Krznene muze: Književnici koji su obožavali mačke
Danas mačke dominiraju internetom, ali samo malo istrage dovodi nas do zaključka da one već tisućama godina zapravo dominiraju svijetom. Danas možda jesu glavni likovi memeova, svi imamo svoju najdražu „internetsku mačku” (ja sam trenutno, naprimjer, oduševljena mačkom Sabijom iz Sarajeva), ali mnoge su krznene loptice kroz godine bile i muze umjetnicima, nerijetko upravo piscima čiji su samotni čin pisanja upotpunjavale svojom nenametljivom prisutnošću. Trenutno zapravo kritički sagledavam ovu svoju posljednju tvrdnju dok pokušavam napisati smislen tekst uz glasno mjaukanje gospođice koja želi izaći na balkon (i vrlo vjerojatno se isti tren vratiti u stan). Ali za potrebe eventualne umjetničke vrijednosti teksta, reći ćemo da je njihova prisutnost kod kreativnog čina pisanja bila nenametljiva i dostojanstvena.
Ovdje vam donosim imena nekih od pisaca za koje sam kroz godine saznavala da su mačkoljupci. Neki su imali vlastite mačke, neki su njima bili samo inspirirani, a mnogi su o njima i pisali.
William S. Burroughs
Možda jedan od najpoznatijih mačkoljubaca je pisac William S. Burroughs. Njegova „Mačka iznutra” predivna je posveta tim životinjama koje je volio i kojima se divio. Mnogima poznat kao kontroverzan, autor „Golog ručka” otkrio je svoju ljubav prema mačkama kasnije u životu i s njima je proveo ostatak svojih dana. Interesantno je spomenuti da je zadnji dnevnički zapis Williama S. Burroughsa, zadnje što je ikada u životu zapisao, bio posvećen upravo mačkama.
„Jedina stvar koja može riješiti konflikt jest ljubav, ljubav koju sam osjećao za Fletcha i Ruskog, Spoonera i Calico Jane. Čista ljubav. Ono što osjećam za svoje mačke, kako za one uginule tako i za one žive.”
Ernest Hemingway
Autor romana kao što su „Starac i more”, „Kome zvono zvoni” i „Zbogom oružje”, Ernest Hemingway bio je poznat i po svojim mačkama s viškom prstiju (polidaktilne mačke) koje se danas čak ponekad nazivaju po njemu. Ovaj ih je pisac u svome domu imao više od pedeset, a danas je u kući na Floridi muzej u kojem i dalje žive mačke.
„A cat has absolute emotional honesty. Human beings, for one reason or another, may hide their feelings, but a cat does not.”
View this post on Instagram
H.P. Lovecraft
Lovecraft je mačke smatrao uzvišenim bićima i po inteligenciji bliskim ljudima. Mnogo je o njima pisao, a postoji čak i njegov esej pod nazivom „Mačke i psi” u kojem diskutira mačju superiornost u odnosu na pse. Možda jedna od najpoznatijih priča ovog autora kozmičkog horora je i „Mačke Ulthara” iz 1920. godine. Riječ je o priči koja oštro osuđuje zlostavljanje mačaka i svakako govori o pravednoj kazni za taj čin.
„Jer mačka je tajanstvena i bliska stranim stvarima koje čovjek ne može vidjeti. Ona je duša antičkoga Aegyptusa i nositeljica priča iz zaboravljenih gradova Meroë i Ophira. Ona je rod gospodara džungle te baštini tajne prastare i zlokobne Afrike. Sfinga joj je rođakinja te govori njenim jezikom; ali ona je drevnija od Sfinge i pamti što je Sfinga zaboravila.”
Patricia Highsmith
Autorica „Talentiranog gospodina Ripleya” bila je velika ljubiteljica mačaka. Priča se čak da je njihovo društvo cijenila više nego društvo ljudi. Što, zapravo, i nije tako čudno i potpuno je razumijem. Imala je nekoliko mačaka, između ostalih i sijamskog mačka Semyona, koji je volio loviti vlastiti rep. Mačke su, navodno, uvijek bile sklupčane oko njene pisaće mašine, a kad su Patriciu pitali o čemu sanja u životu, odgovorila je:
“A charming two-story house, good martinis and a good dinner with French wine … a wife, and books and a Siamese cat.”
Haruki Murakami
Kad god se spomene Murakami sjetim se upečatljive mačke Mimi koja govori u njegovom romanu „Kafka na obali” i iako su mačke velikim dijelom duboko povezane s japanskom kulturom, kod Murakamija nije samo riječ o interesantnoj simbolici koju može upotrijebiti u svojim knjigama, on mačke jednostavno voli.
Jedna priča iz njegova djetinjstva vjerojatno je pomogla u kasnijem kreiranju magičnih mačaka. Naime, kad je bio još dječak, bio je običaj da mačku, ako se o njoj niste mogli brinuti, jednostavno odnesete nekamo daleko i ostavite. Tako su jedan dan mali Haruki i njegov otac na biciklu, s kutijom u kojoj je bila mačka, krenuli do udaljene plaže kako bi tu istu mačku tamo ostavili. Kad su to učinili i vratili se kući, ona ih je čekala pred vratima. Ni jednom ni drugom nije bilo jasno kako je to učinila, posebno jer su se njih dvojica vozili biciklom. Murakami opisuje da su zapravo osjetili olakšanje i mačka je ostala u kući kao njihov ljubimac.
„Holding this soft, small living creature in my lap this way, though, and seeing how it slept with complete trust in me, I felt a warm rush in my chest. I put my hand on the cat’s chest and felt his heart beating. The pulse was faint and fast, but his heart, like mine, was ticking off the time allotted to his small body with all the restless earnestness of my own.”
