Ivana Ognjanovac: „Stvaranje u otporu prema očekivanjima i moranju”

Srele smo se, ako me sjećanje ne vara (trebao bi to biti 2. razred srednje škole) još negdje tamo davne 1999. godine u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Obje smo bile izmještene iz svojih rodnih mjesta, ona iz Slavonije, ja iz Bosne, slušale smo sličnu muziku i brijale na Raskoljnikova. Jedno od rijetkih preživjelih školskih prijateljstava mi je prijateljstvo s Ivanom koja je, nakon završenog slikarskog odjela u školi, nastavila istim smjerom i na Likovnoj akademiji. Ja sam otišla na Filozofski zakopati se u Raskoljnikova i ekipu, ali uvijek smo bile u kontaktu. Povremeno bi otišle na pivu ili neki koncert, djelomično bi znale što se kojoj događa u životu, ali nikad nismo gubile kontakt. I evo nas danas, u godinama u kojima su naši roditelji bili kad smo se mi upoznale, u ulogama koje smo si još onomad nakon škole namijenile: ona stvara čuda, a ja pišem.

Pratim što radiš već evo 25 godina, pomoglo je što smo išle skupa u razred, pa me sad za početak zanima koji su bili tvoji najraniji susreti s likovnom umjetnošću i što te je zapravo najviše potaknulo da upišeš Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a kasnije i Likovnu akademiju?

Moji najraniji susreti s umjetnošću nisu uopće bili likovni. Prvo čega se sjećam je da sam htjela plesati balet (što je bilo jedino ime nekog plesa koje sam znala, pa vjerojatno samo zbog toga baš specifično balet) a toga u Iloku, malom gradiću u kojemu sam živjela do 7. godine života, nije bilo. Utješno sam postala najmlađa polaznica lokalnog karate kluba te najrazočaranija članica ritmičke grupe za curke iz 1.b. Zatim sam htjela svirati klavijature, ali mi je jedini učitelj sviranja u mjestu rekao da sam premala i da se javim kad još malo narastem. Bila sam izrazito introvertno dijete i moja najdraža aktivnost u djetinjstvu je bila slušanje muzike na walkmanu dok se ljuljam na ljuljačci i pratim senzacije u tijelu ili hodam i smišljam scenarije za film ili predstavu, što sam u svojoj sobi također sve izgovarala, glumila, maskirala se, plesala, a kasnije i bilježila crtanjem i zapisivanjem. Osjećala sam tada baš veliki sram jer nisam poznavala drugu djecu niti odrasle koji se tako ponašaju pa sam mislila da je najbolje da takve akcije izvodim samo u svojoj sobi i nikome ne govorim o tome.

Kada smo se doselili u Zagreb konačno sam krenula na jazz dance i na folklor. Negdje sam po putu naime dobila informaciju da mi je za balet sada već kasno, to je bilo oko 7. razreda osnovne. Ali kada sam shvatila da ću svoje pubertetsko neoblikovano tijelo trebati utegnuti u šljokičasti triko koji su sve cure na plesu s ponosom nosile i rugale mi se što izgledam kako sam tada izgledala, meni je od curkastih plesnih skupina pozlilo. Na folkloru je isto bilo izraženo to kalupljenje tipa „Ti si niska, plesat ćeš nam Slavoniju.”, „Cure ovako, dečki onako.” i slično. To me razočaralo i odustala sam.

Učila sam i svirati gitaru na Rock akademiji, išla na zbor, na recitatorsku grupu, učila svirati flautu u školi i svašta sam isprobavala vezano za umjetničko izražavanje, za što sam beskrajno zahvalna svojim tolerantnim, demokratičnim roditeljima koji su podržali moje traženje iako realno ni najmanje nismo bili u prilici za taj luksuz. Mislim da su stvarno izuzetni po tom pitanju bilo da se radi o tome da su me ‘prepoznali’ ili da nisu imali pojma što bi sa mnom. Svakako im hvala!

Kad sam bila na apsolventskoj godini na ALU Zagreb, znači kada sam već debelo zaronila u likovnu umjetnost, ponovo sam se upisala na suvremeni ples u Liberdance i čak bila na audiciji na UDK Berlin gdje sam gadno ozlijedila kralježnicu. Tek tada, nakon skoro godinu dana liječenja kralježnice, sam se definitivno pomirila s tim da ples u ovom životu neće biti the thing i da trebam popustiti.

Uvijek sam tražila taj neki ultimativni doživljaj, neki flow u tijelu, nekakvu samoostvarujuću aktivnost, povezivanje sa svijetom kroz aktivaciju svih čula na svim razinama, potpunu otvorenost i uvijek povezano s maštom, ali to je dolazio isključivo kada bih se kretala spontano ili tek zamišljala pokret, radnju ili osjećaj. Iz bilo kakve zadanosti u smislu koreografije, uvježbanosti, skice, predloška, upute, tu ‘potpunost’ nikako nisam mogla osjetiti niti izraziti. Likovna umjetnost je bila svojevrsni izlaz iz situacije. Bila je kompromis ali i nešto ostvarivo, dostupno, moje, u čemu sam mogla biti sto posto otvorena i što je za mene funkcioniralo prirodno bez puno „kako?”. Jednostavno sam znala što trebam napraviti da bih došla do svog dvosmjernog maksimuma koji je snažan, ali nije neposredan. Mogu prvo stvarati, a naknadno odlučiti što ću i kako izložiti, a što zadržati za sebe i prenijeti u drugi rad u kojemu će možda drugačije izgledati ili zvučati.

Rekla bih da sam u ŠPUDu i na ALU završila prirodno. Jer je to za mene bio neko uzemljenje, srednji put između autobojkota/odustajanja i burnouta/fizičke ozljede. Kao neka zdrava odluka, kako god to kome zvučalo. Ali ne mogu zanemariti niti činjenicu da sam čitavo djetinjstvo gledala roditelje kako puno toga poduzimaju, popravljaju i prave sami. Oboje su baš kreativni, nisu umjetnici ali su vrlo ‘hands on‘ osobe.

Kao nekoga tko je nakon umjetničke škole izabrao drugi put, interesira me koliko ti je formalna edukacija pomogla, a koliko eventualno odmogla u tvom današnjem umjetničkom izričaju?

Pomoglo mi je imati atelje, vrijeme za eksperimentiranje u njemu, imati kolege koji prolaze sličan razvojni put, s kojima komentiram i razmjenjujem. Pomoglo mi je biti u okruženju u kojemu sam izložena primjerima likovnih djela iz različitih razdoblja i čitati knjige onih koji ta djela analiziraju. Isto, pomoglo mi je imati dovoljno slobode da se tisuću puta izgubim, pronađem, pobunim, zajebem, osjetim prepuštena sama sebi, lupim glavom u zid, vratim nazad, pokušam opet i sav taj looseness koji obrazovne institucije za umjetnička zanimanja nude. Ne znam koliko mi je sama diploma pomogla, vjerojatno ne baš puno, ali pomoglo mi je doživjeti kakav karakter je potreban da bi se moglo baviti ovim poslom i koliko moraš moći biti sam sa sobom, imun na vanjske uvjete s obzirom na to da ne postoji nekakav sustav koji drži ovo zanimanje ‘na okupu’. Možeš sve što hoćeš, ali nema jasnog, zadanog puta niti predviđene podrške. Osim ako se ložiš na nagrade i priznanja no onda je pitanje zašto se uopće baviš disciplinom za koju se dodjeljuju tek mini iznosi a ne nečim popularnim i ozbiljno unosnim.

Tvoj medij je uglavnom kolaž, ne dopuštaš da te zadržavaju norme ili bilo kakva pravila, kombiniraš svjetove i pričaš vlastite priče. Što je posebno u kolažu što možda drugi mediji nemaju?

Hm… mislila sam da je moj medij uglavnom crtež ali sada kada to tako kažeš, da, obožavam kolaž! Nudi mi mogućnost da interveniram direktno u stvarnost. Fotografije, novinski isječci, printane javno dostupne izjave ljudi, sve to su elementi na kojima je ‘stvarnost’ egzaktno zabilježena. Čini se kao da je sve prikazano i sve rečeno. No poderem li i presložim fragmente stvarnosti, mogu ukazati na neke potpuno drugačije mogućnosti čitanja ili viđenja iste. Kolaž mi u tom smislu omogućava napraviti procjep u stvarnosti kroz koji izranja sve ono što smo iz nje isključili i složno se pravimo da ne postoji. Pomaže mi da sliku stvarnosti koja je zapravo samo površina stvari, učinim transparentnom i time pokažem koliko tu slojeva ima.

 Kad smo već kod medija, kako je tekao tvoj put do izričaja koji imaš danas? Definitivno znam kako smo radili u školi, a ponešto i o tome kako se radi na Akademiji. Kako je, dakle, pored svega toga došlo do vezenja i kolaža?

Do vezenja je došlo tijekom rada u jednom ateljeu u Norveškoj. Ponijela sam sa sobom slikarski materijal iz Hrvatske jer je kod nas neusporedivo povoljniji, baš kao i sve drugo. Mislila sam da ću jedino podokvire za platna kupiti u Norveškoj jer obične letvice ne bi trebale biti baš toliko skupe koliko transport istih avionom do tamo. Eh… stipendija koju sam imala me jedva držala sitom tijekom tih mjeseci, a letvice sam mogla samo promatrati u izlogu. Srećom atelje pored mog naselila je Annemor Sundbo, jako simpatična gospođa, stručnjakinja za tkanje i restauraciju tkanina koja mi je ponudila da probam raditi s vunom. Svidjela mi se sličnost između vezenja i crtanja, a pogotovo to što je vunu teže kontrolirati od linije olovkom npr. i što je rad s iglom puno sporiji od crtanja, a to nekako dopušta oblicima da se kroz tu sporost i nezgrapnost izobličuju i mutiraju u neke nove forme iz čega onda nastaju nova značenja i spojevi. Primjer toga je triptih vezova Kralj i njegova žena.

S kolažem je skroz drugačija priča, koju sam djelomično već ispričala u odgovoru na pitanje prije ovoga. Htjela sam napraviti procjep u zacementiranom sustavu vrijednosti koji se prenosi putem odgoja i obrazovanja, a imala sam potrebu i razračunati se s ideologijom koja se nakalemila na iskustvo rata devedesetih i emocije vezane za to iskustvo jer mi se činilo da teško dišemo od njih. Obiteljske fotografije i dokumente sam koristila kao kolaž papir i od njih stvarala nove kompozicije koje su prikazivale osim likovne dinamike još i apsurd konzerviranja bilo kakvih doživljaja i uvjerenja koja nosimo što je bio osjetljiviji pothvat nego što sam mogla zamisliti. Imam poriv stvari oko kojih hodamo po jajima i u koje se ne smije dirati, izrezati, presložiti, vratiti ih u opticaj u nekom svježem, proluftanom, nefiksiranom obliku u kojemu se nećemo morati daviti. Kolaž je super tehnika za takve stvari. Iz rada s ovom tehnikom su izrasle likovne cjeline Kuća ima rogove pa opet selimo, Tata ima rep, Babe i žabe, i zadnja izložba Međunarodni cirkus, a bit će ih sigurno još.

Odgovor na tvoje pitanje je čini mi se da do određenog izričaja dolazi kombinacijom mojih prostorno-vremensko-financijskih mogućnosti i privučenosti određenoj temi, postupku ili mediju.

 Bila si na nekoliko rezidencija u inozemstvu i sigurna sam da je to utjecalo na tebe i tvoj rad. Koliko je tako nešto bitno za umjetnika danas i koliko je bilo bitno za tebe?

Nemam atelje pa su za mene rezidencije prvenstveno predstavljale prostor u kojemu mogu stvarati velike radove ili neobične uvjete stvaranja koji bi rezultirali neobičnim radovima. Najbolja iskustva umjetničkih rezidencija sam imala u Atelierhaus Salzamt u Linzu putem španjolske organizacije CreArt, apropos velikog ateljea, i na jezeru Issyk-Kul u Kirgistanu na Putu svile u organizaciji rumunjske organizacije Zidul de Hartie, apropos neobičnih uvjeta. Ono što je jako korisno je upoznati kolege iz raznih krajeva svijeta, čuti da su problemi uglavnom svuda isti i vidjeti da u skromnije produkcijske mogućnosti ne znače lošije radove, ni obrnuto. Super je primiti honorar za to što radiš ili imati stipendiju, velik produkcijski budžet, ali dugoročno mi se čini da to ipak nije odlučujuće za kvalitetu rada. To sam vidjela putujući i promatrajući radne procese drugih umjetnika.

