novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Komentar – Turobna nedjelja: Zabranjena pjesma i osobni čemeri (+playlista)

Foto: May Edit: Helena Kezerić/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: f.ckinfine Edit: Helena Kezerić/Ziher.hr
Foto: f.ckinfine
Edit: Helena Kezerić/Ziher.hr

Za subotom se osvrćemo preko ramena, a nedjelja je već na pola puta prema zalazu. Koliko god provod petka i subote bio dobar, ništa ne može poništiti ništavilo nedjelje koja jednom tjedno zadaje udarac ispod pojasa. Nema te hrane koja može zaliječiti rane koje se bude, nema tih riječi koje mogu umiriti duhove koji izlaze iz ormara. Ne postoji čaj za bolje danas, ako se danas zove nedjelja.

Sve je započelo u Mađarskoj

Koliko ste zapravo upoznati sa slučajem Tužna Je Nedjelja? Obrađena je od strane mnogih izvrsnih izvođača, Zvonko Bogdan, pa čak i Billie Holiday su  opjevali tužnu ljubavnu priču. Pjesma koja je u svoje doba proglašena najdepresivnijom pjesmom svih vremena, iza sebe je ostavila sedamnaest samoubojstava što je dovelo do zabrane izvođenja u cijeloj Europi, a ta ista zabrana do dana današnjeg nije ukinuta. Vratimo se na početak. Kompozitor Rezső Seress davne 1933. napisao je pjesmu izvornog imena Samrtno Proljeće, nakon prekida romantične veze s voljenom. Pjesma je postala pravi uspjeh, što je pridonijelo daljnjoj komunikaciji s bivšom djevojkom. Dan nakon što su dogovorili pomirbu, djevojka je počinila samoubojstvo trovanjem. Nakon toga, pjesma je zabranjena u cijeloj Europi. Nešto kasnije BBC dopušta instrumentalnu izvedbu, no događaju se novi nizovi sumnjivih smrtnih slučajeva, izvođenje pjesme biva zabranjeno u potpunosti. Na kraj ove priče utjecali su brojni politički i socijalni faktori, no ona u svakom pogledu završava tragično za Seressa, 1968. godine naime i on je počinio samoubojstvo.

Bakina škrinja tužnih pjesama

Ne bi se ni sjetila ove nesretne priče da nisam prošlog tjedna ušla s bakom u raspravu o izvođačima njenog doba i nekim nezaboravnim pjesmama. Spomenule smo se meni osobno jedne od najdražih pjesama Milana Bačića –  Mirjane, Podmoskovskih Večeri, Tamno Višnje Boje Šala te Lole Novaković i njene Priče Jedne Ljubavi. Baka se na kraju s tugom u glasu prisjetila Tužne Nedjelje i zabrane pjesme zbog koje su se ljudi ubijali.

Nedjeljno stanje uma

Bila ovo samo još jedna urbana legenda ili ne, ne mogu ne priznati da nedjelja ima nešto čemerno u sebi. Dan koji beskompromisno na stol servira ona najgora pitanja, ista ona koja preko tjedna uspješno potisnem ili samo gurnem u jednu od mnogobrojnih ladica u beskonačno dugačkom hodniku svojih misli. Činjenice s kojima se ne želim sresti, iako sam svjesna da me prate u stopu na svakom koraku. Sve ono od čega bježim, sustigne me u nedjelju. I sve je to stanje uma zapravo, jer donedavno su mi od subota jedino draže bile nedjelje. U međuvremenu se dogodio život. Ispijanje prezašećerene kave uz partije šaha i binakule zamijenila su lutanja u društvu kraljice samoće. Svatko ima svoju nedovršenu priču, moja je dobila završetak. Gurnula sam ju pod tepih s lijeve strane kreveta, svake večeri čujem kako spava.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr
Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

O čemu šutimo?

Pročitala sam fenomenalnu rečenicu na jednoj od društvenih mreža: Ono si o čemu šutiš. Istog me trena nagnala na razmišljanje. O čemu to ljudi šute? O čemu to ja šutim da me tako oblikuje? Moja šutnja me izgrađuje, ona je ono što sam ja zapravo. Ono što nitko ne čuje savršeno objašnjava svaki moj postupak. Tebe tvoja šutnja čini posebnim, a nju njena čini predivnom. U mojoj šutnji počivaju bezvezni strahovi, neostvarene želje, suludi razlozi, pogrešne odluke i njegov osmijeh kad shvati koliko je dobar bolognese umak napravio. Ono si o čemu šutiš, ono si o čemu šutiš. Bila je to misaona jeka nevjerojatne snage, otkrila mi je tajnu moje turobne nedjelje.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr
Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Tajna turobne nedjelje

Općenito, kada otkrijem neku epsku tajnu, osjećam se poput malenog pobjednika u šumi punoj paprati. Otkrićem ove tajne osjećam Pirovu pobjedu. Tužna je svaka nedjelja. Kriva pitanja zvone, a vrata otvaraju bolni odgovori. Zapitam se tako koliko emocija stane u pjesmu? Hoće li itko ikada saznati što je sakrila ulica kojom su odzvanjale samo riječi stranaca? Koliko traje sjećanje i koliko će joj trebati da me izblijedi iz njegovih zjenica? Na klackalici sam snova. Više naginjem ka pokislom šatoru punom najljepših obećanja, jutrima koja mirišu po ružmarinu, vlascu, korijandaru i bosiljku. Za sobom me povlače i kasna predvečerja uz Johnnya Casha i učenje sviranja gitare, spavanje uz otvoren krovni prozor za vrijeme pljuska i rastopljena čokolada pod suncobranom sreće s pogledom na jugozapadni dio grada. Sve je to tajna moje turobne nedjelje.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr
Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Glazba na kraju balade

Da dokažem kako nisu baš svi lončići pobrkani i da se nad moju ulicu nije dugoročno nadvio indigo plavi oblak patetične depresije, nekontrolirane potrebe za nečim slatkim u tri ujutro, silovanje Trainovog najvećeg hita Drops Of Jupiter ili nedajbože uzastopno preslušavanje cd – a Širokih Ulica, samoinicijativno razvlačim usne u osmijeh. Osjećam se poput šarenog plastelina, nema toga što me slama, sve oko mene me oblikuje. Možda bakina sarma nije pomogla da se osjećam bolje, možda ovo nije bila zadnja turobna nedjelja i možda zaista zaspim prije nego što dočekam svoj sretan kraj. Možda, a možda ipak ne. Ako mi nešto dobro u životu ide, onda je to utapanje, jer sam se nekako, na putu do ovdje, uspjela tri puta skoro utopiti. Dva puta u moru i jednom na bazenu. Nisam naučila plivati, ali sam zato odlučila svaku nedjelju utopiti u pjesmi. Pritom ne mislim na lošu poeziju  koju prečesto stvaram, pa ju od srama sakrijem pod krevet. Mislim na ljepotu glazbe, s glazbom sam započela, valja zatvoriti koncentrični krug Heleninih osobnih gluposti nečim dobrim – glazbom.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr
Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Nedjeljna playlista donosi pobjedu

Post rock se uvijek pokaže kao odličan odabir kada se radi o tugaljivom, sedmom danu u tjednu. Izvođači poput Epigrama, Maybeshewilla, Hammocka ili pak najdražeg njenog imena Her Name Is Calla gospodare playlistom. Raznolikost je dobrodošla, volim ih presjeći Ben Howardom, Jeff Buckleyem, začiniti malom dozom James Blakea, pa odem u voljene ekstreme, novija imena poput Sam Smitha, Johna Newmana, Lykke Li, Weeknda i Banksice. Haimice me sjete na najveseliju djevojku u Zagrebu i tu melankolija bježi van kroz prozor. Šaltam se na nešto nepredvidivo – Čubijevu Guštericu. Zašto? A zašto ne? Jedno vodi drugom, nakon Čubija, Mucalova Feta Kruva I Paštete, Mali Dućan legendarnog Studo Frenda proglasio je osobnu pobjedu. Bacam papuče u zrak i zovem Martu u Čvenk iako obje dobro znamo da ćemo završiti na kolačima u najdražoj nam slastičarni na početku Ilice. Dok se spremam, slušam Gabi Novak, Nada mi je ionako uvijek bila na vrhu top 9 pjesama za izvođenje pod tušem. Teatralnost uz mene dolazi u paketu pa me tako iz stana ispraća jedan i jedini Mišo Kovač stihovima ,,ako me ostaviš, ako želiš kraj… i nebo će plakati, izgubit će sjaj,, Znam, pomalo Krv Nije Voda moment, no ovaj detalj će biti sasvim opravdan kada izjavim da zapravo obožavam najotrcaniji i najkičastiji bend svih vremena koji su iznjedrile ’80e, a to je Erasure.

Zagrebačke ulice me znaju kao nepopravljivog optimista, to je moje pravo lice. Ovo je samo bila moja gromoglasna šutnja, od nje sam satkana. I sve su ove moje misli kao puste želje pisane na zamagljenom staklu prstom što previše drhti, traju dva treptaja pa se povuku u sebe. Tada preko crnila naslikam najvedrije boje. Tada plešem kako pjevam, baš kao kiša u pjesmi Idola, u ritmu tam tama kroz noć.

 

Be social

Komentari