Književni kutak: Čarobno drvo za ogrjev
Autor priče: Kruno Šafranić
Žanr: bajka
Uspjeh: 1. mjesto na natječaju za najbolju kratku priču grupe Pisci i književnost
Prosinac je zavio maleno selo zabačeno uz planine. Snijeg samo što nije pao i sve zabijelio. Mnoge obitelji nisu mogle sakupiti drva za ogrjev. U selu žive većinom stariji ljudi na izmaku snaga od manjka hrane i loših uvjeta za život. Jeleni već dugo nisu prošli puteljcima, a ostale životinje život kraj planina obilaze u velikom luku. Djevojčica Eleonora jutros je pokušala uloviti divljeg zeca. Sakrila se u bodljikavi grm. Hladnoća ju je obavila, a bodlje grma izgreble ruke. Kada je zec naišao, promašila je metu. Zbog ozeblina na nogama jedva se vratila kući. Sjela je na stolicu i stavila tri cjepanice u peć. Djed je drobio kukuruz i pogledao je tužnim pogledom.
– Eleonora, upozorio sam te da se ne udaljavaš iz sela. Samo tebe imam. Ako i tebe izgubim, ja nemam više razloga da živim. Znaš dobro što se desilo tvojim roditeljima i bratu. Ne želim da i tebe takva sudbina zadesi. Ne smiješ se predaleko udaljavati od sela. Zaklati ću zadnju kokoš.
– Djede, što ćemo jesti onda?
– Moći ću kuhati juhu sedam dana. Biti će dovoljno za fine juhe. Izdržati ćemo još par dana, a dalje ću vidjeti kako ćemo s hranom. – djed pogleda unuku i zakašlje.
– Ta kokoš nese jaja. Što ćemo za sedam dana kada potrošimo i zadnji izvor hrane? – djevojčica tužno pogne glavu, a oči joj zasuze.
Te večeri zaklao je kokoš i raspodijelio meso da potraje sljedećih sedam dana. Iste večeri neznanka im pokuca na vrata.
– Dobra večer. Što trebate? – Djed zahripa.
– Sklonište i hranu. Molim vas za malo hrane i smještaj dok ne povratim snagu.
– Uđite. Nemamo puno hrane, ali rado ćemo s vama podijeliti ono što imamo. Kako se zovete?
– Smr… Slavujka. – reče.
– Slavujka? Kakvo je to ime?
Slavujka ne odgovori. Djed posluži večeru i stavi još drva u peć. Eleonora osjeti čudnu nelagodu u društvu neznanke. Neobičan strah razli joj se u grudima. Pogleda neznanku u oči koje su crne i bez dna. Nikada nije vidjela tako neobične oči. Trnci joj prođu tijelom te se udalji i sjedne kraj prozora. Djed je sve jače kašljao. Slavujka otvori crnu torbu i izvadi cjepanicu. Kako je njome zamahnula, tako se cjepanica podvostručila. Tako nastalim cjepanicama je održavala vatru u peći. Eleonora nikada prije nije vidjela ništa slično i ovo je iznenadi i uplaši.
– Danima sam pješačila u potrazi za hranom. Živim na sjeveru. Napala su me tri vuka. Sakrila sam se na drvo uz rijeku. Čekala sam čitav dan dok nisu odlučili da se udalje. Zatim sam nastavila pješačiti i nakon dva dana ugledala selo uz planine. – ispriča im posjetiteljica.
Djed posta jako loše te legne u krevet. Odmah je zaspao. U kući je postajalo sve toplije i toplije. Slavujka priđe djedu i primi ga za ruku.
– Gotovo je. Došla sam po tebe. Vrijeme je da umreš.
– Što to govoriš? Što to radiš? – Eleonora bi zatečena njezinim riječima.
– Došla sam po tvoga djeda i po ostale stanovnike ovoga sela. Moje pravo ime je Smrt. Noćas će pasti snijeg i zalediti će sve. Hladnoća će okovati selo i do jutra svi ćete biti mrtvi. Vukovi će doći i pogostiti se vama.. – Smrt se grohotom nasmije.
Eleonora primi luk i napne strijelu. Nacilja Smrt.
– Odstupi! Makni se od mog djeda! Makni se! – vikne.
Smrt osta iznenađena i zatečena prizorom. Nije očekivala ovakav postupak. Odmakne se od djeda i zamahne čarobnim drvetom te stavi još drva u peć. Neviđena toplina ispuni prostoriju i prozori se zamagliše. Snijeg počne padati, a vjetar zavijati.
– Toliko godina putujem od sela do sela. Uzimam duše i hranim se njima. U ovo selo sam uranila samo nekoliko sati. Sprema se mećava i hladnoća koje vaše selo još nikada nije doživjelo. Mnoge obitelji nisu sakupile drva za ogrjev. Gotovo ni jedna kuća nema hrane. Do jutra ste svi mrtvi. – Smrt će lukavo.
