zbilja zatvorio sa stilom, nastupom koji je trajao i više od sat i pol, na kojem su odsvirali i stare i nove pjesme, one koje su rasplesale publiku i one koje su nas malo uspavale. No kada se sve zbroji i oduzme, Reflektor nije mogao pogriješiti s Jonathanima i ispalo je da niti nisu. Svi su na očigled uživali, plesali, a čak je i bubnjar Blood Red Shoesa, Steven, rekao da su Jonathani zbilja dobri. Bend koji je cijeli nastup odradio s osmijehom na licu i pjevač koji kroz cijeli nastup pleše neponovljivim pokretima pomogli su dodatnom rasplamsavanju atmosfere koja se toliko zagrijala da nismo mogli pustiti Jonathane bez barem jednog bisa koji smo na kraju i dobili.


 

Be social
Što misliš o ovome festivalu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari