„Lov na ubojicu“ (2023): Let iznad snajperskog gnijezda

Novogodišnja je noć u Baltimoreu, SAD. Ulicama odzvanja pjesma i veselje, ljudi odlaze na zabave, a nebo paraju ispaljeni vatrometi, no upravo u tom trenutku nepoznati snajperist vadi pušku i kreće naizgled nasumično pucati po ljudima, prigušujući zvuk metaka vatrometom. Uskoro se najsretnija noć u godini pretvara u noć straha u kojoj nitko nije siguran. Odlučna pomoći unesrećenim ljudima, mlada policajka Eleanor Falco priključuje se istrazi koju vodi specijalni agent FBI-a, nepopustljivi Lammark. On je taj koji vidi mrak u Eleanorinoj duši, isti onaj mrak koji ubojica nosi u sebi, te ju promovira u svoju glavnu istražiteljicu.

Međutim, kako uhvatiti masovnog ubojicu koji ne ostavlja nikakve tragove i koji nema motiv za svoja precizno izvedena ubojstva?

Damián Szifron, argentinski redatelj široj filmskoj javnosti poznat prije svega po omnibusu „Wild Tales”, koji je bio nominiran i za najbolji strani film na 87. dodjeli Oscara, novim filmom „Lov na ubojicu” uplovljava u američke filmske vode i debitira s prvim mu filmom na engleskom jeziku.

Jer devedesete su bile godine

Za potrebe filma angažira dvoje slavnih imena – Shailene Woodley (trilogija „Različita”, „Krivnja u našim zvijezdama”) i Ben Mendelsohn („Kapetanica Marvel”). Tu su i neka malo manje poznata imena kao što su Jovan Adepo („Babylon”), Ralph Ineson („Zeleni vitez”) i drugi.

Kao žanr Szifron odabire serial killer thriller kakvi su bili popularni u devedesetim godinama („Sedam”, „Sakupljač kostiju”, serijal o kanibalu Hannibalu Lecteru), a koji se danas rijetko kad snimaju ( „Zodijak”, „Luther: Palo sunce”, čiju recenziju možeš pročitati ovdje).

Szifron je odgovoran i za scenarij i za montažu dok su za fotografiju zaduženi Javier Juliá, a za glazbu Carter Burwell, česti suradnik redateljsko-scenarističkog dvojca znanog kao braća Coen („Fargo”, „Veliki Lebowski”, „Nema zemlje za starce”).

Argentinski redatelj vrlo umješno režira ovaj klasičan i pomalo generičan, ali ipak napet triler o hvatanju gotovo neuhvatljivog serijskog ubojice. Posebno se to ogleda u uvodnoj sekvenci koja nas upoznaje s tajanstvenim ubojicom i njegovim zlodjelima, ali i u drugom činu djelomice smještenom u mini-market i veliki trgovački centar te u završnom obračunu u trećem činu kad će okrutni ubojica konačno dolijati pravdi.

Ili ipak neće?

Istražitelji sa šestim čulom

Film ponajviše na svojim plećima nose Szifron, ali i jake glumačke snage koje predvode Woodley i Mendelsohn. Woodley je posebno dobra kao mlada policajka koja je zbog tajanstvene i nikad razjašnjene prošlosti odbijena od strane Biroa. Ona glumi u „against-the-type” ulozi u kojoj je posebno ranjiva i sklona (auto)destrukciji te, iako joj ovo nije najbolja uloga, ipak sjajno tumači ženu kojoj se bol vidi i u očima i koja dijeli nešto s ubojicom. Najbolja uloga Woodley, prema piscu ovih redaka, još uvijek bila bi ona mlade pacijentice iz „Krivnje u našim zvijezdama”.

Mendelsohn, australski glumac sklon glumiti okrutne, ali briljantne zlikovce (John Daggett u Nolanovom „Vitez tame: Povratak”, Nolan Sorrento u Spielbergovom „Ready Player One”) ovdje je savršeno odglumio agenta Lammarka, genijalnog istražitelja s osebujnim načinom rada i sa šestim čulom koje mu omogućuje da vidi ono što nitko drugi ne vidi.

Upravo to će mu pomoći u bjesomučnoj potrazi za čovjekom koji terorizira grad Baltimore i kojeg je iznimno teško pronaći. Za pomoć se Lammark obraća mladoj Falco koja je svojevrsna Clarice Starling uz razliku da ona pomaže pozitivcu, a ne krvoločnom doktoru i ubojici.

Zanimljivo je istaknuti i da je Lammark po svemu klasični lik kojeg bi nekad savršeno odglumio primjerice Tommy Lee Jones (sjetimo se samo „Bjegunca” i podcijenjenog nastavka u obliku „Čuvara zakona”). Iznimka je u tome što je Lammark homoseksualne orijentacije.

Iako scenarist nije znao što točno učiniti s tom informacijom osim pokazati da je Lammark tolerantan i da i gay osobe mogu biti zaštitnici reda i mira, ipak to vrijedi spomenuti kao neuobičajen i zanimljiv slučaj. Mendelsohn je posebno dobar kao onaj koji ide glavom kroz zid i koji se ne boji suprotstaviti lokalnim političarima, FBI-u i policiji kojima je više stalo do publiciteta, negoli do hvatanja krvožednog ubojice.

Produžena epizoda kriminalističke serije

Iako scenarij filma „Lov na ubojicu” sadrži neke proplamsaje kreativnosti, posebice u motivaciji usamljenog ubojice, lik mlade policajke i Lammarka i neka scenaristička rješenja, kao što je način istrage, još uvijek se može promatrati kao produženu epizodu klasične policijske procedure ala „Kosti” ili „Mentalist”. I to onu koja neosporno dolazi sa svim svojim klišejima tipičnim za ovaj pomalo izmoren žanr.

Tako imamo usamljenog i nepogrešivog snajperistu, glavnog agenta koji je tipičan maverick, odnosno pobunjenik, i rješenje slučaja u tri sata iza ponoći to jest klasično rješavanje slučaja u zadnji čas. Tu su i suspendirani policajci koji tek onda započinju pravi posao, lokalni političari u potrazi za slavom, priglup policajci, brojni i očigledno lažni tragovi koji produžuju minutažu i mnoštvo preokreta koje će pomniji gledatelji odmah predvidjeti.

Što ne valja u državi američkoj?

Film poprilično nekreativnog naziva dotiče se tema kao što su polarizacija svekolike javnosti, posebice prisutna u rasnim nemirima podijeljenoj Americi, policijskog nasilja i brutalnosti, medijske inscenacije događaja, rasizma i ksenofobije, rasta desničarskih i populističkih pokreta.

Film se bavi i temom fake newsa, odnosno fenomena lažnih vijesti, botovima i trolovima te mnogim drugim bitnim tema što je pohvalno za ovaj ipak klasičarski triler. Vrijedi istaknuti i kritiku američke povijesti koja je prepuna nasilja i zločina, i to neovisno od strane koga – od policije do serijskih ubojica, od vlasti do terorista.

Szifron radi solidan posao kao redatelj i montažer te na kreativan način režira film – korištenjem neobičnih kuteva snimanja, vertikalnih kadrova koji ukazuju na to da je nešto trulo u državi američkoj, korištenjem dronova, kamere koja se uspinje i spušta stepenicama i na brojne druge načine. U stvaranju atmosfere znatno mu pomaže i sjajna violinska glazba već spomenutog veterana filmske glazbe, Cartera Burwella.

Za kraj naglasimo i da „Lov na ubojicu” traje ekonomičnih i nimalo dugih dva sata koji će relativno brzo proletjeti uz film koji će vas podsjetiti na slavne devedesete u kojima su filmovi poput ovog izlazili kao s trake.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.