„Mufasa: Kralj lavova“ – A Scar is born
Tamni oblaci nadvili su se nad ponosne zemlje Tanzanije, mjesto u kojem obitava Simba i njegova sve brže i brže rastuća obitelj. Kad joj roditelji Simba i Nala odu, mlada lavica Kiara prepuštena je na brizi vraču Rafikiju i obiteljskim prijateljima i dadiljama, Timonu i Pumbi koji joj pričaju priču koja nas vraća u doba kad je Mufasa, pokojni kralj Doline kraljeva, bio tek mladunče.
Nakon prirodne nepogode u obliku poplave, Mufasa postaje siroče koje uskoro prihvaćaju Taka i njegova majka Eshe dok ga Takin otac Obasi ne želi ni blizu čopora na koji vreba nemilosrdni albino lav Kiros.
Priča je to o porijeklu omiljenih likova ove 30-godišnje franšize, od Mufase do Take, koji će kasnije postati poznat kao Scar, ali i o Sarabi, Rafikiju, a u konačnici i Simbi, Nali i Kiari, pokazujući još jednom da se život vrti u krug.
Svi sastojci fantastičnog filma
Posvećena prerano preminulom Jamesu Earlu Jonesu, ova pustolovna drama s elementima mjuzikla i komedije djelo je redatelja Barryja Jenkinsa (Oscarom nagrađen film „Mjesečina”, „If Beale Street Could Talk”, serija „Podzemna željeznica”), scenarista Jeffa Nathansona (franšiza „Gas do daske”, „Ulovi me ako možeš”, „Terminal”, „Pirati s Kariba: Salazarova osveta”, „Kralj lavova” iz 2019.) i snimatelja Jamesa Laxtona, čestog Jenkinsova suradnika. Tu je i glazbeni „Dream Team” kojeg čine Dave Metzger (suradnik Hansa Zimmera, Trevora Rabina, Alana Silvestrija i drugih), Nicholas Britell („Cruella”, serija „Nasljeđe”), južnoafrički glazbenik Lebo M. i Lin-Manuel Miranda, tvorac hit-mjuzikala „Hamilton”, „Visine New Yorka” i dr.
Vrhunski redatelj, vrlo dobar scenarist, sjajan snimatelj i glazbene superzvijezde potpomognuti su zvjezdanom glumačkom postavom koju čine Donald Glover (Childish Gambino), Beyoncé, Blue Ivy Carter, Mads Mikkelsen, Aaron Pierre, Kelvin Harrison Jr., Tiffany Boone, Keith David, Thandiwe Newton, John Kani, Billy Eichner, Seth Rogen i mnogi, mnogi drugi.
Gledaj dalje nego što vidiš
Sad kad znamo sastojke filma, slijedi recept odnosno priča koju je ispričao Rafiki, a koja je djelo iskusnog scenarista Jeffa Nathansona.
Sama priča o porijeklu Mufase vodi nas u doba kad je on bio s(p)retni lavić i sin kralja Masegoa i kraljice Afije koji su vladali sušnom zemljom te su im oči bile usmjerene na mitsku zemlju Milele (hrv. Zauvijek) koja se nalazi dalje nego što vidiš i koja je plodna i bujna, savršeno mjesto za Mufasinu obitelj.
Nakon razdoblja suše dolazi jaka kiša i rijeka se izlijeva te odnosi Mufasu daleko od njegove biološke obitelji i nosi ga sve do obitelji lavića Take, kraljice čopora Eshe i njenog muža, kralja Obasija. Međutim, Obasi Mufasu vidi kao prijetnju sinovljevoj vladavini te ga tjera da živi sa ženkama.
Upravo će to nagnati Mufasu da zasluži svoje mjesto u čoporu što ga istovremeno stavlja u sukob s Obasijem, ali i zlim vođom izopćenih bijelih lavova zvanim Kiros.
Kako godine prolaze, Mufasa i Taka razvijaju prijateljstvo i bratsku ljubav kojoj se ispriječi mlada Sarabi, ali i događaji povezani sa smrću Kirosovog sina Shuje.
Ono što će uslijediti zauvijek će promijeniti sudbinu mnogih i odrediti tko je uistinu Kralj lavova.
