Melankolična svemirska odiseja (“Final Space”, O. Rogers)
Već nekoliko godina divovski YouTube vlada internetskim bespućima i dom je mnogim kreativcima kojima je sada lakše dobiti svojih pet minuta slave i pokazati se svijetu. Na taj se način može izgraditi veoma vjerna publika, a potrebno je samo malo originalnosti i osobnosti. Uz mrvu sreće, kreativcima će pristupiti neke velike ribe te će imena inače poznata samo onima izabranima postati (možda) razvikanija.
Dosad su takve životne priče bile gotovo rezervirane za mlade pjevačke nade koje su vrlo lako mogle eksplodirati u megazvijezde, ali sve se češće događa da tzv. youtuberi dolaze pred kamere kasnonoćnih televizijskih programa pod voditeljskim palicama Jimmyja Fallona i ekipe te dobivaju vlastite emisije. Olan Rogers jedan je od tih srećkovića i na taj je način uspio svoj animirani projekt Final Space dogurati do kablovske televizije.
Rogers je aktivan na YouTube-u od 2008. godine, a poznat je po vrlo specifičnom načinu izvođenja, odnosno prepričavanja zgoda iz svog života te po humorističnim skečevima, a 2010. godine objavio je animirani video pod imenom Gary Space. Taj je video zapeo za oko Conanu O’Brienu, koji je kao izvršni producent angažirao Davida Sacksa kao pisca uz Rogersa, dovukao neka razvikana imena holivudske scene i iz te je suradnje proizašla nova TBS-ova animirana serija Final Space. Mogu li strastveni umjetnici YouTube-a preživjeti u zastrašujuće velikom televizijskom oceanu ili je uspješnost njihovih projekata ipak ograničena samo na internet i njegove kratke i interaktivne formate?
Zločin i kazna
Final Space prati Garyja Goodspeeda (Olan Rogers), nenamjernog zločinca koji na svemirskom brodu odslužuje petogodišnju zatvorsku kaznu nakon što je slučajno raznio vladine svemirske brodove i jedan meksički restoran u pokušaju da impresionira Quinn (Tika Sumpter), kapetanicu svemirske patrole, koja mu je zapela za oko. Pri kraju svoje robije, tijekom koje je upitno koliko je zdravog razuma zapravo zadržao budući da mu društvo prave sistem umjetne inteligencije HUE (Tom Kenny), hrpa dosadnih i neimenovanih robota te jedan veoma naporan robot imenovan KVN (Fred Armisen), Gary susreće malo, veoma slatko, zeleno neidentificirano biće koje on iz sentimentalnosti naziva Mooncake.
Gary nije svjestan da će si tako na vrat navući svemirskog despota veoma originalnog imena Lord Commander (David Tennant), koji malog zelenog lovi zbog toga što je Mooncake zapravo živuće oružje za masovno uništenje. Gary putem pokupi mačkolikog lovca na glave Avocata u potrazi za svojim sinom i, naravno, Quinn, koja se ispostavi kao najsposobnija od svih uključenih. Svi zajedno moraju zaustaviti Lorda Commandera u planu uništenja svemira upuštajući se usput u uzbudljivu avanturu.
(Ne)iskorišteni potencijal
Final Space od prve minute odiše osobnošću Olana Rogersa, što je veliki plus ako ste otprije upoznati s njegovim stilom i radom, ali može djelovati iritantno i pomalo djetinjasto ako je serija gledateljev prvi susret s ovim živahnim i šašavim youtuberom. Radnja teče veoma brzo, ponekad i previše brzo, a jednako brzo padaju i šale koje mogu djelovati lijeno i nedovoljno pečeno. Međutim, bilo da ste od ranije upoznati s Rogersom ili ne, teško je zanijekati njegov šarm pa i takve pomalo otrcane šale nakon nekog vremena prihvatite kao sastavni dio serije, jer im je zapravo teško odoljeti.
Iako ne dostiže domišljatost i narativnu vještinu serija poput Futurame i Rick and Morty, na koje neodoljivo podsjeća, Final Space usprkos svojim manjkavostima ipak uspijeva doprijeti do gledatelja. Zanimljiv je pristup protagonistu, koji je na samom početku prikazan kao iznimno iritantan lik, ali se vrlo lako može pratiti njegov razvoj, odnosno shvatiti da je možda ipak bolji nego što se isprva čini. Lik je takav i zbog toga što je čitava serija sastavljena kao istovremena parodija i omaž znanstvenoj fantastici i avanturističkim pričama te neprestano pleše na granici kiča. Serija se tako ne opterećuje ničim posebno, a ostavlja si prostora za bavljenje bilo kojom temom, od uništenja svijeta, preko korupcija, otmica i oslobađanja do usamljenosti i obiteljskih odnosa.
Melankolija usred šašavosti
Svaka epizoda započinje s nekoliko minuta Garyjeva samotna plutanja svemirom usred krhotina svemirskog broda i odbrojavanjem do potpunog nestanka kisika u njegovim zalihama, uz tmurnu klavirsku pratnju, što je u potpunoj suprotnosti s frenetičnim ostatkom pojedine epizode. Gledatelj ne zna koji je uzrok ovom brodolomu glavnog junaka te se time seriji zapravo daje nekakav okvir koji će se spojiti na kraju. Time se također ubrizgava i doza melankolije u čitavu priču, što se sa svakom novom epizodom širi i na ostatak vremena, a ne zadržava se samo na početku. Taj je mračan, tugaljiv ton zapravo mnogo jači nego što se na prvi pogled čini i s time bi se mnogo toga dalo napraviti do kraja sezone (što možda i jest smjer kojim su tvorci serije krenuli ako je suditi po zadnjoj prikazanoj epizodi).
Animacija prati trendove popularnih američkih animirnaih serija i igra na sigurno, ali to nije nužno loše. Sveopće šarenilo pomaže u karakterizaciji likova, koji su vrlo distinktivni, a svemirski su krajolici također veoma impresivni i raznoliki, s puno detalja koji upotpunjuju sliku širokog opsega svemira.
Iako možda nije revolucionarno ostvarenje, Final Space je bez sumnje zabavna i zanimljiva pričica o šašavom odmetniku koji se igrom slučaja našao usred spašavanja svemira, a koja može zavesti svojim djetinjastim humorom i svemirom obojanim živopisnim bojama.