Lijepa večer, lijep dan: Duboko potresan i emotivno nabijen, ovaj film nadilazi granice vremena

Kada je Hrvatsko društvo filmskih djelatnika objavilo kako je za službenog kandidata za Oscara izabralo film „Lijepa večer, lijep dan” (Beautiful Evening, Beautiful Day), redateljice Ivone Juka, vjerujem da nisam bila jedina koju je ova vijest dočekala nespremnu.

Naime, o samom filmu do tog trenutku nisam znala puno, što iz razloga što je film tek završen, što iz razloga što produkcija 4 Film nije otkrivala puno detalja za vrijeme samog snimanja. U filmskim kuloarima se znalo kako Juka priprema svoj film već duže vrijeme, a ako je suditi prema njenim dosadašnjim uracima, znala sam da me čeka itekako odvažan film. Ipak, ono što me dočekalo je daleko dublje od puke odvažnosti.

„Lijepa večer, lijep dan” film je koji prati četvoricu prijatelja, Lovru, Nenada, Stevana i Ivana, nekadašnje partizanske suborce, a nakon rata cijenjene umjetnike, koji 1957. u Jugoslaviji rade za veliki filmski studio. Kada snime scenu koja propitkuje aktualan komunistički režim, ured za propagandu na čelo studija postavlja Emira Servara, čiji zadatak postaje usmjeriti rad umjetnika u čistu propagandu, pritom sabotirajući rad četvorice protagonista, za koje se sumnja da su homoseksualci.

Publika je lišena svake sumnje vezane uz seksualnu orijentaciju glavnih likova. Film otvara scena izuzetno eksplicitnog ljubavnog čina, koja postavlja ton čitavog filma – ovaj film nije rađen u rukavicama i nije rađen da bi podilazio malom čovjeku. Ovaj film je snažan prikaz hrabrosti, ljubavi i otpornosti, snažan prikaz karaktera, što Jukinog, što karaktera protagonista, ali i prikaz neslomljivog ljudskog duha u neljudskim uvjetima.

Izrazito slojevitu priču maestralno nosi Dado Ćosić, koji kroz lik Lovre hrabro izaziva režim svojim uvjerenjima i umjetničkom vizijom. Lovro je snažan lik, istovremeno strastven i ranjiv, u kojem se naivnost i idealizam sudaraju s nevjerojatnom unutarnjom snagom. Ćosića uvjerljivo prati Emir Hadžihafizbegović, koji tumači luk Emira, partijskog lojalista, ključnog za razvoj priče. Emirova transformacija kroz suptilne emocije prikazuje čovjeka koji se bori između dužnosti i uvjerenja, a Hadžihafizbegović s lakoćom prelazi iz hladne distance u empatiju, pozivajući publiku na isto.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti i ostatak impresivne glumačke postave, prvenstveno Slavena Došlu, Đorđu Galića i Elmira Krivalića, kao ni ženske snage koje vode Milica Mihajlović, Anja Šovagović Despot i Ivana Boban.

Ovakav film još nije viđen u hrvatskoj kinematografiji. Juka beskompromisno pristupa teškim temama, kombinirajući povijesne i osobne priče na način koji ostavlja bez daha. Tome pridonosi vrhunska crno-bijela slika Dragana Ruljančića, a ono što posebno impresionira je glazba skladatelja Michaela Brooka, čiji soundtrackovi krase oskarovske filmove „Into the Wild” (2007), „The Fighter” (2010) i „Brooklyn” (2015).

Pitanje identiteta ključno je u ovom filmu, kao i suprotnosti koje ovaj film nose. Identitet boraca naspram države za koji su se borili. Identitet idealista naspram režima koji ga gnječi. Identitet ljubavnika naspram društva koji ga odbacuje.

„Lijepa večer, lijep dan” je, u konačnici, duboko potresan, emotivno nabijen film, ali i suptilno inspirativan – podsjeća na važnost integriteta čak i u najmračnijim vremenima. Svojom univerzalnom porukom o ljudskoj slobodi, „Lijepa večer, lijep dan” ostavlja neizbrisiv trag u domaćoj kinematografiji i dokazuje još jednom kako Juka dobro zna što radi – svojim radom nadilazi granice i vrijeme.