Marko Gregur: „Vjerujem da dobra priča ne razlikuje sela i gradove“

Pisci oduvijek vole problematizirati ono što sami rade, često predstavljajući likove koji sami stvaraju ili su dijelom stvaranja književnih djela. Jedan od likova čiji su lik i djelo dobili čast biti ukoričeni i postati dijelom hrvatske književnosti je Vinko Vošicki, čiju je nakladničku djelatnost u svom romanu „Vošicki“ odlučio predstaviti koprivnički književnik Marko Gregur i za njega je dobio književnu nagradu Fric.

„Vošicki“ je prozor u jedan privatni, a opet kolektivni život, individualizirana povijest jednog malog svijeta koji je Gregur sjajno prikazao uz puno topline i brižnosti, a opet s dovoljno odmaka i oštrine koju posjeduju oni koji su dobro upoznati sa životom koji prikazuju. Gregur tu kvalitetu u svom pisanju demonstrira i u ostalim svojim djelima, a o tome smo popričali sa samim autorom.

Nemoguće je u razgovoru s Markom Gregurom zaobići temu zavičajnog identiteta, jer je ta tema sveprisutna u tvojim djelima, čak i kada nisu striktno dijalektalna. Jako me veseli da kajkavci ponovno imaju nekoliko predstavnika u književnom svijetu. Zašto toliko pažnje pridaješ zavičaju? Krećeš li s namjerom da prikažeš lokalno ili se to nametne u radu?

Ne krećem od zavičaja, ali od njega niti ne bježim. Da parafraziram pjesmu – važnije je da znaš kamo ideš, i da si uopće negdje krenuo, nego odakle jesi, ali svatko ipak ima polazišnu točku koja ga određuje. Ja na svom putu jednostavno ne da nemam potrebu skrivati svoj zavičaj, nego ga volim otkrivati. Kad nekoga upoznamo u inozemstvu prvo je pitanje odakle si? Možda je površno i ne otkriva previše o nama, ali moglo bi biti bilo koje drugo, a nije.

Također, kroz pisanje ovaj odgovor i otkriva. Ne samo autora, nego neko mjesto i kraj, a što ima ljepše nego upisivati vlastiti grad u književnost. Konačno, normalnije mi je da se djela nekog autora događaju u njegovu gradu, nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Osim toga, volim književnost malih mjesta, recimo američku, autore kao što je Mark Twain, knjige poput Ubiti pticu rugalicu. Velike romane malih mjesta, moglo bi se reći.

Čestitke na Nagradi Fric! Posebno me zabavila činjenica da je na prihvatu nagrade za roman „Vošicki“ predsjednik Milanović otvoreno rekao kako (još) nije pročitao knjigu, ali je pozvao hrvatsku javnost na upoznavanje s njenom porukom. Koliko bi utjecaja ovo priznanje, po tvom mišljenju, moglo imati na prihvat lokalne književnosti u hrvatskom književnom kanonu?

Bilo bi dobro da predsjednika Milanovića, po uzoru na bivšeg američkog predsjednika Obamu prilikom odlaska na godišnji poslikaju s nekoliko naslova pa da se i tako promovira hrvatska knjiga, zašto ne. Ne bih govorio o lokalnoj književnosti u hrvatskom književnom kanonu pa tako ni o njenom prihvaćanju ili neprihvaćanju zato jer je za mene lokalna književnost ona koja svojim recepcijskim dosegom ne nadilazi lokalnu sredinu, a ne ona koja se bavi lokalnim.

Pojedinac je uvijek lokalan, koliko god svijet bio globalan. Uvijek je tu jedna soba, kafić, plaža, vlak i neka osoba koja sjedi i piše, a ono što nosi u glavi je najveći global: mašta. Također, ako idemo do kraja, što je lokalnije od valjda najglobalnije knjige: Biblije. Isus je lokalan s Betlehemom i Nazaretom, Mojsije s brdom u pustinji, sveti Petar s Betsaidom i Kafarnaumom. Sve neka zabita mjesta, s oriđinalima, a evo, stoljećima čitav svijet zna za priču. Jednostavno me nije bilo briga hoće li netko za moje priče i teme misliti da su lokalne, jer sam vjerovao i vjerujem da dobra priča ne razlikuje sela i gradove.

