Tolkien – autor fantastičnih bajki ili skriveni genijalac?
John Ronald Reul Tolkien (pre)malo je kazati – neobična je persona. Autor istančana, profinjena ukusa i strahovite volje i upornosti tokom bogatog je (kreativnog) života stvorio djelo koje i šezdesetak godina nakon nastanka milijuni obožavaju, s njim se nerijetko poistovjećuju i rado ga uvijek iznova čitaju, a stručnjaci i danas redovito iznose nove teorije, interpretacije i razmišljanja sa stajališta znanosti o književnosti. Radi se, naravno, o trilogiji Gospodar prstenova – radu koji se neprijeporno temelji na mitologiji; drevnoj tradiciji o kojoj je Tolkien godinama marljivo skupljao informacije, sam ju kreirao i razrađivao te naposlijetku stvorio gotovo besmrtno djelo neprocjenjiva značaja.
Gospodar prstenova jedna je od najpopularnijih i najvoljenijih knjiga modernoga doba, a ništa manji uspjeh nije njezin autor postigao niti televizijskom ekranizacijom nastalom pod redateljskom palicom Petera Jacksona nakon Tolkienove smrti.
Djela J. R. R. Tolkiena ostat će ‘živa’ i ‘aktualna’ još dugo, a već ih sada mnogi guraju na pijedestal moderne (fantastične) književnosti.
SPECIFIČNA TOLKIENOVA ŽIVOTNA STAZA
John Ronald Reuel Tolkien rođen je u Bloemfonteinu u Južnoafričkoj Republici 3. siječnja 1892, a preminuo je 2. rujna 1973. u engleskom Bournemouthu. Prve godine života maloga Johna Ronalda Reuela bile su egzotične, s obzirom na djetinjstvo provedeno u Južnoafričkoj Republici, a ozbiljnu je opasnost za dijete predstavljala pritom okolina – majmuni, zmije, pauci i ostale opasne životinje koje su vrebale na svakom koraku.
Izravni susreti s takvim “zvijerima” uvelike su utjecali i na Zvijeri u njegovim djelima, poput tarantule, koja je jednom prilikom mladog Tolkiena čak i ugrizla. Ronald je vrlo brzo postao strastven čitatelj, a sa sedam godina počeo je, vrlo uspješno, učiti francuski jezik.
Rađale su se u njegovim mislima maštarije o zlim silama, čudovištima i čarobnjacima, što su samo prisnažila njegova omiljena štiva – Otok s blagom, Alisa u zemlji čudesa, Čarobni svirač, Crvena knjiga bajki…
Premda je njegova majka vješto svirala glasovir, Tolkiena glazba nije pretjerano zanimala, što je poprilično neobično s obzirom na činjenicu da je svojim ikovima često u usta stavljao stihove i pjesme koje je sam napisao. Autor najoposežnije njegove biografije Michael White ustvrdio je kako se ‘čini da je među njegovim umjetničkim sposobnostima glazba bila jedina slaba točka.’
Tolkien je nakon smrti oca i majke razvio osobine koje će ga nesmiljeno pratiti do kraja života – društvenost i ekstrovertiranost, premda će neminovno uslijediti i mračna razdoblja pesimizma i depresije. Prepušten samome sebi, postao je prilagodljiva duha, svestran i duboko uvjeren da je sve što čovjek stvara u konačnici uzaludno. Tijekom Prvog svjetskog rata otpočeo je njegov najraniji rad na zapisivanju mitologije, a negdje u to doba posijao je i sjeme kasnijeg Silmariliona. Suvišno je i napomenuti kako se ratno razdoblje također transcendiralo u njegovim kasnijim djelima.
Na ozbiljno (književno) djelovanje uvelike ga je potaknulo ratno razdoblje, osobito smrt dvojice bliskih prijatelja na bojišnici. Na njegove su kasnije radove takve postavke, uz vrijeme provedeno u bitkama, utjecale u naoko neslućenu razmjeru. Jedna od prekretnica bila je i početak rada na Sveučilištu u Oxfordu, gdje je upoznao bliskog suradnika i prijatelja C. S .Lewisa (kasnijega autora Narnijskih kronika).
Ipak, sudbonosni trenutak koji je označio stvarni početak Tolkienova stvaranja sage o Međuzemlju zbio se tijekom jednog naoko bezazlenog ocjenjivanja ispita. Naišao je, naime, na jednu potpuno praznu stranicu i zapisao sljedeću, danas globalno poznatu rečenicu: ‘U rupi u zemlji živio je Hobit…’
Gospodara prstenova (uz prvu knjigu o Međuzemlju – Hobita) Tolkien je najposlije završio nakon nekoliko godina intenzivnog rada, 1947. godine. Jedna od prvih recenzija proizašla je iz pera upravo C. S. Lewisa, koji je uto već i završio svoje Narnijske kronike (koje je Ronald, usput budi rečeno, smatrao apsurdnima). Lewis je tada napisao:
‘Iskapio sam bogat kalež i utažio dugotrajnu žeđ. Jednom kad priča započne uspon ravnomjeran i po velebnosti i po strahotama (koje ublažavaju zeleni predjeli bez kojih bi doista bile nepodnošljive) gotovo je neusporedivo s ijednim djelom u cijelom rasponu pripovijedne umjetnosti koju poznajem. (…) Nijedna romanca ne može s takvim samopouzdanjem odbaciti optužbe o eskapizmu. Ako i u čemu griješi, griješi u suprotnome: pobjeda zamalo propale nade i nemilosrdno umanjivanje izgleda za uspjeh junaka gotovo su nepodnošljivo bolne.’
KAKO ČITATI GOSPODARA PRSTENOVA?
J. R. R. Tolkien tijekom čitavog je života žustro poricao tvrdnje i razmatranja o alegoričnosti i simboličnosti svoga životnog ‘manifesta’. Nije, pače, uopće podnosio ikakvo analiziranje i seciranje svojih ‘rječotvorina’. Tolkien svoj rad razlučuje kao bajku i pritom se kategorički ograđuje od bilo kakvih alegorijskih reakcija i(li) insinuacija. No, sukus mišljenja stručnjaka ipak je sljedeći – autor se alegorijama, simbolizmom, ali i paralelama koristio donekle nesvjesno, postavljajući spomenute kategorije pod isti nazivnik s ‘primjenjivošću na iskustvo i mišljenje čitatelja’, kako je uostalom pokušao objasniti u predgovoru drugom izdanju trilogije.
Njegov se rad temelji, dakle, bez sumnje na mitologiji koju je godinama razrađivao i kreirao. Inspiraciju je crpio kako iz navedenog, tako i vlastitog životnog iskustva – osobito odrastanja u Južnofričkoj Republici i života provedenog u ruralnim engleskim predjelima. Tolkien je u svojim djelima čitatelju na pladnju ponudio sve ono što je duboko prezirao – prvenstveno modernost i rapidni uzlet (visoke) tehnologije koji je zahvatio većinu svijeta, ekologiju (zagađivanje), sve vidljivije i raširenije potrošačko društvo…
Neosporno je kako je u Gospodaru prstenova kritizirao, ali je istovremeno ponudio i sijaset vrijednih poruka, simbola i metafora kojima je prosječnom čovjeku na dlanu, s jednoga aspekta, prostro kompletni nauk – kršćanske Objave. Premda sam književnik nikada nije eksplicitno priznao kako je njegovo djelo alegorija, tvrdnje u korist suprotnoga možemo iznaći u mnoštvu konkretnih primjera.
Potvrda kršćanske alegorije jasna je i u samim karakternim crtama dvojice vodećih hobita Bilba i Froda. Obojica su na neki način posebni, ali iz letargije i ugodnog života u Shireu bude se tek u srednjim godinama, baš kao u najvećoj kršćanskoj pustolovini kroz Pakao, Čistilište i na koncu Raj. Njihovo će junaštvo kasnije poprimiti sve veće razmjere, a neoosporno je isprepleteno i s već toliko puta spominjanim mitološkim porivima. Saga o prstenu podastire i vječnu ‘kršćansku dogmu’ – pojedinac nije sposoban napraviti čudo i spasiti svijet, ali čak i individualni poraz može značiti konačnu pobjedu. Čovjekov je život u toj mjeri vječna potraga i dio priče mnogo veće od nas samih.
Pojedini Tolkienovi likovi, nadalje, neodoljivo nalikuju kršćanskim junacima. Kristoliki se likovi tako javljaju, primjerice, u obliku Froda, koji na sebe preuzima zadatak uništiti Sauronov prsten – prsten moći koji u sebi sadržava svo zlo svijeta, a koji se može povezati sa spoznajom dobra i zla iz Knjige postanka. No, premda je njegov lik neporočan i ‘utjelovljenje po nevinosti’, nikako pritom nije lišen napasti – slično kao što đavo kuša Isusa u Evanđenju po Mateju.
Brojne su teološke teme u Gospodaru prstenova – smrtnost i besmrtnost, bitka između dobra i zla, djelovanje milosti, pobjeda poniznosti nad ponosom, uskrsnuće, spasenje, kajanje… Tolkien je na neki način povukao paralele između mita, religije i fantazije poručivši nam kako mit kršćanske objave uopće nije mit, već je i samo kršćanstvo zapravo izbor – mitova. Zar nije kršćanstvo jedini mit koji se uistinu dogodio, pita nas?
Odličan vizualni primjer kršćanskih referenci u Tolkienovim radovima ilustracija je knjige koju je pisac sam izradio za Hobita. Slika, naime, neodoljivo podsjeća na ilustraciju Uspona na goru Karmel (sv. Ivan od Križa), a domovina patuljaka (Pustogora) zapravo je njegova slika. To je brdo danas zaštićeno Unescom kao nalazište vrijednog arheološkoga blaga, poduprijeto ostacima ljudskih nastambi u mnogobrojnim špiljama. U novozavjetnoj knjizi Otkrivenja Karmel se spominje u kontekstu armagedonske bitke, a usporedo se Bitka pet vojski odigrava u samom podnožju Pustogore. Mogli bismo na taj način, usto, nastaviti unedogled.
Možda je i najeklatantniji primjer datum polaska Prstenove družine iz Rivendela (25. prosinca), slijedi motiv Saurona kao slika i prilika Sotone, palog anđela, zatim nazguli (iskvarena bića), Mordor koji se kroz činjenicu Sauronova obitavališta projicira u sliku pakla te konačni datum uništenja prstena – 25. ožujka, odnosno kršćanski blagdan Blagovijesti.
U Tolkienovim djelima pronalazimo mnogobrojne refleksije na stvarni svijet u kojem je živio, a činjenica koju mnogi zaboravljaju jest da trilogija ‘Gospodar prstenova’ nikako nije simplificirano fantastično djelo, napisano da bi zabavilo i(li) očaralo. Ono nosi sijaset poruka, metafora, alegorija, simbola i paralela sa svijetom i njegovim ‘aktivnostima’, reflektira se kroz rat, prodiranje (visoke) tehnologije, promjene u ponašanjima ljudi, socijalne relacije i ino.
Tolkien je u zrelom razdoblju svoga života svo slobodno vrijeme posvetio stvaranju sage o Međuzemlju, jedinstvene priče koja se još uvijek proučava i analizira. Upravo mu je njegov unutarnji svijet – Međuzemlje – postao na neki način stvarniji od, nazovimo ga, ‘vanjskoga svijeta’. Neizmjerno je volio pitoreskne engleske krajolike pa je takav eksterijer unio i u svoje radove.
Mordor je, nadalje, prema Tolkienu smješten na Balkanu, hobiti su Englezi, a Shire dio Engleske (što je izravno od autora saznao Clyde Kilby). Ako odemo i korak dalje, zaključit ćemo da se u široj slici Numenor vjerojatno temelji na legendarnoj Atlantidi ili, još starije, legendi o kontinentu Mu (za stanovnike Atlantide vjerovalo se da su napredna civilizacija i posjeduju mistične moći). Potvrda takvoj paraleli iznova se može pronaći kod samog pisca, budući da je neodređeno potvrdio kako se Numenor nalazi ‘negdje usred Atlantskog oceana’.
Michael White piše kako je Tolkien izrazito umješno stvorio zapravo posve uvjerljiv alternativni svijet, alternativnu povijestu, u kojemu ne postoji tehnologija i koja prestaje neposredno prije početka pisane povijesti. Možda i u toj jednostavnoj rečenici leži zapravo i određenje čitavoga djela…
VAŽNOST J. R. R. TOLKIENA
Pitanje koje se, poslije svega, nameće jest koja je uisitnu prava važnost Gospodara prstenova? Je li riječ o jednostavnoj ‘fantastičnoj priči’, ‘bajci’, ili je u pitanju nešto više? Istina, kako to obično biva, leži negdje u sredini – Tolkien je svoje djelo, naime, majstorski zapakirao u fantastični svijet Međuzemlja, privukavši pritom brojne sljedbenike kojima je neopazice zapravo ‘podvalio’ nauk kršćanske Objave.
Alternativna povijest o kojoj smo govorili ogleda se i u činjenici kako mjesto radnje simbolizira Zemlju i njezine države (kao i nacionalnosti) – premda se oko točnih dijelova Tolkienova fiktivnog svijeta još uvijek vode oštre polemike. Ono što možemo zaključiti jest kako je Međuzemlje vjerojatno sjeverozapadna Europa, Mordor smješten negdje na Balkanu, hobiti su Englezi, Shire dio Engleske, Numenor vjerojatno Atlantida, a orci Nijemci.
Kroz čitavu atmosferu svoga djela književnik kroz radnju i likove ocrtava povijest čovječanstva, fantastičnim perom oslikava stvarne događaje i osobe, sukobe, reakcije i ljudske osobine. Upravo je to činjenica zbog koje generacije mladih i starih već desetljećima gaje ogromnu simpatiju prema njegovim radovima i stalno ga ponovno iščitavaju.
Stoga, na simboličan dan čitanja Johna Ronalda Reula Tolkiena, pokušajte koje od njegovih djela promotriti kroz naočale isto takve simbolične i alegorične bitnosti njegovih riječi… Sretno čitanje!
