Tonko Maroević, hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj, likovni i književni kritičar, preminuo je 11. kolovoza u Starom Gradu na Hvaru. Rođen u Splitu 22. listopada 1941., pjesme je počeo objavljivati još kao srednjoškolac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost, a 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas.

Na književnoj sceni javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske “razlogovske” poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013).

Tonko Maroević strastveno je pratio i istraživao suvremeno hrvatsko pjesništvo, sastavio je nekoliko antologija našeg novijeg pjesništva, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u desetak knjiga. Jednako tako, istraživao je i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama. Uređivao je časposise Teka, Život umjetnosti, Republika, Književna republika i Poezija.

Dobitnik brojnih nagrada i priznanja

Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo dobio je 2013., a Goranov vijenac za pjesnički opus 2018. godine. Bio je potpredsjednik Hrvatskoga P.E.N. centra (1999. – 2000.) i potpredsjednik Matice hrvatske od 2002. Članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 2002. godine.

Akademik Maroević bio je poznata i omiljena figura sa zagrebačkih ulica, lakoga koraka, gradske je ulice svladavao pješke i uglavnom čitajući. S blagim osmjehom na licu, njegova je erudicija bila rafinirano nenametljiva, kako ga je Krešimir Bagić opisao: “On je svestrani intelektualac, strastveni čitatelj, rafinirani komentator koji raspolaže ogromnim zalihama znanja, asocijacija, razumijevanja, lijepih riječi i pohvala”.

Tonko Maroević, intelektualac par excellence ostavio je dubok i važan trag u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi.