Izvještaj – Sebadoh + ESC life: Glavni akteri ovaj put nisu imali sreće
Izuzetno cijenim kada bend počne na vrijeme. Osim kada sama, spletom nesretnih okolnosti, kasnim. Fortuna nije bila na mojoj strani, ZET-ovi tramvaji nisu vozili i propustila sam službeni početak zagrebačkog ESC Life. Kada sam konačno i došla do Tvornice, automatski sam krenula prema Velikom pogonu – jer nakon što je Dinosaur Jr. prošle godine svojom svirkom razvalio taj prostor, zašto i Sebadoh ne bi to učinio na istom mjestu? Ipak, svirka se ovaj put odvijala u intimnijem prostoru pored. Ne mogu se previše žaliti na taj ishod, pogotovo kada uzmem u obzir da su mi klupske svirke uvijek prisnije od onih u prenapučenim dvoranama u kojima (osim ako se ne preguram do prvih redova) ne razaznajem ni koji instrument koji član svira. Ali to mogu zahvaliti i svojem lošem vidu.
Što se tiče predgrupe, uletjela sam tijekom izvedbe druge pjesme. ESC life, skupina uhodanih glazbenika s underground scene, iznenadila je svojom usklađenošću i svojim tzv. „bar core“ melodijama. Nastup su završili pjesmama s dosad jedinog izdanog EP-a, Bad Influence i Full Circle. Odlična uvertira za svirku lo-fi pionira. Ipak, nije Grant Hart bezveze odabrao ovaj bend kao potporu na svojoj europskoj turneji.
Sebadoh je koncert otvorio s Magnet’s Coil, a nastavile su se tu nizati bučne pjesme koje su zahvaćale većinu diskografije benda koji je (s pauzama) skoro trideset godina na sceni. Iako su njihovi studijski albumi možda više akustično orijentirani, pogotovo kad je Lou Barlow zaslužan za skladanje, koncerti često zalaze na opasan teritorij noisa. Zato vjerojatno nije bilo pametno stajati na poziciji gdje sam se našla, pored zvučnika. Iz istog razloga ni ne čudi da je osoba koja je stajala pored mene provela većinu koncerta s rukama na ušima. Neko vrijeme sam se zabavljala mišlju kako bi ista preživjela nastup My Bloody Valentinea na Terraneu, a onda sam se prepustila daljnjem praćenju koncerta.
Bilo je svakakvih trenutaka na ovom nastupu. Nedugo nakon što me je omiljena Skulls rasplesala, krenuli su i tehnički problemi. Jer što se tiče sreće, nije je ni Sebadoh imao. Lou Barlow je možda imao spremne tri gitare na bini (iza hrpe opreme se nazirala i četvrta), ali nijedna ga nije uspjela poslužiti kako spada. Iako je Jason Loewenstein preuzeo slučaj, odsvirao par pjesma iz svojeg autorskog opusa, bendu kao da se više nije vraćao entuzijazam. Ubrzo su i setlistu prepustili licitacijama publike, pa je uslijedila License to Confuse. Pretpostavljam da moj tihi glasić među svim onim gromkima koji su vikali nazive pjesama ionako nitko nije čuo, ali su odsvirali Ocean koji sam tražila pa sam imala trenutak zadovoljstva za kraj. Koncert su zatvorili s novijom I Wil, što i ne čudi, jer je povratnička turneja ipak bila u sklopu promoviranja posljednjeg albuma.
Brojčano gledajući, dvadeset i dvije pjesme koje su nam pripremili uopće nisu malo za jedan koncert – ali ipak je tu nedostajao bis. Svašta se tu još dalo odsvirati – Flame, Gimme indie rock, Love is stronger… Hitovi od kojih možda ne bi bili zakinuti da se bend vratio na pozornicu i da njihov odlazak s iste nije bio popraćen puštanjem glazbe s DJ pulta. Znak za povlačenje koji svima označava da je kraj – i bendu, i publici koja se, ovaj put bez skandiranja, uputila prema garderobi. Nažalost, ipak mislim da ih nitko nije imao ni srca zvati natrag nakon što je Barlow izjavio: „The guitar has died and so has my spirit.“, a bila je to nekako i rečenica koja je obilježila ovaj nastup.
