„Insomnia” (Miach): Jesmo li napokon dobili pop zvijezdu?

Kad ste zadnji put jedan album preslušali četiri puta zaredom? Vjerojatno prije par desetljeća u nekoj krntiji od auta u kojoj se našla samo jedna kazeta. Ili CD. Meni se dogodilo ovaj ponedjeljak kad sam na izmaku kratkoga jesenskog dana monotoniju autoputa Rijeka-Zagreb ozvučio albumom „Insomnia” mlade pop-pjevačice Miach. Jedne koju napokon možemo i opravdano nazvati scenskom nadom.

Album za svoju generaciju

Crvenokosa djevojka koja kao da je ispala sa seta serije „I to mi je neki život” („My So Called Life”) otkako je sceni mahnula na Lil Dritu prošle, 2022. godine, poručuje da se nije došla zajebavati.

Miach nam je nakon radijskih uspješnica servirala deset koherentnih, povezanih, a raznolikih brojeva za svoju generaciju koje bi mlađu publiku mogle vratiti radiovalovima, a bome i danceflooru. Nakon NLO-a kojim je nagovijestila povratak dancea i SMS-a prozračnim vokalom (koji još uvijek treba scenskog treninga) iskače iz štanceraja vršnjačke i generacijske produkcije, a sada nakon godinu dana (i pred Božić) donosi produkcijski ispoliranu i kvalitetnu zbirku Eurodance pjesama.

Tekstovima Miach ne izmišlja toplu vodu, nego se njima, koliko i zvučno i žanrovski, obraća svojoj generaciji na čijim plećima ni ne trebaju biti muke i kritike svijeta, koliko istraživanje mladosti.

Album je stvoren za klupske podije bez ijednog filera i, unatoč činjenici da se čuje ono što ona sluša od svjetskih pop trendova i da ni po čemu album nije inventivan, nije ni generička konfekcija.

Ako mlada žena želi sebi skrojiti idealni plesnjak, onda je ovo osobno pismo ili playlista za DJ-ja, a ni u jednom momentu, pa čak ni kod sporijih, baladnih brojeva neće umoriti ili otjerati na pauzu. Pogođenog naziva (prema jednoj od pjesama što odjekuje Duom Lipom) Miach ima soundtrack za bdjenje, cjelonoćno plesanje, nostalgičnu nesanicu.

Produkcijski pogodak

U njoj je prate trap hitmejker Grše s kojim probija led najavnim singlom zarazne melodije ni po čemu nije više radiofoničan od drugih brojeva, što podvlači tezu da se radi o zrelom i neishitrenom pristupu za predstavljanje prvog cjelovitog uratka.

Miach će na albumu ritmičke obrasce ponavljati mantrički, poigravati se s falsetima preko sintesajzerskih disko uzoraka, ali i milovati šaputavim i dahtavim vokalima kada upadne u sanjive momente soula. Producentski okvir Lockrooma Miach miješa temelje karijeri prepoznatljivim i njoj, barem u prvim fazama, karakterističnim zvučnim pejzažima.

Unutar njih pjevačica iskorištava potencijal zavirivanja u žanrove od disca, dream popa, preko soula i R&B-a gdje ju najviše i želimo čuti. Međutim, album ima jedan potkožni zalutali trn, a to je Lockroomov potpis u formi kratkog “wow” pri početku svake pjesme. Chill brother, jasno je već kakva je produkcija, pa je ovakvo obilježavanje teritorija nepotrebno zapišavanje dobrog uratka. Mogli smo uvodnom pjesmom dobiti taj “wow” i biti mirni dok plešemo iz pjesme u pjesmu pa ovaj nepotrebni moment na sljedećem albumu preporučujemo – izostaviti.

Središnja traka albuma Rendezvous uspavani je radijski vulkan kao hommage kasnih devedesetih poigravanjem flamenco gitarama dok zveckanje kastanjeta opasavaju synth obrasci, a neočekivano režu gitarski riffovi s opakim tremolom. Nadamo se da će ova stvar kroz koji mjesec postati singl, a i videospot kakve klasične grupne koreografije kakve nam još jedino Noelle zna servirati.

Tradicionalno uključivanje najavnih singlova Miach je zanemarila na svom prvorođencu dajući mu priliku da je predstavi u datom trenutku kao individualku, a ne i ime u razvoju sa ‘štakom’ u slavnom imenu kao što je Hiljson Mandela. Suradnje na album tako ne zasjenjuju njegovu autoricu, nego joj omogućuju šaroliko poigravanje pjesmom.

Novo lice YEM-a

Objava albuma za diskografsku kuću YEM zrela je i logična karijerna strategija kod izdavača najprogresivnijih infrastrukturnih postavki. Stvaralački identitet diskografa YEM prožima autorski proces, što je kronični nedostatak u domaćoj glazbenoj produkciji zaostaloj u analognim vremenima, gdje nedostaje posvećenost oblikovanju specifične poetike iza umjetničkog imena.

Važno je istaknuti da je prepoznavanje rizika ključno u prihvaćanju novih i nepoznatih imena poput YEM-a, pri čemu se na kraju potvrđuje istinitost izreke da tko se odvaži, profitira. A s Miach će kao svojim trenutno glavnom izvođačicom u dominantno muškom žanru YEM itekako profitirati jer stupnjevito gradi njezin javni imidž i prepoznaje marketinški potencijal. A mlada pjevačica, autorica i izvođačica fokusirano pliva u tim vodama, iako dolazi iz svijeta taekwondoa i za pasom nosi crni pojas.

U kombinaciji sa sve češće viđenim dubrovačkim producentom Lockroomom (Mihovil Šoštarić), s kojim autorski formira svoj zvuk, Miach suvereno gradi svoju personu, ali i scensku poziciju.

Imati istog producenta otpočetka plete snažnu sinergiju, osiguravajući dosljednost zvučnog identiteta i autentičnosti izvođača. Producentski kontinuitet potiče kreativne eksperimente, razvija dublje razumijevanje umjetnika i jača marketinšku prepoznatljivost, a s publikom neminovno stvara emocionalne spone – svi mi okidamo na prepoznatljive elemente u nekom djelu.

Nije to recept isključivo za glazbeni uspjeh, nego i melodični put ka dugoročnom priznanju, ali i – nimalo zanemarivo – poslovnoj izvrsnosti. Producent postaje ključni suautor u glazbenom putovanju, čime se potvrđuje opet ona YEM-ova, tko gradi zajedno – profitira zajedno. No iako imamo puno autorsko-producentskih parova, kod većine u našoj industriji naprosto nema ni talenta, ni kemije, a ponajmanje vizije kakvu ima ovo dvoje mladih ljudi.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.