Vjerojatno ima kolega koji su si putem rezidencija otvorili neka vrata u karijeri, ali ja nisam upoznala nikog takvog.

 Popis tvojih samostalnih izložaba podugačak je, ali podugačak je i popis suradnji. Jedna od najdugovječnijih i najplodonosnijih je ona s kolegicom Mare Šuljak. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Mare i ja smo se upoznale 2002. na prijemnom za ALU. Počele smo se družiti jer smo bile potpuno suprotne i to nam je bilo zanimljivo. Cimerovale smo godinama, bile kod istog mentora u klasi, kupovale iste fejk univerzalke na placu i pile vino iz plastičnih čaša na istim studentskim tulumima. Prošle smo sito i rešeto, svađale se, mirile, kombinirale,… No, učile smo osnove oblikovanja po jako različitim principima a i senzibiliteti su nam jako različiti. Ispalo je da je to nekako dobar recept za zanimljivu suradnju pa osim što stvaramo svaka za sebe i surađujemo odvojeno s raznim ljudima, uvijek se povremeno vraćamo zajedničkim projektima poput „Utkano pod kožu” u koji smo s vremenom pozvale i druge autorice, a i sve koji su se javili da bi htjeli sudjelovati. Mislim da smo jako dobar tim baš zato što smo različiti umjetnički senzibiliteti ali i potpuno različite osobe koje su zajedno prošle neke formativne godine. Bilo mi je super vidjeti da i drugi ljudi uspijevaju dobiti nešto za sebe kroz to okupljanje oko zajedničkog projekta. Uglavnom se uhvatimo svaka svog medija i svaka svog interesnog područja pa brainstormamo koji su nam putevi ispreplitanja i što bi moglo biti zanimljivo. Nakon što se osvježimo zajedničkim ronjenjem koje otvara pitanja kojima se ne baviš ili manje baviš dok si sama, npr. pitanje autorstva, artikulacije koncepta, tajminga stvaranja, faza produkcije, udjela, omjera, predstavljanja javnosti… Svaka s nekim pomakom prilazi svom individualnom radu. Uglavnom, uvijek smo u plusu nakon zajedničkog rada. Suradnja nam pomaže osvijestiti i verbalizirati stvari koje bi nam inače možda bile u magli.

Nedavno si postavila izložbu „Međunarodni cirkus” u galeriji Siva s kojom si otišla korak dalje uključivši u kolažiranje i Barbike. Kako su se one uklopile i koja je bila njihova priča u ovom slučaju?

Barbike su mi nove i ne znam još koja je njihova priča. Isprobavam ih. I igračke općenito. Imala sam već momente sudaranja odraslog i djetinjeg izričaja u radovima npr „Rayuela”, „Nacrtaj mi kuću”, „Stories to erase” i slično, ali još nisam koristila igračke. Barbika je k tome jako rodno obilježena igračka. Evo prilike za još jedno razmrdavanje stereotipa i uvrnutih, u današnjem svijetu potpuno štetnih i besmislenih pretpostavki! Veseli me kad barbike same kroz mjehuriće s tekstom progovaraju o apsurdnoj situaciji u kojoj su se našle. To je opet poput stvaranja rascjepa u stvarnosti koju smo si izmislili, kao u kolažu. Volim se na bilo koji način izmaknuti ulozi ozbiljnog komentatora analitičara. Draže mi je komentirati iz perspektive budale, djeteta, igračke, čudovišta, životinje, predmeta, bilo čega čemu smo oduzeli pravo da bude jednako ukorijenjeno u ‘stvarnosti’ kao odrasla, po mogućnosti muška osoba i njeni odrasli, po mogućnosti ‘muški’ problemi.

Ove godine si na 56. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva u Ogulinu osvojila visoko 2. mjesto sa svojim eksperimentalnim filmom „Žena kuća”. Da ne bih ja sada upadala u analizu, vrlo moguće promašenu, kao što to često biva, možeš li nam reći nešto više o filmu, temama kojih se dotiče i zašto baš njih? Također, kada će ga biti moguće pogledati?

Stanovanje, pripadnost, nasljeđe, iskorijenjenost a i žensko pitanje su neke od tema kojima se bavim oduvijek. Nakon svih izbjegličkih/prognaničkih a zatim podstanarskih iskustava, pa onda svjedočenja novoj migrantskoj krizi i svime s njom povezanim, htjela sam prikazati ljude koji su i raznih razloga silom prilika postali kuće, hibride ljudskog tijela i građevina. Film počinje putovanjem u mjesto s kojeg sam krenula, potragom za izgubljenim korijenima i susretom sa svim što sam ostavila za sobom, što me izgradilo, ali što bi me vjerojatno progutalo i probavilo da se vratim tamo nazad (na ta mjesta u sebi ili te geografske lokacije, isto je). Zatim povratak u točku u sadašnjosti iz koje sam zaronila u prošlost, ulazak u ‘svoj’ prostor u kojem predu mačke, u kojemu spavam, pijem kavu, vješam veš i slušam ptice i tramvaje s prozora. Mačka kao teritorijalna životinja koja se više veže za prostor nego za ljude iako ne može kupiti svoj prostor, i koja u tom prostoru uživa i živi kao da je cijeli svijet njen, bitan je element jer mi pomaže prikazati metaforu uživanja i zauzimanja za svoje potrebe bez posjeda. Ona je takoreći ideal. Osim toga, kao što znamo iz izjave Marije Ujević, „Mačka je uvijek ženska”.  Mačka mi također pomaže razgraditi isforsirani stereotip žene-majke-supruge-domaćice i pomaže u tome da utvrdim svoje mjesto žene kuće, one koja je sama svoj dom, a ne one koja služi održavanju nečijeg domaćinstva ili svojeg domaćinstva za nekoga. Nemoj me krivo shvatiti, to je moja pobuna i moj izbor, ne mislim da je sve za svakoga i sasvim je u redu da nije. Ono prema čemu sam u otporu je to očekivanje i moranje, to kao jedini izbor. Ako se netko kroz takav izbor ostvaruje, go for it, ali ja ne mogu i to također mora biti u redu, inače smo u banani kao društvo.

Žena kuća je moj prvi samostalni uradak na polju eksperimentalnog filma. Jako mi je drago da sam dobila vjetar u leđa s tim što je prikazivana na festivalima i dobiva priznanja. Imala sam strašnu tremu pokazati ju ikome osim male grupe ljudi koji su skupa sa mnom sudjelovali na radionici Slika-film u Kinoklubu Zagreb, ali svidjelo mi se to širenje u drugi medij pa sam se natjerala da ne propustim priliku što bi i bilo glupo nakon toliko uloženog truda. U ovom trenutku ne znam reći točne datume i mjesta gdje će ga se sljedeće moći pogledati, ali uvijek sve objavim na društvenim mrežama na vrijeme, šaljem pozivnice, vičem, mašem, pravim se važna i slično.

 Sad kad smo prešli sve tehnikalije i crtice iz biografije, reci mi kakav je život slobodnog umjetnika godine gospodnje 2024. u Hrvatskoj?

Napomenula bih da se radi o samostalnim umjetnicima. Kažem to zato što ‘slobodni’ umjetnici u startu daje krivu ideju o tome kako živimo. Bavimo se, suprotno uvriježenim idejama, multitaskanjem, prekarnim radom, stalnim učenjem i usvajanjem novih znanja i vještina koje su nam potrebne da ostvarimo neki planirani pothvat a koje nismo naučili kroz studij, što je izuzetan propust. Jako puno samoorganizacije i samopromocije je potrebno da bi se omogućilo nastajanje i predstavljanje nekog rada. Funkcioniramo projektno, bavimo se ako mene pitaš puno previše administracijom, konstantnim apliciranjem na natječaje za doslovce svaki korak posla. Natječaj za produkcijsku potporu, natječaj za izlaganje, natječaj za nabavu materijala ili opreme, natječaj za honorar jer nitko od nas ne prima po difoltu plaću za svoj posao u struci, natječaj za atelje, natječaj za mobilnost kada trebamo osobno ići ili transportirati materijale na mjesto na kojemu se odvija neka suradnja ili izložba, pisanje izvještaja za sve što smo ostvarili i moramo pravdati raznim institucijama i organizacijama ali i dokazivati svaki svoj pothvat kako bismo eventualno dobili pravo na uplatu doprinosa, kad već ne plaću. Onda dokumentiranje i arhiviranje svakog koraka i priprema promotivnih materijala, objavljivanje na web stranicama, online portfolijima i društvenim mrežama. Za svaki korak, zapravo pišeš o projektu, pratiš natječaje, apliciraš, čekaš datume objava rezultata, pišeš izvještaje, dokumentiraš, pohranjuješ na neko vidljivo mjesto, tako polako formiraš zbirku i dostupnost informacija o svom radu. Svakako se trudiš pratiti scenu, otići kolegama na otvorenja i promocije, ostati umrežen, primiti i proslijediti informaciju gdje, tko, što, kada, kakvo, za koga. Umjetnosti, barem likovnoj nedostaje i suvisle kritike, suvisle promocije i suvislog urednika informacija. Rijetki autori to imaju.

Ja sam da održim glavu iznad vode završila dodatnu edukaciju i zaposlila se regularno u vrtiću. Bilo mi je nepodnošljivo toliko raditi a vječito biti u financijskoj gabuli… pa sad radim još više hahahaha…. ali zato sam financijski stabilna.

Umjetnički posao je težak jer traži tvoj maksimum, neizmjerno ti vraća, ali nikad ili rijetko ili premalo u novčanom obliku. Ovo nije žalopojka o teškom životu samostalnih umjetnika, pa sama sam ga odabrala i ne odustajem od njega, ovo je napomena o tome da sustav mjestimično ne funkcionira, mjestimično je nelogičan, a mjestimično nije nikada ni uspostavljen. Ideja o postojanju nekakvog slobodnog tržišta na kojemu umjetnici mogu utržiti svoja djela je znanstvena fantastika. Ne kažem da se umjetnost ne prodaje, ali ne prodaje se niti često niti redovito niti je to uvjetno rečeno tržište ikako pregledno regulirano. Ono postoji negdje za nekoga, kako kada, kako za koga i kako pod kojim nejasnim uvjetima. Moje radove koji se prodaju teško i rijetko su za sada kupovali uglavnom kolege i kolegice iz struke. S jedne strane to mi je ogroman kompliment, a s druge, jasno je da se radi o kupcima s relativno niskom kupovnom moći i da se ne mogu na to osloniti.

To je moja varijanta bivanja u ovom pozivu. Vjerujem da ovdje vrijedi ona ‘sto ljudi sto ćudi’ odnosno koliko samostalnih umjetnika toliko i varijanti snalaženja i plivanja u tom pozivu. Nema utabanih puteva.

I za kraj ne mogu i ne želim izbjeći klišeju zadnjeg pitanja, a ono glasi: kakvi su planovi za budućnost? Ili, da bar malo skratimo vremensku crtu, za nadolazeću godinu?

Imat ću izložbu u Galeriji CEKAO, a u dogovorima sam i za druga mjesta ali to ću objaviti kad budem imala potvrđene datume. Film će nastaviti putovati po festivalima, nadam se i jako bih voljela na jesen početi raditi na idućem jer sam već zakuhala neke ideje. Voljela bih usvojiti neka nova tehnička znanja prije nego počnem, što se tiče rasvjete i montaže pa ću raditi na tome. Krojit ću i šivati seriju radova po narudžbi. Za jedan obrt za čuvanje djece izrađujem velike mobilne kolaže od tkanine pomoću kojih se stvaraju slikopriče vezane uz godišnja doba. To je nešto šareno, veselo i pipkavo. I dalje ću svakodnevno raditi s djecom u vrtiću i smišljati hranjive kreativne ludosti za njih. Toliko znam, a ostalo ćemo vidjeti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.