novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

“Metamorfoze iliti pretvorbe” (M. Kovač): Samo mijena stalna jest, a borba je nepromjenjiva

mario kovac metamorfoze
Vrijeme čitanja: 4 minute

„Metamorfoze iliti pretvorbe” naslov je druge pjesničke zbirke Marija Kovača. Objavljena je u izdavačkoj kući Što čitaš?, inače zagrebačkoj alternativnoj knjižari i antikvarijatu, koja prema riječima pokretača objavljuje „neke drugačije knjige” na tragu promišljanja aktualnih društvenih pitanja i mogućih promjena. Zbirku Marija Kovača, u prvom redu, čitatelj si može priuštiti – cijena joj je danas nevjerojatnih 30 kuna. Sam autor u intervjuima objašnjava svoj stav o toj problematici: „Izdavači je (poeziju) objavljuju tek zbog novčanih koristi od otkupa Ministarstva kulture za knjižnice. Zbog toga se prvo pumpaju cijene tih zbirki, da bi kasnije koštale desetak kuna.”

Mario Kovač diplomirani je kazališni redatelj te doktor znanosti iz polja teatrologije i dramatologije. Povremeno je i filmski redatelj, scenarist, urednik, glumac, glazbenik, DJ, kvizaš. Ali i pjesnik.

Poveznica između prve i druge zbirke

Prva pjesnička zbirka M. Kovača „Jesmo li se za to borili?” objavljena je 2007. godine. Pjesma kojom se otvara nova zbirka ujedno je domišljata poveznica prve i druge zbirke – završni stih prve pjesme zapravo je naslov prethodne zbirke! Premda autorski i urednički neopterećene – „Metamorfoze” su solidno promišljena i dobro uređena zbirka. Glavni motivski sklopovi zbirke su ljubav i svakodnevica, potom poezija, a suptilno se odaje i hommage Zagrebu.

Knjiga se formalno i sadržajno dijeli na dva dijela. Lirski je subjekt u prvom dijelu još uvijek čest gost tuluma i koncerata, ne zazire od usputnog seksa i buđenja kraj nepoznate dame, često ga muči mamurluk, puno putuje i buni se glasno protiv autoriteta. Možda ga najbolje opisuju slijedeći stihovi: „Trebao bih obrijati bradu i brkove, ošišati kosu / skuplje se obući, prekriti tetovaže / i nabaviti pasoš neke sretnije zemlje.“ (pjesma „Aerodrom”)

Nakon jednog buđenja kraj one prave, svijet se mijenja. Ludi život polako se smiruje i donosi nove brige poput kupnje zajedničkog namještaja, mijenjanja pelena, pravljenja kašica, odlazaka na svadbe, ali i žaljenja za prošlim vremenima… Formalno je to u zbirci naglašeno crvenim tiskom pjesme „Dok ona spava”, koja označava sredinu zbirke te promjenu tona i doživljaja lirskoga ja.

Stvarnosna poezija – poezija svakodnevice

„Metamorfoze iliti pretvorbe” odlikuje jednostavan jezik te tematiziranje običnih, malih stvari i svakodnevice, što zbirku približava poznatom fenomenu stvarnosne poezije. Autor piše slobodnim stihom, dok se ritam ostvaruje narativnošću, no ponekad i ponavljanjem te sličnim tradicionalnim postupcima. Kovačev je stil jezgrovit, jasan i neopterećen, a pjesme često prizivaju doskočicu – kratkoćom i humorom pogađajući u sridu. Jezik je to običnog, malog čovjeka protkan pokojom psovkom, ali to je ujedno i pojedinac koji zna nešto o povijesti, književnosti, geografiji, latinskom i tim se znanjem ne razmeće.

Najdojmljivija su ostvarenja u kojima se svakodnevica i ono poetsko dotiču, prelazeći zapravo jedno u drugo, vješto balansirajući s „običnim“ motivskim sklopom, da bi u konačnici pred čitateljem bila jednostavna, ali i pamtljiva pjesma. Jedna od takvih zasigurno je i ova:

Priča on meni

Priča on meni tako o svojim poslovnim uspjesima
O svojoj građevinskoj firmi koja zapošljava na desetke
ljudi koji u njemu vide Boga
Priča mi o političarima koje drži u šaci i značajno trlja tri
prsta aludirajući na mito
Ponosno mi pokazuje sportske medalje svojih sinova i
počasnu člansku iskaznicu seoskog kluba čiji je zlatni
sponzor
Ispod glasa (jer mu je žena u kuhinji) priča on meni
o konobaricama i tajnicama koje nisu mogle odoljeti
njegovu šarmu
Zatim me odvodi u podrum svoje kuće gdje mi ponosno
pokazuje diplome koje su osvojila njegova kisela vina a
koja ni mineralna ne može spasiti
Priča on meni tako satima a ja sve slušam hoću li u toj
samodopadnoj tiradi čuti makar trunku sreće
Nema je ni u tragovima

Pitanje smisla

Čitavom zbirkom provlači se pitanje pisanja poezije i svrhovitosti iste. Lirsko ja svjesno je da se bez poezije danas itekako može, no negdje duboko i optimistično vjeruje da ista ima smisla i neke više svrhe. Poezija je bijeg od društvenog smrada i njegovih aktera, utočište, ali i oblik angažmana, kritike i borbe.

Autor se bavi (auto)poetičkim pitanjima kao u idućoj, ujedno i posljednjoj  pjesmi u zbirci:

Requiem

Pisanje poezije postalo je nepotrebno svijetu
Poput nekog starog zanata koji se jednom godišnje
predstavlja na sajmu antikviteta
Pred turistima koji svojim mobitelima neumorno
fotografiraju pjesnika-pajaca
Tu egzotičnu životinjicu
Šerajući ga po društvenim mrežama
Poezijom se još bave samo sebični i egoistični ljudi
(poput mene)
Koji misle da je nekoga briga što misle ili osjećaju
Bolje bi mi bilo da pokrenem blog ili web stranicu
Iako ni njih nitko ne bi čitao
Ali bi količina lajkova barem precizno pokazala
položaj na ljestvici popularnosti
Ipak
Knjigu, poput ove, lakše je ponijeti na vrh planine
Jer je možeš čitati i tamo gdje nema signala
U nestajućim oazama neumrežene slobode
Poezija je bolest kojom su zaraženi odabrani
A lijeka – nema!

Metamorfoze prolaze, borba ostaje

U Kovačevim pjesmama svakodnevica uronjena u poeziju snažno dotiče društveni angažman, a čitatelja osvaja realističnim slikama. „Metamorfoze iliti pretvorbe” čitaju se u jednom dahu, kronološki i(li) napreskokce, a čitatelj će im se htjeti vratiti. Mario Kovač našao je, čini se pravu mjeru za umjetnički vrijednu i zanimljivu poeziju svakodnevice, ali i vječne borbe.

Bez obzira na metamorfozu koju je lirski subjekt neupitno doživio, jedno je ostalo isto – borba (nekada tiha, nekada glasna) protiv autoriteta – u prvom redu protiv socijalne nejednakosti, loše politike i krivog upravljanja – ostaje.

Tako se tu našao i Zagreb, a tema bolno aktualna, jer Zagreb kakav je nekad bio polako nestaje. Nema više kvarta kao osjećaja pripadanja, vraćanja i maštanja. No, javljaju se i konkretni, politički i ekonomski, nimalo dječje-romantični problemi. U (najzagrebačkijoj) pjesmiZgrade” stoji slijedeće:

„Danas mojim rodnim gradom vlada građevinski lobi / i poput marionete okreće gradonačelnika / koji nije ni rođen u ovom gradu. // Tim ljudima se jebe za moj grad, za moje djetinjstvo. / Ti ljudi pune svoje džepove / i svojim zgradama gaze intimne mape mog sjećanja.“

Mario Kovač napisao je zanimljivu i čitljivu zbirku, jednu od onih koju možete držati na noćnom ormariću, negdje u kuhinji ili na stoliću pored televizora i ponekad, tu i tamo kad poželite, u nju bez obaveza zaviriti. I nema ništa loše u tome, Kovačeva poezija ne opterećuje čitatelja, jer zna da su društvo i njegove pretvorbe dovoljno teški.

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari