Recenzija – “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (M. Gregur): Za bolju sutrašnjicu

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz Marka Gregura (2017, Hena Com) politička je satira, napisana na podravskom kajkavskom idiomu, koja iz zrna povijesti izvlači pesudopovijesno kako bi na izrazito humorni način progovorila o fenomenologiji (suvremene) politike. Na taj se način također čita kao roman s ključem.

U vrijeme Urote zrinsko-frankopanske, uslijed vojnih i političkih previranja, u gradu Koprivnici mladi službenik u magistratu, notar Aytich traži svoj put do sreće, do moći, do spisateljskog ugleda i do Jelline ljubavi. Radnja prati pripreme za nove izbore sadašnjega gradskog vodstva, ponajprije sudca Trombetassicza, kojemu pomažu Aytich i Nicolaus Natulia, lukavi odvjetnik, ljubitelj talijanske kulture i klasične literature: Dantea, Boccaccia, Ovidija, Aristotela, Augustina, Tome Akvinskoga i Jacoba Bidermanna. Folkloru vremena Urote doprinosi i „domaća“ lektira, mahom poznata samo kroatistima, ili Mađarima: Pervi otca našega Adama greh Jurja Habdelića, Adrianskoga mora sirena Nikole Zrinskoga, Gartlic za čas kratiti Frana Krste Frankopana.

Zašto je istaknut manje poznati njemački dramatičar i teolog prve polovine 17. stoljeća Jacob Bidermann? Zato što je dinamika njegovih baroknih isusovačkih drama alatka za razumijevanje kompozicije Gregurova djela. Dakle drame počnu komično, a završavaju s tragičnim peripetijama. To nije i jedina dramska poveznica. Na sadržajnom planu mogu se prepoznati tragovi commedije dell’arte. U prvom redu u nekima od šabloniziranih likova: u zaljubljenom mladcu željnu uspjeha (Aytich) i u prepredenom i snalažljivom „slugi“ (Natulia, Mihalj).

Novac i moć

Fabula se grana u dvije linije. Jedna prati financijsko-gospodarske i izborne malverzacije, a druga urotničku „korespondenciju“ mladoga Ayticha s banom Petrom Zrinskim.

Malverzacije se vrte oko izborne kampanje sadašnjega sudca Trombetassicza koji se takmi s bivšim sudcem i vojnim kapetanom Trautmansdorfom.

Izborne se spletke sastoje od kojekakvih agitacija, nagovora vojnika i građana ocrnjivanjem te podmetanjem političkim protivnicima; od potkupljivanja vijećnika koji ne razumiju projekte u kojima sudjeluju i za koje glasuju; od upošljavanja uhode, čovjeka na terenu za prljave poslove (Mihalj); od klevete i okretanja kako politički vjetar puše, pa do okrutnih i sumnjivih sudskih optužbi i presuda (pisanih predgajevskom grafijom i starim jezikom!).

Zloporaba položaja dovodi se do vrhunca zatvaranjem Trautmansdorfa zato što nije ispostavio račun dugovanja te podmetanjem lažnoga računa s višestruko uvećanim dugom. Tekstualna je svijest to popratila s pozicija, u djelu česta, prezentizma, jednom od mnogih aktualizacija koje će se u nastavku prikaza i citirati. Naime, izražava se nada da će u 2000. sudci biti bolji, razumniji i obrazovaniji. Sličnom je intervencijom satirički žalac ubo političare koji upravljaju javnim novcem loše i nemušto, pogotovo slabo ulažući u kulturu.

Ekonomske muljaže prikazane su dogovorima oko gradnje štale za konje svih građana (dakle, nekoga oblika javne garaže) na način javno-privatnoga partnerstva. A ono se odvija otprilike ovako: Štala se pravi javnim novcem, potom se naplaćuje te se zarada polaže u gradsku blagajnu. Jednom kad se u blagajnu vrati onolika količina novca kolika je uložena u izgradnju, štala postaje privatnim vlasništvom. Drugi je egzemplar gospodarskih marifetluka pomicanje sajmišnoga mjesta i spor s drugim središtima moći oko takve odluke te plaćanje globe, što je i jedan od uzroka prazne blagajne. Prazna se blagajna maskira praznim obećanjima i puni se potporama građana, što je drugo ime za stari-novi porez. Na tom naoštrenom zubu vladajuća se kuća od karata počinje rušiti.

Urotnička pisma

Urotnička fabularna linija vladajuće je karte nanovo izmiješala. Naime, fiskus Natulia je odlučio slati lažna pisma u ime bana Petra Zrinskoga mladome notaru i time od njega, ali i od drugih, iskamčiti novac te ga uvući u svoju lukavu igru. Plasiravši naivnome Aytichu informaciju da svoja pisma čuva u kupleraju, pri kraju romana i Natulia i autorski glas zakotrljali su ludičko humorističko kamenje u pravcu farse, poigravši se i s datumom 1. aprila, kada se razotkriva velika i perfidna šala udruženoga dvojca: Natulije i Mihalja, smetlara odnosno „upravitelja kafilerije i kanalizacije“. Nakon što su si međusobno činili usluge, osmislili su ovaj mali „projekt“ u kojemu se oni uzdižu, a Trombetassicz i Aytich bivaju uhićeni i optuženi za veleizdaju. Iz komike u tragiku. Zanimljivo je da je pravi mastermind Mihalj, Držićev Pomet i lutkar koji svime upravlja iz sjene, nenametljivo i neprimjetno. Te koji poručuje da će i lukavi odvjetnik doći na svoje. Doći će red i na njega.

Autor se vješto poigrava odnosima pripovjedača, promatrača, likova i protagonista, na osnovici koncentričnih krugova. Aytich autoreferencijalno i vrlo žurno pripovijeda svoju sramotnu priču u 1. licu, ali on je samo promatrač i objekt. Potom slijedi agens Natulia, a nad svima svoje niti šije Mihalj.

Kompendij političke pragmatike

Najbolji je dio romana mali kompendij političke pragmatike i izmišljenih primjera za politološku empirijsku istraživačku skicu.

Čitamo o ljudskom i političkom (rekli bi neki, hrvatskom) jalu: „Ludi vole mrzeti bolše od sebe, ali i to je lubav, Morti najvekša. A z dobrima ne znaju kaj bi jer nečeju biti takvi.“ Djelo nam također daje primjer izravne političke prakse: „Z pitanjem je teško pogrešiti, oni koji tvrde, ti nastradaju.“ Sljedeći je dijalog iskaz o vječnome ljudskome i o ponovljivosti povijesti, ali i živ i plastičan primjer iz naše dalje i bliže prošlosti i suvremenosti:

„’Ve tak i je najvažnije! Biti na konju u pravem času, gda se stvari menjaju, to je glavno! Pa jesi igda slušal o kakvomu prevratu?’

Da jesam.

‘I kaj se onda dogaja?’

‘Se se nekak prevrče…’

‘Bumo rekli. Al gdo nakon sega ima vlast?’

Obesil sam ramena.

‘Isti! Oni koji su to i prije bili, samo sad drugo deklamiraju! I dodaju im se neki novi. Samo se kaputi obrču i se ide po starom. Zato odma, več zutra, moramo nekaj napraviti!’“

Gdje god je riječ o politici, teško je pobjeći od njoj inherentnoga floskulašenja. Osobito onoga našeg uzgojenog u zadnjih desetak godina: „Institucije moraju delati svojega posla, a pravda mora biti jednaka za se.“ Živimo i (g)radimo za  „bolju zutrašnjicu“. No vrhunac je satire Gregurova naslova rasprava gradskog vijeća: „Nastala je graja. Saki je svoje pripovedal i Krapinecz je nikak ne mogel vrnuti na štalu. Negdo je Grubačeviču rekel da je Turčin, ov mu je vrnul da je on Štajerec i težište se premeknulo na bitku kod Siska, gde da je njegov pradeda bil na krivoj strani.“

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz i Bunker/Magnusov Maxmagnus

Netko će možda istaknuti da su sve to pobrojena opća mjesta i ništa drugo do kavanske stereotipne kozerije uz bocu piva i životnu diplomu. Verbalno žonglerstvo. Doduše, nacifrano kajkavskim govorom i smješteno u oneobičeni daleki povijesni kontekst te presvučeno u književno ruho. Netko će sve to reći i biti apsolutno u pravu. Međutim tome usprkos, Kak je zgorel presvetli Trombetassicz ostaje nepretenciozni low profile satirični roman, i u tome je uspješan.

A uspješno je intermedijalno klonirao i strip Maxmagnus, od autorā kultnog Alana Forda – Maxa Bunkera i Magnusa. Sve je tu: pohlepni i prevarantski vladar, gladan moći; pomoćnici koji gledaju kako zaraditi i prevariti druge; narod koji asimptotski planira revoluciju, odnosno buni se, a nikad ništa konkretno ne poduzima („Teško je napretka postiči v ovakvim mestima, moj bane. Si samo nekaj rogobore, za se im je negdo kriv, al ne bi se ni malo pomeknuli spod debele hrastove hladovine i zišli na livadu kričat.“); razna središta moći koja interferiraju svojim ingerencijama; te napokon i likovi koji traže ljubav, ali im to ne polazi za rukom jer su odviše bahati, tašti, naivni i častohlepni u svojoj grotesknoj biti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.