Komentar – Umjetnost neargumentirane kritike: Što je Sia htjela reći?

Premda je i ranije svojim umjetničkim izričajem izazivala, ako ne kontroverze, onda makar polemike i podijeljena stajališta, najnovijim video uratkom koji prati pjesmu ‘Elastic Heart‘ 39-godišnja australska pjevačica Kate Isobelle Furler, poznatija kao Sia, navukla je na sebe poprilično velik gnjev jednoga dijela javnosti.

Zaposlivši u svom glazbenom laboratoriju, pored 12-godišnje plesačice Maddie Ziegler, američkog glumca Shiju LaBeoufa (najpoznatijeg po ulozi Jerômea u filmu Nimfomanka Larsa von Triera), širokom je auditoriju na koncu smućkala i poslužila koktel koji nije svatko mogao ispiti do kraja.

Lista persona koje su se našle uvrijeđenima provokativnim, nemoralnim i nedopuštenim scenama sada već seže u nedogled, a sasvim je izvjesno da se prašina koja se u medijskom bespuću (pre)visoko uzvitlala neće tako lako pomesti – ostaje, dakle, samo nada da se nitko od izravno involviranih neće u njoj i pogušiti.

Što to smeta dežurne dušobrižnike? Kao što to u ovakvim slučajevima obično i biva, sporan je odnos odraslog muškarca i 12-godišnje djevojčice, koji u zatvorenom kavezu plešu i naizgled se jedan protiv drugoga bore. Neoboriva je činjenica da će u spotu, koji je doista minimalistički, svatko vidjeti nešto ‘svoje’ – tako se nalaze oni prema kojima Shia neprimjereno dodiruje malenu, nevinu djevojčicu, drugi kojima je gnjusna već i sama pomisao na mlado biće zatočeno u kavezu s tridesetogodišnjim muškarcem, treći koji kombiniraju gore navedeno i četvrti kojima je Sijina ‘pedofilija’ toliko neprimjerena i očita da bi ju po kratkom postupku zatvorili na neki improvizirani Goli otok i šibom i batinom ‘učili dobrom ponašanju’.

No, Siji nažalost pomoći nema. Ne znam kako će kritičari moći mirno zaspati kad spoznaju da se s protokom vremena baš ništa posebno neće dogoditi; glazbenici će i dalje snimati prema svojim umjetničkim preferencijama, Maddie će vjerojatno nastupiti (a prema svemu što je do sada pokazala, to svakako zaslužuje) i u sljedećem projektu australske umjetnice, a Zemlja će se i dalje okretati istom brzinom. Ma što vi mislili o spotu Elastic Heart.

Svaki kriticizam ima svoja uporišta (i klizišta), pa tako i ovaj, ali većina kritičara svoje kreativne umotvorine gotovo redovito propušta pošteno ‘ispeći’ pa u velikoj većini slučajeva kolač ispada polusirov i(li) pogrešno zamiješen. Ne mislim pritom ad hoc pobiti svaku primisao pedofilskih i amoralnih konotacija spota – već upozoriti ne samo na već viđeno od Sijine ‘performance’ umjetnosti, nego i njezin modus operandi.

Isobell Furler više je puta, naime, dokazala i pokazala da se grozi pojava koje idu ruku pod ruku s okrutnom mašinerijom showbusinessa – slave i karaktera javne osobe. Nastupe redovito odrađuje publici okrenuta leđima, a u nekoliko je navrata svoje stavove i postupke objasnila iznijevši vlastiti ‘Anti-Fame Manifest’. Da sve bude bolje, isto već neko vrijeme cvrkuće i Shia LaBeouf, koji se i na promociji Nimfomanke pojavio s papirnatom vrećicom na glavi i natpisom ‘Više nisam poznat.’

Već i samo s tim informacijama, pozadinom spota i karakterom pjesme nije teško zaključiti kako bi Maddie trebala predstavljati pjevačicu koja se ne želi vizualno izlagati očima javnosti – minijaturnu inačicu Sije, koja se bori sa svojim demonima, baš kao što to u isto vrijeme i na istome mjestu čini njezin ‘suparnik’ u kavezu. Pažljiviji će promatrač uočiti i mnoge reference na druga umjetnička djela, poput kostimografije i atmosfere hvaljenog filma Black Swann ili legendarne sekvence iz Prljavog plesa, u kojoj Shia podiže Maddie za kukove i okreće ju u zraku.

‘Pretpostavila sam da će se pričati o pedofiliji. Ispričavam se svima koje je video uvrijedio; moja je namjera bila prikazati emocionalno ispunjenje na jedan posve drukčiji način. Nisam htjela nikoga uzrujati’, javila se i glazbenica, dodavši kako je jedino ‘Maddie i Shiju mogla zamisliti u ulogama dva konfliktna, ali ista lica Sije.‘ Riječ je, dakle, o jednoj osobi u dva različita pojavna oblika – formi koju Sia definitivno nije izmislila, već koja u umjetnosti egzistira već poduže i samo se ispoljava na drugačije načine.

Mogli bismo u ovom slučaju preformulirati onu poznatu – daleko od očiju, daleko od srca (odnosno, morala). Nikoga baš previše ne brinu pedofilske insinuacije kad na radiju zasvira uspješnica Neila Diamonda ‘Girl You’ll Be a Woman Soon‘ u kojoj pjeva ‘Don’t you know, girl you’ll be a woman soon; please come take my hand, girl you’ll be a woman soon, soon you’ll need a man‘, poentirajući kako mu cijeloga života govore ‘the boy’s no good’ – ne postoji, naime, inačica koja bi slušatelju pokretnom slikom predočila autorove primisli.

Nisam primijetila ni prosvjede zbog svjetske uspješnice Garyja Pucketta i The Union Gapa, hita koji se dugo vremena kočoperio na Bilboardovoj top listi (Young girl get out of my mind, my love for you is way out of line. Better run girl, you’re much too young girl, with all the charms of a woman, you’ve kept the secret of your youth. You led me to believe you’re old enough to give me love, and now it hurts to know the truth).

Jesam li pak propustila i napade na Brucea Springsteena zbog teksta pjesme ‘I’m On Fire‘ – Hey little girl is your daddy home, did he go away and leave you all alone? I got a bad desire, oh oh oh, I’m on fire. Tell me now is he good to you, can he do to you the things that I do. I can take you higher, oh oh oh I’m on Fire?

Volite li ‘Brown Eyed Girl‘ od Van Morrisona? Bez prevelikih poteškoća i legendarnog se sjevernoirskog kantautora može povezati s pedofilskim sadržajem – što opet ne znači da to ovdje i činimo, jer i ta je pjesma do sada interpretirana na tisuću načina – što je uostalom vrijednost i važnost umjetnosti same. Ipak, s obzirom na tvrdnju ‘I saw you just the other day, my how have you grown! Cast my memory back there, Lord, sometimes I’m overcome thinking about making love in the green grass, behind the stadium with you, my brown-eyed girl‘, neki će legitimno kazati kako je Morrison opjevao interakciju s maloljetnicom, budući da smo svi upoznati s dobi u kojoj djevojke prosječno ‘prestaju rasti’. Ponovno, trebamo li to shvatiti u doslovnom značenju? Pitanja se samo nižu…

No, premda s nabrajanjem možemo nastaviti sve dok se virtualni papir potpuno ne izliže, skraćena je poanta da su riječi (a slika još izraženije), možda više no išta podložne samointerpretaciji, pogotovo ako su latentne i predstavljaju umjetnikov izričaj. Uostalom, što je pjesnik htio reći? Ako i dalje smatrate da profesori na satovima hrvatskoga tim pitanjem nepotrebno zamaraju generacije djece – jer samo pjesnik zna što je htio reći – zapitajte se još jednom; pa makar da se formiranju djeteta doprinese usađivanjem propitkivanja, promišljanja i iznošenja zaključaka na temelju argumenata, a ne onoga što bismo možda htjeli, što smo naglo zaključili ili se temeljem osjeta povrijeđenosti i uvrijeđenosti pačamo u ono što možda i ne shvaćamo.

Ne bi nam, nakon svega, ipak bilo toliko zanimljivo da dežurni kritičari i moralisti u svakom plastu sijena nekako ne uspiju pronaći tu sićušnu iglu i osjete se sveudilj pozvanima i prozvanima davati svoj sud i držati čovječanstvu moralnu vertikalu. Ne bismo na kraju krajeva niti mogli razlučiti svoje stavove, razmišljanja i shvaćanja, budući da ih ne bismo ni imali s kime i čime usporediti. Moralni će dušebrižnici biti oni kojima pogled seže tek nekoliko metara ispred, a iza ušiju imaju čvrsto zazidane dvije poveće metalne ploče koje im nepovratno priječe osvrtanje i sagledavanje stvari iz različitih (drugačijih!) perspektiva – osobito kada se radi o umjetnosti, jer njihove su granice tek tada neslućene.

Konkretni vam se spot može svidjeti ili ne, mogli ste uživati u filmu Black Swann ili ne, možete cijeniti istinski talent i neustrašenost Maddie Ziegler ili ne, možete na koncu (s pravom) biti oduševljeni književnom trilogijom ‘Gospodar prstenova‘ dok će se istom naći oni koji će ju (s pravom) obezvrijeđivati. Uostalom, ja ne volim zagrebački odrezak, ali vidim da se u restoranima dobro prodaje.

Zajednički nazivnik pod koji bismo sve nabrojano mogli staviti jest prokleto jednostavan – svi smo različiti – i to nikada ne smije biti okarakterizirano floskulom sve dok ju treba iznova i s istim žarom nekome pojašnjavati. Jer, da smo svi stvoreni s istim preferencijama, stilovima i načinom življenja, pluralizma, različitosti, mišljenja i ukusa (nastavi niz) ne bi postojalo, a s time bi se preinačio i svijet kakvim ga sada poznajemo.

Jedno je sigurno – barem u mome osobnom svijetu – ako nastavimo ovim putem, slijepo gledajući ispred sebe i hodajući po jednoj lijepoj, ravnoj liniji bez kraja i konca, trudeći se uništiti i obezvrijediti i ono malo umjetnosti što se probija kroz sve gušću koprenu ‘nedopuštenog i nedopustivog’, onda smo zaista konačno spremni prepustiti ovaj svijet nekoj drugoj, sposobnijoj vrsti, koja će bit življenja shvatiti bolje nego mi danas. Preostaje nam samo jedno – nestrpljivo čekati najavljeni ‘making of’ Sijina videa, kojim bi nas glazbenica trebala počastiti ovoga tjedna…