Izvještaj – My Baby (Reflektor festival): Nizozemci koji Zagreb bacaju u trans
Malo je reći da je My Baby u periodu od dvije godine izvršio pravi blitzkrieg na hrvatsku publiku. Budući da je kvaliteta njihovog live nastupa neupitna, možda ću se u sljedećim redovima malo više koncentrirati na argumentaciju veze benda s hrvatskom publikom. Kada sam jučer pokušao naći jednostavan razlog pune Tvornice, on nije bio očit, što me malo i naljutilo u danom trenutku, međutim romansa između Hrvatske i benda u periodu od dvije godine rasplamsala se u dosta intenzivnu ljubav. Sviđalo se to meni ili ne, jednostavno je tako. Muči me jedino je li My Baby našao formulu zavođenja ili se radi o iskrenom i obostranom zadovoljstvu.
Sjećam se objave tadašnje glazbene urednice u internoj Facebook grupi Zihera gdje traži fotografa za nadolazeći prvi koncert My Baby 2015. godine u Tvornici. Uz diskusiju o tome bi li trebalo otići i poslikati koncert sjećam se i navođenja kvaliteta benda. Naposljetku su se kolege Goga i Vukasović s koncerta vratili oduševljeni, a koliko sam shvatio i novinari s ostalih portala. Isto tako, nisam samo jednom vidio da su se novinari osvrnuli na to da će se My Baby vratiti i zainteresirati novu publiku.
Sljedeće godine My Baby dolazi na INmusic festival te se ponovno vraća u Tvornicu tijekom jeseni, ovog puta u veliki pogon. Kolega Đudajek u svom izvještaju spominje repeticiju, odličan live nastup te opravdavanje nastupa na INmusicu. Međutim, tehno party s komunikacijom između izvođača i publike je ono što mi trenutno blješti pred očima kada simultano čitam prošlogodišnji izvještaj kolege i retrospektivno se prisjećam jučerašnjeg koncerta.
No tek 2017. donosi pravu invaziju. Beerfest, Tabor film festival, Tvornica i koncert u Rijeci. Pobogu, bend je jučer izašao na pozornicu pozdravljajući publiku na hrvatskom. Tako punu Tvornicu nisam vidio od ekskluzivnog klupskog koncerta Slayera ili premijernog gostovanja Downa, gdje se u oba slučaja radi o glazbenicima s barem 30 godina staža i ogromnom količinom albuma iza sebe. Nisam prisutan baš na svim tipovima koncerata pa tako ne mogu dati niti neku žanrovski dijametralnu usporedbu posjećenosti. Uglavnom, napuniti Tvornicu je the thing i danas to ne može bilo tko. Ali eto, uspjelo je specifičnom bendu iz Nizozemske.
Zašto? Pa prvenstveno zato što imaju unikatan stil. Nisu izmislili nešto deseto, ali su spojili nekoliko žanrova koji nisu bili spojeni prethodno i zapakirali to u odličan kontakt s publikom. Osobno mi zvuče kao neka veselija verzija benda Follakzoid koji također gaji ljubav prema analognom tranceu, međutim My Baby ovdje gubi na fronti inovativnosti glazbene strukture pjesama jer one su gotovo identične. Pjesme benda su bezobrazno očiti copy/paste. Na njihov koncert ne dolazite čuti liriku, iako vokal postoji – dolazite osjetiti energiju, a stvaraju je upravo iz lako pamtljivih ritmova, pomalo katarzičnih uzvika pjevačice i gitaristice Cato i iz odličnog scenskog nastupa. Ne bih ovdje želio umanjiti veliki značaj gitarista Daniela Johnstona koji se odlično snalazi s efektima i barata gitarom u blues kontekstu, i bubnjara Joosta van Dijcka, brata pjevačice koji monotoni ritam održava gotovo elektronskom točnošću.
Upravo je to možda i razlog popularnosti benda – to što samim odlaskom na koncert imate osiguranu dobru zabavu. Sličnan obrazac možete vidjeti u fenomenu Kirila Džajkovskog koji se nakon nastupa na INmusicu nekoliko puta svake godine vraćao u Hrvatsku. Ja sam se na ovom koncertu osobno pomalo dosađivao budući da sam sve što će se dalje događati vidio već u prve dvije pjesme. Definitivni plus u odnosu na ranije nastupe su vizualizacije koje su prikazivane na platnu u obliku nekog šatora u pozadini. Udarile su odličnu atmosferu glazbi benda.
“It’s amazing how you lift us up everytime, it’s incredible“, izjavila je Cato na otprilike polovici koncerta. I vjerovao sam joj, vjerovao sam joj da cijeli bend diše zajedno s publikom. Tako je i izgledalo s ograđene tribine Tvornice – publika je bila u transu. Nisam uspio čuti voodoo u glazbenom kontekstu, čak niti ne znam što bi to opisno značilo, ali neke psihodelije ima. Malo me rastužuje što im strukturalno glazba ponekad nije kompleksnija, da ponekad izađu iz šprance koju su otkrili kao dobitnu, ponajviše zato što ih je otkrio Larry Graham i što im je prvi album izašao na jazz lejblu, međutim to bi štetilo njihovoj popularnosti.
Publika je nakon bisa bila spremna i za drugi bis, međutim bend se nije vratio. Zagreb zna da se na nastupu ovog benda može svaki put nahraniti šakom dobre emocije. Ta je spoznaja pomalo jeftina. Već sad tiho čujem kako poput Fat Bastarda iz filma Austin Powers nariče: “I want my baby back, baby back, baby back, baby back…”. I oni će se vrlo vjerojatno vratiti, i to već sljedeće godine.
