Izvještaj – 13. Festival 25 FPS: Oda hortenzijama i potraga za izgubljenim identitetom
Jučer je završio Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa (25 FPS) u Kinu Studentskog centra u Zagrebu. Strani žiri u sastavu Oone Mosne, Madsa Mikkelsena i Sebastiana Buerknea, dodijelio je Grand Prix filmovima Foaje Ismaela Bahrija, Stražarima (The Watchman) Ferna Silve i filmu Flores portugalskog mladog redatelja Jorgea Jacomea. Camilo Restrepo dobio je od žirija posebno priznanje za film La Bouche u kojem je riječ o čovjeku kojemu je kćer ubijena, a on oscilira između osvete i utjehe.
Domaći žiri u sastavu Višnje Vukašinović, Luke Ostojića i Matevža Jermana, dodijelio je nagradu filmu Skoro ništa: I dalje noć hrvatskog autora Davora Sanvincentija. Posebno priznanje pripalo je francuskom autoru Pierreu Dumori za film Mirotvorac (Peacemaker). Organizator festivala dodijelio je nagradu mladom Mati Ugrinu za film U međuvremenu, a rekli su da je nagrada zaslužena zbog fabule lišene događaja koja naglašava tišinu nakon rastanka. Odabirom publike najboljim filmom ovogodišnjeg festivala proglašen je Gumirani čelik (Rubber Coated Steel) Lawrencea Abu Hamdana, forenzičkog audioanalitičara.
Ovdje ću istaknuti nekoliko svojih favorita koji su se našli na pobjedničkoj listi.
Oda hortenzijama: Flores Jorgea Jacomea
U petak su u Kinu SC prikazani konkurentski filmovi: pobjednički Flores Jorgea Jacome i Stražari Ferna Silve te Periferija Leone Kadijević. Nakon projekcije, održan je kratak intervju s Leonom Kadijević, hrvatskom autoricom, i Jorgeom Jacomeom, portugalskim autorom. Leona Kadijević donekle je istaknula i dokumentaristički pristup svom osmominutnom filmu te uporabu crteža s dječjih radionica za potrebe filma. U njemu koristi svoj glas što djelu daje subjektivan i osobni pečat.
Na pitanje kako je došao do ideje za film Flores, Portugalac Jorge Jacome kaže kako su hortenzije prvo što je primijetio kad je došao na otok San Miguel. Na pitanje publike zašto je koristio glazbu Terrya Rileya, autor odgovara da je njegovu glazbu odabrao stoga što je repetitivna i minimalistička te se savršeno uklapa u ambijent hortenzija. Naime, Flores se može shvatiti kao svojevrsna oda hortenzijama, a hortenzije su prije svega simbolične.
U filmu se čitavo stanovništvo azurskog arhipelaga mora evakuirati na kontinentalni dio Portugala zbog neobične pošasti hortenzija, a ekonomske djelatnosti na otoku postale su posve nemoguće. Samo je mala šačica vojnika ostala na otoku San Miguel pa oni, vojnički opremljeni, izgledaju posve nebitni i nemoćni pred poljima ljubičastih hortenzija. Autor je doveo u blisku vezu katastrofičnost pošasti i prirodnu ljepotu cvijeća, vojnike koji konotiraju rat i raskošne hortenzije umirujuće boje. Riječ epidemija nosi negativne konotacije, no ovdje je riječ o epidemiji prekrasnog cvijeta. Autor je prikazao kako nešto lijepo čovjeku može postati opasno. Završna scena u kojoj vojnici kip djevice Marije odvode brodom izgleda ritualistički, no njezina uloga ostaje na kraju pomalo nejasna.
U potrazi za izgubljenim identitetom: Mirotvorac Pierrea Dumore
Riječ je o vojniku koji se ne može sjetiti ničega, a luta zemljom tražeći odgovore. Lik vojnika izazivao je smijeh u publici, osobito u trenutku kad bi narator ponavljao rečenicu: ‘Jadni vojnik, jadni mali vojnik.’ Narator kaže kako je vojnik usamljeniji od čestice u multidimenzionalnoj prašini, a oko njega sve je mrtvo. Vojnik izaziva podsmijeh i onda kad kaže da je mirotvorac. U potrazi za izgubljenim identitetom, vojnik koji misli da je mirotvorac dolazi do kapsule u kojoj mu je rečeno da je stvoren da razori svijet.
Obrana i optužba: Gumirani čelik Lawrencea Abu Hamdana
Autor je forenzički audioanalitičar koji je dokazao da su pucnjevi, koji su usmrtili dvojicu tinejdžera na palestinskoj obali, bili pravi meci, a ne gumeni, kako je to tvrdila izraelska obrana. Film je prikazao audiosnimke, a micanjem pokretne trake miču se i iskazi obrane i optužbe na sudu. Izraelske snage tvrde da su ispalile gumirane metke, a ne pravo streljivo. Narator kaže kako se gumirani metak kreće dvostruko sporije od zvuka. Optužba smatra kako su gumirani meci način kojim ovi pokušavaju nekažnjeno ubijati. Sudu se potom prilaže slika naoružanog vojnika koji puca na nenaoružane prosvjednike, a zvuk pravog streljiva prikriven je adapterom za gumene metke. Gumirani čelik Lawrencea Abu Hamdana propituje načine zamagljivanja istine i borbu malih da dokažu krivnju velikih.
Film o filmu: Skoro ništa: i dalje noć Davora Sanvincentija
Ovaj dvanaestominutni uradak u kojemu narator kaže: ‘ Ne znam apsolutno ništa’, govori o našem postojanju koje je zanemarivo i krhko naspram cijelog svemira. Tekst je pisan kao dijalog muškog i ženskog glasa, a posjeduje metarazinu na kojoj govori o samom filmu. Na kraju kaže: ‘Kad se sve isprazni, ostaje tijelo i prostor.’ Kad ga je proglasio pobjednikom, žiri kritike rekao je kako je to ‘spomenik krhkosti tijela, sjećanja i filma.’
