Lagan i nepretenciozan uradak (“Lavina”, S. Tomić)
U ponedjeljak, 2. listopada održana je svečana premijera filma Lavina redatelja Stanislava Tomića u kinu Europa u Zagrebu. Premijeri su, zajedno s redateljem, prisustvovali i pojedini glumci. U filmu Robert Ugrina igra ulogu bivše žene i to je vjerojatno najuspjelija i svijetla točka filma. Stojan Matavulj igra muža Franju tobože nestalog u lavini, Borko Perić u ulozi je homoseksualnog ljubavnika, Ksenija Marinković glumi sadašnju ženu nestalog Franje, a Sara Stanić i Ana Maras Harmander u ulogama su Franjinih kćerki.
Velikodušna paralela s Almodóvarom
Nakon što je u prepunoj Vespazijanovoj Areni svečano otvorio filmski festival u Puli, dočekale su ga kritike kako je to najgori film koji je ikada otvorio taj najstariji hrvatski filmski festival. Sam redatelj rekao je kako je ovo djelo prvenstveno zamišljeno kao pilot epizoda sitcoma, no onda se nepredviđenim odlukama pretvorilo u film. Bilo je tu i pozitivnih kritika pa je za film netko velikodušno dobacio kako je sličan komediji genijalnog Almodóvara. Da je to ipak daleko od istine, reći ću samo da se kod Almodóvara patrijarhalno društvo dekonstruira te on, ako rabi rod i spol kao motive u filmu, onda ih rabi tako da prekida s uobičajenom tradicijom u kojoj su oni obilježeni predrasudama.
Ovdje je riječ o komediji situacije i komediji karaktera, no karakter ovdje ipak nije dovoljno razrađen, suviše je plošan da bi mogao izazvati bogzna kakvu reakciju, onakvu kakvu izazva Almodóvarova Carmen Maura, recimo. Parodija se ovdje ostvaruje stereotipima i uobičajenim predodžbama gay populacije, kao i već izlizanim reakcijama starijih ljudi na istu. Zapravo mi je potpuno nejasna paralela s Almodóvarom, budući da je ovaj španjolski redatelj potpuno dekonstruirao dihotomiju muškarac – žena te je odbio kategorizirati likove, makar oni bili drag queen, transvestit ili homoseksualac. Ipak, jasno je da se film pokušao približiti španjolskoj obiteljskoj komediji situacije.
Nizanje dosjetki, ali bez bitne poruke
Lavina je doista lagan i nepretenciozan uradak, a ako redateljeva namjera nije bila propitivati rodnu i spolnu problematiku (a očito nije), već jednostavno ispuniti film dosjetkama poput “Kad budem dobio sidu, imat ću vas u vidu”, “Nemojte biti u brizi, s vazelinom lakše klizi” te tako nasmijati publiku, onda je film uspjeli pokušaj nizanja dosjetki.
Zaista ima i uspjelih humorističnih scena, no nedostaje ideja koja stoji iza toga, a bez nje sve izgleda pomalo nabacano. Osvježenje je što se o gay tematici progovorilo na neopterećen i duhovit način, ali vjerujem da je taj način mogao biti bolje osmišljen. Pojedine dosjetke su nažalost izlizane fraze koje smo već imali priliku čuti, primjerice kad stariji susjed kaže “Budi muško i reci peder sam!” odmah se sjetimo Rojsovog ispada u Saboru, dakle nekakvih situacija koje su nama već poznate i toliko puta ponavljane da su postale klišej. Brojne su glazbene sekvence u filmu, no nisam sigurna koliko su dramaturški opravdane.
Redatelj je na kraju premijeru zaključio rečenicom: “Ne znam je li ovo najgori film ikada snimljen, ali mi smo dali sve od sebe”. Odgovor na naslovno pitanje prepuštam gledateljima koji film mogu pogledati od danas, 5. listopada, kada se počinje prikazivati u hrvatskim kinima. U kinu Europa film se može pogledati od 5. do 13.listopada.