Književni kutak: Čovjek iz sjene

Autor priče: Kruno Šafranić
Žanr: Kriminalistička priča

– Vrijeme je! Tata i mama su zaspali. – rekla je Petra.
– Jedva čekam da krenemo. – Nestrpljivo će Tea. – Nadam se da su dečki pripremili i nešto za klopu.

Sestre su, bar jednom tjedno i to pretežito vikendom, odlazile u noćne provode iako su im roditelji zabranili kasne izlaske. Prvo treba preći zapreke koje su pred njima i spustiti se kroz prozor s prvoga kata kuće. Spuštanje cvjetnim ljestvama na koje je naslonjen veliki kaktus sprečava ih u tome. Petra je glavom provirila kroz prozor a zatim noge ispružila na ljestve. Zrikavac je pjevao svoju večernju pjesmu, a pas je spavao na trijemu. Spustila se na tlo i pogledala u dlanove. Podigla je naramenicu na kratkoj majici. Došao je red i na Teu da se spusti ljestvama. Nagnula se kroz prozor i ispružila noge. Začuje kako netko pušta vodu u kupaonici i to ju iznenadi. Stala je na tanku daščicu koja je pukla uz lomljivi zvuk Noga joj propadne na sljedeći držak ljestva te se i on slomi. Poskliznula se i pala dočekavši se na koljena.
– Baš krasno! Kako divno! Poludjet ću. – Tea vikne.
– Podrapala si čarape na oba koljena. Kako ćeš krvava pred dečke? – Petra joj je pomogla da se podigne.
– Ovo je ludost! Jedva čekam da navršim osamnaest godina i da k’o čovjek mogu proći kroz vrata bez da mi netko kvoca. Ovo je zbilja ludo!
– Dečki nas čekaju, požurimo se! – Petra će nestrpljivo.
– Pa zar ne vidiš da sam krvava? ludačo jedna! – Maramicom je pokušala obrisati krv sa natučenih koljena.

Tei se haljina poderala na kaktusu. Pokušavala je zakopčati grudnjak a da ga ne uprlja krvlju. Petra je duboko uzdahnula i mahnula rukom da je vrijeme da krenu. Tada se ispred njihove ograde zaustavi automobil. Začuje se tup udarac. Sakrile su se iza stabla trešnje. Kada je auto prilazio svijetla su bila ugašena i to im nikako nije bilo jasno. Čekale su da se udalji i da mogu krenuti neopažene svojim putem. Dok su čekale Petra je crvenim ružem namazala usne. Isplazila je jezik na kojemu je pirsing. Usnama ga je stisnula i jezik uvukla. Tea je iz torbice izvadila novu maramicu. Netko je izašao iz auta i pri izlasku ga zaključao. Prišao je dvorišnim vratima i otvorio ih. Petra i Tea su promatrale čovjeka u sjeni. Rasvjeta već dugo ne gori pokraj njihova prilaza. Jedino osvjetljenje je u malom cvjetnom vrtu gdje svijetle patuljci čije baterije se danju pune na solarnu svjetlost.

– Ovo je ludost! Ne mogu zaustaviti krvarenje! – Tea vikne te se tako otkrije.
– Tko je tamo? Izlazite da vas vidim! Ruke gore!
Čovjek je uperio pištolj u njih i baterijskom lampom im zasvijetli u lica. Sestre su ugledale svoga tatu kako se razmahao pištoljem. Na par sekundi je nastalo obostrano iznenađenje.
– Skoro sam vas upucao! Pa jeste li vas dvije normalne? Što se šuljate tu po dvorištu u jedanaest navečer? – tata će oštrim glasom.
– To bi mi mogle i tebe pitati! – Petra vikne.
– Da, mogle bi! Odakle ti pištolj? Zašto auto voziš s ugašenim svijetlima? Zašto si se šuljao dok si ulazio u vlastito dvorište? I ovi keramički patuljci kad bi bili živi zasigurno bi se isto uplašili – Tea ga pogleda.
– Tiše cure, mama će nas čuti! Sve ću vam objasniti. Uđimo u kuću. Pazite da ne probudite mamu.

Otišli su u njihovu sobu i tata je sjeo na krevet. Pred njih je stavio plastičnu vrećicu, a one su ga začuđeno pogledale. Petra je otvori i ugleda svežanj novčanica.
– Odakle ti ovo tata? – Petri od uzbuđenja počne jako kucati srce i rukama se primi za grudi.
– A što misliš? Opljačkao sam bankomat. Mami ni riječi. Jeste čule?
– Nevjerojatan si tata! Nisam znala da si pljačkaš. I to s pištoljem. – Tea ga je pogledala i istovremeno stavljala vlažne maramice na koljena. Krv je kapala po tepihu.
– Zašto se vas dvije šuljate uokolo. Kamo ste se uputile? – uzvrati.
– Jesi li već nekoga ubio u pljački? – Petra će uzbuđeno.
– Jesi li normalna. Danas mi je bio prvi put da sam išta opljačkao. Usne su mi suhe od adrenalina. Moram nečime ugasiti žeđ. Bogati smo! Bogati! Jel vam to jasno? Ako budete šutjele, dobit ćete nešto novaca.

Tata je prišao prozoru i pogledao u smjeru kojim su se njegove kćeri prikrale. Baterijskom lampom je osvijetlio prema dvorištu. Ugledao je nečiji bicikl naslonjen na bačvu s cvijećem. Zatim je ugledao i nečije tijelo kako leži.

– Bože! Ispred dvorišta leži muškarac. Koji vrag? To je kamatar kojem smo dužni brdo love. Što on radi ovdje? Što mu se dogodilo? Nisam ga valjda udario autom kad sam prilazio dvorištu?
– Ne bih se čudila – Odgovorila je Tea. – Tebi i ne treba pištolj da bi nekoga ubio.