Izvještaj: Sonic Jesus održali misu psihodelije
Sonic Jesus su, u underground krugovima, jedan od traženijih europskih bendova, a s obzirom na to da sviraju mješavinu psihodeličnog rocka s primjesama shoegazea i repeticije inspirirane krautrockom u vrijeme kada sve navedeno konstantno dobiva na popularnosti – sasvim je jasno da se radi o bendu koji mnoge zanima.
Prije samog početka koncerta mogao se primijetiti mali oltar na kojem je, ispred svijeće i gorućeg tamjana, bio izložen njihov EP prikladno ukrašen- Isusom. Da tu priča ne bi stala, po Klubu je hodao u crno odjeven čovjek nudeći publiku, zaokupiranu ispijanjem piva, dvjema pliticama od kojih je jedna sadržavala nešto tekuće, a druga nešto bijelo. Što je to bilo – zaista ne znam, ali ono što znam jest da su ga ljudi pristojno odbijali kada bi im ponudio navedene plitice. Na taj je, doista neobičan način, odrađen svojevrsni uvod u koncert koji je počeo iznenadno: britkim bubnjevima na koje su se ubrzo nadogradili ostali instrumenti stvarajući pritom zvuk koji možda na prvu i nije bio nešto impresivan, nego se čak doimao pomalo generično.
Poprilično uobičajena moderna kompozicija jednog psihodeličnog sastava koja zvuči kao kombinacija bendova The Black Angels (s kojima su izdali split EP) i The Underground Youth (s kojim su inače imali i turneju), popraćena ponekim zvučnim ukrasima. Naravno, osjetilo se tu i shoegazanje koje je očito postalo neizbježno unutar ovakve interpretacija žanra. Ništa od toga nije bilo loše, ali se već nakon dvije izvedene pjesme činilo kao da koncert nema neki konkretan smjer u kojem ide; da se ne gradi nego da će takav ostati i do kraja – previše repetitivan, ne baš inovativan, čak i pomalo dosadan na momente. Pjesme bi mogle biti okarakterizirane kao najklasičniji psihodelični moderni rock da ih ne spašavaju klavijature, koje su – usprkos svojoj jednostavnosti – uspjele pridonjeti raznolikosti melodija proizvedenih na pozornici. Sve je bilo previše slično te ponavljano do bola, pogotovo zato jer se efekti na gitari i vokali gotovo nisu mijenjali tijekom izvedbe.
Doduše, u jednom se trenutku koncert zaista promijenio u nešto dojmljivo. Slično kao kod nastupa benda Wampire u prosincu, svoje su “laganije” pjesme u jednom trenutku odlučili ražestiti i ostaviti bez daha sve prisutne. Moram primijetiti da su zaista i Wampire i Sonic Jesus izveli istu stvar na pozornici, izveli su svoj laganiji dio repertoara – laganiji ne u smislu balada, već pjesama koje nemaju puno “cojones” u sebi – te onda krenuli “za ozbiljno” svirati. Poglasnili su se, uživjeli u ono što sviraju i zvučali dojmljivo i moćno… Samo da bi već na sljedećoj pjesmi ponovno krenuli s prosječnim repertoarom benda koji, zapravo, ni po čemu nije poseban. Zatim se sve opet promijenilo pred kraj koncerta kada su tu žestinu odveli još korak dalje te uz zaista dobre riffove odsvirali i solaže koje su raspametile ionako rasplesanu publiku u prvim redovima. Ponovno ću spomenuti klavijaturista jer je upravo njegovo sempliranje zvukova doprinijelo općem dojmu, pogotovo jer su njegovi semplovi usporedo tutnjali s bendom te nastavili tutnjati dok se članovi benda, jedan po jedan, nisu maknuli s pozornice samo da bi se opet vratili i neobično brzom pjesmom prekinuli build up koji su stvorili.
Za bis je ostavljen uvjerljivo najbolji trenutak koncerta u kojem se najviše mogao čuti taj krautrock, beskonačna repeticija riffa koji sam po sebi nije ništa specijalno, ali je u ovom slučaju odveo publiku u svojevrsno stanje transa – dok ju je zatim razbudio još jednim progresivnim i psihodeličnim izljevom žestine. Kompletna jučerašnja izvedba se može svesti na konstataciju da je Sonic Jesus zaista dobar bend sposoban napraviti vrhunske pjesme ali se pomalo utapa u bezličnosti neo-psihodelije koja je, osim undergroundom, zavladala i mainstream glazbom. Vjerujem da bi bili puno bolje prihvaćeni kada bi se odmaknuli od “njonjavog” zvuka koji je popunjavao setlistu.
