novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Komentar: Zašto nam je domaća književnost takav bauk?

Foto: David Lezcano / Unsplash
Vrijeme čitanja: 3 minute

Bu!

Reče Pavao Pavličić i utjera strah u kosti mladima diljem Lijepe naše. Rekoh mladima jer ćemo danas malo generalizirati, a pod mi mislim na vas, dragi čitatelji i mene malenu koja uvijek rado nađe suputnika u kritikama ljudi, svijeta, života i one tamo ceste duge deset metara koja se obnavlja dulje od trajanjaZakona i reda”, i to onog s kul tetom čudnog imena Mariska.

Trenutno sam zaposlena u knjižnici pa mogu posvjedočiti (i ko stari dedek na plotu rantati kak su novine hićene kakti da ih pesi raznose) određenim obrascima posudbe iz prve ruke. Ljudi najviše posuđuju krimiće i nove, popularne naslove što je sasvim razumljivo jer ako je nešto preporučeno što od strane popularnih blogova, što od strane usmene predaje, u većini slučajeva će se ljudima dopasti. Ovisno o individualnom nivou sugestivnosti i količini interesa kojeg uopće imamo u startu, naravno. To je otprilike ovako – nije bitno kaj se čita, bitno da se čita. I to je sasvim točno. Interesi se razlikuju i fala bogu da imamo opcije i privilegiju pristupiti doslovno bilo kakvoj vrsti literature kroz razne medije, a i sama knjižnična građa je nemoguće velika i raznovrsna te bi jednom  prosječnom vampiru trebao dugi niz godina samoće kako bi cijelu pročitao i još k tome se redovno hranio krvlju djevica. Ili životinja, ako je moderan. Nebitno!

Koliko ljudi piše, toliko ljudi čita?

Problem je sljedeći – između popularnih, novih naslova domaće i onih strane književnosti, radije se posuđuju strani. Stvar nije u pomanjkanju domaće literature jer tržište, pogotovo u zadnje vrijeme, doživljava pozitivan bum novih autora i to naše gore listova. Žanrovi variraju, kvaliteta ovisi o osobnim interesima jer koliko ljudi piše, toliko čudi čita. Ovo je po svemu sudeći stvar navike i svojevrsnog skepticizma prema onome što je pjesnik htio reći u slučaju da taj pjesnik nije Krleža ili Parunica. Jer ovdje nije toliko riječ o klasicima, tu se sve već odavno zna. Riječ je poticanju stroja na rotaciju kako bi stvarali i stvarali i sukladno tome poticali žeđ za kulturom, dakle poticali potrebu za kritičnim razmišljanjem, preispitivanjem, promatranjem svijeta oko sebe i u sebi jer tako budimo svijest i zajednica bude utoliko jača i bogatija.

Bla, bla, dosadna si. E pa, da me tek čujete za šankom.

Foto: Fabiola Penalba / Unsplash

Živimo li u pomankanju povjerenja prema novima autorima?

Uglavnom, ajmo pružiti ruku mladim nadama kakve su upravo spomenuti klasici i bili u jedno prošlo vrijeme. Eh, prošlo vrijeme je gdje smo zapeli. Ranije sam spomenula da se mi mladi (za usporedbu, ja sam friško izgubila status mladog vozača) najviše bojimo domaće literature (i klasične i moderne) i statistički, to je istina. Ali valja napomenuti da se ljudi u najboljim godinama najviše drže upravo domaćih klasika, dok s druge strane izbjegavaju domaće novitete. Izgleda da svaka generacija ima svoj sistem vrijednosti, to je priroda svari i mijenja se svojim tokom. Ali kroz sve generacije prolazi sličan mentalni sklop baziran na nepovjerenju i možebitnom strahu pred njima novim izazovima.

Vjeruj onome što poznaješ, kažu. Ali što ako ne poznam špek fileke osim priča koje sam slušala od malena i razvijem averziju prema istima da bih napokon jednog dana probala žlicu, dvije i smazala cijeli tanjur i još pomacala kruhom?

Zaključak bi bio sljedeći – pomanjkanje povjerenja u pisanu misao domaćih autora dolazi od pomanjkanja povjerenja u kolektivnu misao društva ove zemlje uopće. Što bi mi, pasivan narod kakav jesmo, mogli mudro izreći o životu –  bio on java ili fikcija? Zasigurno je tuđe dvorište zelenije. Heh.

Teško je izaći iz kolotečine nepovjerenja i ustaljenih navika, a takva razmišljanja odjekuju u raznim sferama života pa tako i u ovoj. To je samo moje rantanje, a ja sam samo mala fleka u svemiru. Ako i vi, drage fleke i flekeci imate nešto za reći na ovu temu, slobodno ostavite komentar!

Be social

Komentari