Izvještaj – Tommy Emmanuel: Bubnjarski talenti gitarskog virtuoza
Ne znam kakav ste tip ljubitelja glazbe, no ja sam žanrovski prilično vrludava. Što znači da imam taj nekakav put od A žanra do B žanra koji mi ugađa uhu, no što se izvođača tiče, tu putujem od skitnica, mladih bendova, glazbenika koji su korak od nazivanja institucijama pa naposljetku i do instrumentalnih virtuoza kakav je Tommy Emmanuel. Ono što zapravo želim reći jest da dok otkrivam sve te razne glazbene ugođaje, sve zanimljivije mi je promatrati ljude koji u tim događanjima sudjeluju.
I dok rijeka ljudi ispred kina SC-a nije bila neko iznenađenje jer je koncert bio rasprodan, na osobnoj razini me jako razveselila dobrodušnost publike usprkos možda podoptimalnim uvjetima dvorane. Obligatorni aplauzi izmjenjivali su se s onim spontanim ili pak onim punim osjećaja odobravanja i poticanja. Sve to možda je samo posljedica nevjerojatne lakoće kojom Emmanuel zrači. U šaljivom tonu, komentirao je situacije kojima su se mogli nasmijati i osmogodišnjaci u publici, a bilo je i njih. Nakon što je odsvirao pjesmu Ruby’s Eyes, započeo je priču o albumu iz 90-ih, zvanom “The day fingerpickers took over the world”, koji je nastao u suradnji s Chetom Atkinsom. Naime, dotična pjesma svira se u B ključu, stoga je Chet zaključio: You know there are not many songs written in the key of B, I think I must write one. I tako je nastala prekrasna To B or not to B.
Može i na bubnju
Koncert je otpočeo s blagim zakašnjenjem i velikim pljeskom. Nema se tu što previše raspravljati. Tommy Emmanuel zna svoju publiku odvesti gdje god poželi, svirao on blues ili pak, kao što je to učinio pred kraj koncerta, uzevši metlicu za bubnjeve u desnu ruku i njome lupajući po mikrofonu i gitari, dok je lijevom simultano udarao gitaru. Uistinu nije zanemario niti jednu površinu svog instrumenta. Eklektičnim ritmovima pokazao se kao talentiran bubnjar, a ne samo gitarist.
Teško je zaboraviti pjesmu (odnosno izgleda sve osim njezina naziva) u kojoj stvara zvuk nalik harfi, vizualiziran u kaskadirajuće vodopade. Njegovi munjeviti pasusi zadivili bi i metalce, tehniku tappinga koristi spretnije nego većina četkicu za zube i dok nama rastu glazbene zazubice, Emmanuelov fingerpicking odlazi u povijest. Ne mogu ne spomenuti komentar jednog od posjetitelja: Pravi je romantičar. Žrtvovao bi i prste ako treba.
Izvrsno ozvučenje
Na svim fotografijama s koncerta zamijetit ćete tu grimasu sreće i uživanja na njegovom licu. Sve je to više i nego očito u cjelokupnoj atmosferi koju je stvorio. Zanimljivo je bilo vizualno rješenje koncerta s osvijetljenim kino platnom čije boje su se izmjenjivale prema nekim nepronicljivi intervalima i prema čijem prisustvu sam bila dosta skeptična, ali minimalistički pristup jena kraju bio vrlo dobra odluka. Ozvučenje je bilo izvanredno, nešto što zaista treba cijeniti. Tehničar zvuka bio je Australac Steve Law.
Jedna dirljiva izjava ostala mi je u sjećanju. Radi se o snu Emmanuela i Atkinsa. Oni se nadaju da će gitara biti toliko popularna u svijetu i da će mladi ljudi u njoj uspjeti pronaći čaroliju tog instrumenta, podići ju na novu razinu i donijeti svijetu. Uistinu plemenita ideja već tu večer pokazala se ispravnom kada je na pozornicu ušetao Frane Živković, dvanaestogodišnji gitarist iz Opatije u stanju, u nekoj zaigranoj maniri, ozbiljno odmjeriti snage s jednim od najvećih muzičara današnjice. Ne radi se tu o nikakvom natjecanju, samo koordinirano odsvirane četiri skladbe, od kojih je jedna bila i s novog albuma.
Kako otpjevati Hurt ako nisi u tom stanju?
S mladim Franom odsvirao je i the House of the Rising Sun, gdje je Tommy pustio glas. I dok je tu pjesmu odradio bez zamjerki, Cashova Hurt već je bila nešto drugo. Možda je do osobnog doživljaja, no u mom skromnom sudu, moglo je i bez toga. Žao mi je Tommy, no nisi uvjerljiv. Ne da on to nešto loše izvodi, no kako da vjerujem njegovoj boli kad mu glas zvuči tako toplo, ljubazno i vedro. Ne znam, možda griješim, no malo me zatekla.
Ono što će mi svakako ostati u sjećanju je izvedba pjesme Blood Brothers, jer je otvorila mnogo emocionalnih pora u publici, izazvala puno grljenja i još više aplauza. Sva sreća pa smo se samo mogli uvući u stolice, duboko udahnuti i biti zahvalni na onoj pauzi između dva seta dvosatnog koncertnog gušta. Sam na pozornici s tri gitare, slobodom improvizacije i pomoći mlađih prijatelja Tommy Emmanuel učinio nas je vrlo zahvalnima i ono nemoguće, zadovoljnima.