– Moj vam je djed dao večeru. Primio vas u naš dom i dao vam krevet. Ti želiš zlo svima nama. Vukove si nahuškala na nas. Rekla si da će nas napasti ujutro? Mi se možemo obraniti.
– Ti si samo djevojčica! Što ti možeš učiniti? Što? Danas si pokušala uloviti divljeg zeca. Ruke si ogrebla o bodljikavi grm. Ozebline su te gotovo stajale života.
– Pogoditi ću te strijelom i ubiti.
– Misliš da mi tvoja strijela može nauditi? Ja sam besmrtna! Ja sam Smrt!
– Možeš biti besmrtna tisuću puta. Ja ću te pogoditi i neću promašiti. Za moga djedu, za moje prijatelje! Moram pokušati! – poviče.
– Stani! Stani! – Smrt će hineći bojažljivost. – Dati ću ti priliku da spasiš svoga djedu. Do zore trebaš stići do rijeke gdje je drvo. Na tom području sam izgubila nešto jako vrijedno. Opasno je to područje, vukovi tamo obitavaju. Ali, ako mi doneseš što je moje, poštedjet ću ti i djeda i selo, a tebe bogato nagraditi.– Smrt obeća djevojčici.
Eleonora u sebi promisli i pristane. Svjesna je da joj do toga mjesta treba dva dana hoda, a ona ima vremena prije nego dođe zora. Obuče na sebe krznenu jaknu, kapu, rukavice, šal, dvoje pari čarapa i čizme. Pogleda Smrt u oči, dok je ona nastavljala drva bacati u peć.
– Pristajem. Spasiti ću selo i moga djeda. Trčati ću kroz šumu prije nego ga zatrpa snijeg. Ako ću trčati dovoljno brzo i bez prestanka, stići ću prije zore do toga mjesta. Uspjeti ću. Znam da hoću. – revno će djevojčica.
– Nagraditi ću te. Dobro ću te nagraditi.
Djevojčica stavi luk i strijele na leđa i napusti kuću. Smrt se osmjehne i pljesne rukama. Poskoči od sreće i čarobno drvo odloži kraj peći. Vatra pocrveni i zacvili kao violina.
– Koja glupa djevojčica. Prevarila sam je na isti trik kao i ljude prije nje. Ovo je bilo prelagano. Vrijeme je da starcu uzmem dušu, a zatim i cijelom selu.
Eleonora se tiho poput laneta prošulja iza kuće i primakne prozoru. Nije ni imala na umu da posluša Smrt i ode na mjesto koje joj je rečeno. Imala je potpuno drugi plan. Jutros kada je pokušala uloviti zeca napravila je kobnu pogrešku. Svjesna je toga. Pogreška koju više neće ponoviti kada pođe u lov. Jutros je dugo bila sakrivena iza bodljikavog grma. Kaput koji je tada nosila bio je pretežak. Rukavice su joj smetale kada je htjela ispustiti strijelu. Kapa joj je sklanjala pogled. Sada će sve nepotrebno skinuti sa sebe. Hladnoća će biti na minutu njen saveznik. Smrt je njena lovina. Skinula je rukavice i stisnula šake. Krv je poskočila u njenim žilama i dala joj potreban ritam. Primila je luk u ruke i nategnula strijelu. Prozor je bio zatvoren i zamagljen. Zna gdje se nalazi krevet njenog djeda pa pretpostavi da će mu Smrt ponovo prići. Ispusti strijelu i nit je ispustila zvuk poput stare gitare. Vršak oštre strijele razbi prozor i krhotine stakla porežu Eleonoru po licu. Strijela pogodi Smrt. Stravičan vrisak ispuni prostoriju i Smrt se pretvori u maglicu te pobježe kroz prozor. Toplina koja je ispunila sobu u trenu izleti napolje i udari u Eleonoru. To je obori na tlo i onesvijesti. Vatra u peći poprimi narančastu boju što je pucketala poput prskalice. Čarobno drvo odloženo na peći poprimilo je crveno-narančastu boju. Djed se probudi i ugleda unuku kako leži okrvavljena lica. Unese je u kuću. Kada se osvijestila, Eleonora mu ispričala što se dogodilo. Djed i unuka shvate da sada posjeduju čarobno drvo za ogrjev. Koliko kod puta njime zamahnuli ono će stvoriti cjepanicu i tako će održavati vatru da gori. Obišli su kuće po selu i košare napunili cjepanicama.
Te je noći snijeg padao bez prestanka. Nisu bili sigurni hoće li vukovi zaista napasti selo. Možda je Smrt lagala. Za svaki slučaj zapalili su vatru naokolo sela. Vukovi se u zoru približe selu i pokušaše napasti. Začu se bolan krik što odjeknuše planinama. Smrt je bila poražena i pokradena. Vukovi su se povukli. Smrt se pritaji i uputi na jug. Oštra zima potjera nazad jelene i zečeve prema selu kraj planina. Toplina čarobne vatre ih je privlačila. A seljani se nikad nisu morali brinuti zbog hrane i ogrjeva.