U svojoj kratkoj recenziji tvog nagrađenog romana na Goodreadsu napisala sam da je njeno koketiranje s poviješću omamljujuće. Zašto si odabrao baš tu ličnost u tom razdoblju hrvatske povijesti?

Vošicki je osoba koja je važna za moj grad, ali i za hrvatsko nakladništvo. To što je učinio od vremena Prvog svjetskog rata kad s bojišta pokreće nakladničke cjeline i nastavio tijekom 20-ih, objavljujući svjetske klasike i Krležu, malo je čudo. S druge strane, činilo mi se da je ostao po strani, zaboravljen i želio sam ga upoznati te dati i drugima priliku da to učine.

Način na koji si napisao roman „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ smatram vrlo radikalnim i hvalevrijednim. Kako je u 21. stoljeću pisati roman na kajkavštini 17. stoljeća uz povremene prijelaze u predgajski pravopis? I zašto ga uopće pisati?

Hvala na ocjeni! Komplicirano je i zahtijeva dosta pripreme. Na roman me zapravo nagovorio prijatelj Hrvoje Petrić, povjesničar i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu koji se bavi 17. stoljećem pa sam imao sreće da se imam na koga osloniti kad bih imao neke nedoumice. Hrvoje je također autor knjige „Koprivnica u 17. stoljeću“ koja mi je bila od velike pomoći za razumijevanje života u tom razdoblju, a uredio je i „Zapisnike gradskog poglavarstva“ iz tog razdoblja koje je priredila Karmen Levanić. Te su me knjige, uz Hrvojevu upornost, „nagovorile“ da napišem taj roman.

Pripremajući ga skicirao sam mjesta radnje prema tadašnjoj karti grada, označio kuće u kojima žive likovi i mnogo razmišljao o fokalizaciji i to ne samo u izboru načina na koji će se pripovijedati već i u izboru samog pripovjedača u smislu da mi je trebao netko tko je tada mogao imati određena znanja i biti pismen te odgovarati po još nekim parametrima, a takvih nije bilo mnogo, dok o jeziku kojim će se pripovijedati uopće nisam razmišljao. Tek kad sam sjeo i počeo pisati prva mi je rečenica jednostavno došla na kajkavskom pa sam pustio priču da teče. Tek nakon što sam stao s tim prvim zapisom razmislio sam o jeziku i odučio da ću pisati nekakvim kajkavskim kakvim se i danas govori, ali da ću u tekst inkorporirati i ovaj predgajski pravopis, kroz korištenje dijelova spomenutih zapisnika iz 17. stoljeća.

Odgovor na pitanje zašto ga pisati mogao bi biti jako dug, ali i jako kratak – zbog osjećaja da je to prava stvar koja vrijedi truda i vremena. Zbog izazova da se napiše priča na dijalektu koja će pokazati da se na njemu može napisati dobra  priča, ali i zbog jednostavnog razloga što sam kajkavac pa mi je rečenica došla na kajkavskom. Kao odu zavičaju i jeziku kojim govorim.

Što misliš zašto je „Mogla bi se zvati Leda“, roman o iskustvu para u posvajanju djeteta, toliko voljen?

Tema, odnosno teme kojima se bavi sve su aktualnije, a nitko im se nije posvetio. Osim toga, roman se bavi intimom, a ljudi uvijek vole zaviriti u tuđu intimu, pogotovo ako se djelo  bavi slabim, niskomimetskim junacima. Vjerojatno i zbog iskrenosti i topline. Barem se nadam.

Nedavno si imenovan za tajnika Društva hrvatskih književnika, pokrenuo si Alpe Adria festival mladih pisaca, predsjednik si organizacijskog odbora festivala Galovićeva jesen, u uredništvu si književnog časopisa „Artikulacije“, koji promovira regionalne književnike… Dobro, kaj delaš da se malo opustiš?

Sve radim da se malo opustim! Imam neki nerv koji me tjera da promoviram književnost i pokrećem stvari. Pa se pretrpam i govorim kako ću od nečega odustati, a onda dođu nove stvari. Tu je i osjećaj zadovoljstva nakon odrađenog festivala ili broja časopisa, vidiš da si nekog promovirao ili povezao neke ljude, što te ispuni pa ideš dalje. Volim to što radim pa je sve lakše, a nađe se vremena za sve. Neki koji gledaju izvana i tako govore da je sve to zabava. I je, ali iza koje stoji puno posla.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.