Priča stara kao postanak svijeta
I dok je „Kralj lavova 2: Simbin ponos” bio adaptacija bardovog klasika znanog „Romeo i Julija“ te je uključivao mladu Kiaru kojoj se svidi Kovu, posvojeni sin Scarove družice Zire te se izravno nastavljao na „Kralj lavova”, dotle je ovo posve nova priča koja je istovremeno prednastavak i nastavak originala na sličan način kao „Kum 2”.
Unatoč tome što je ovo nova priča iz nekog drugog pera, ona ima mnoštvo paralela na film iz 1994. kojim je sve počelo, ali i na film iz 2019. godine. Prije svega, film jasno daje do znanja da je ovo Mufasina priča te nam daje njegovu priču o porijeklu koja je tragična, kao i njegov prerani kraj života za koji je zaslužan upravo Scar, ranije znan kao Taka.
Dok su Shakespeareovi „Hamlet” i „Romeo i Julija” poslužili kao predložak ranijim piscima, dotle Nathanson koristi, predmnijevamo, biblijsku priču o Kainu i Abelu, a donekle i o Jakovu i Ezavu.
Podsjetimo, Kain i Abel bili su sinovi Adama i Eve te je Kain, vječito ljubomoran na Abela, ubio vlastitog brata te ušao u povijest kao prvi ubojica, ali i simbol bratoubojstva kao takvog.
Braća Jakov i Ezav, sinovi Izaka i Rebeke, gajili su sličan odnos koji nije završio ubojstvom, nego Jakovljevim preuzimanjem bratova prvorođenstva koje mu je omogućilo da postane vođa izraelskog naroda i sam Izrael.
Kralj protiv Smeća
Sam Mufasa, čije ime prevedeno sa svahilija znači kralj, jest poput Abela, ali i Jakova. Mlad, vjeran obitelji, dobar, pošten, hrabar, rođeni vođa bez ijedne mane. Ukratko, heroj ove priče. Međutim, to ga istovremeno čini i nečime što scenaristi nazivaju Mary Sue, herojem bez ijedne mane za kojeg je lako navijati, ali koji je istovremeno nezanimljiv i, iskreno, dosadan.
Taka, čije ime prevodimo kao smeće, a koji je isto tako bratoubojica kao Kain, primjer je lika koji ima određeni šarm, a ovaj film to produbljuje i tjera nas da navijamo za nekog tko će se pokazati kao prijetvorni izdajica i okrutni ubojica.
Zašto je tomu tako?
Prije svega zbog (ne)namjerne omaške u razradi lika Mufase koji je predstavljen kao oličenje dobra dok je Taka/Scar, ma koliko se trudio i koliko god pokušavao biti dobar, osuđen na propast. Nije ga prihvatila vlastita majka, otac ga nije štedio, vlastiti brat ga je, prema njegovom viđenju, izdao, a njegova najveća ljubav odbacila zbog drugog.
Iako Scar kakvog poznajemo iz „Kralja lavova” iz 2019. nije isti Scar iz 1994. te je ovaj lik s tragičnom crtom, a uz puno manje karizme i šarma, dotle je on, uvjetno rečeno, lik s kojim se lako poistovjetiti.
I sam Rafiki govori da najteža bol koju nam netko može nanijeti dolazi kad nas odbace oni koji su nam najsličniji, oni za koje mislimo da nas nikad ne bi povrijedili.
A Scar Is Born
Dio je to uzlaznog trenda u kojem se izvrće dobro i zlo, a koji se vodi time da svaki heroj mora biti bez mane, a svaki zlikovac mora imati tragičnu notu te ne postoji zlo radi zla samog što je bila formula kojim su se vodili scenaristi Disneyjeve renesanse.
Zašto je Scar kojem je glas posudio Jeremy Irons odnosno Siniša Popović bio zao?
Ljubomora!
As simple as that.
Nije tu bilo melodrame, slomljenih srdaca, tugovanja za izgubljenom ljubavi i izdajom onog koga je Scar smatrao bratom. Scar iz ’94. bio je motiviran ljubomorom i težnjom za moći i kontrolom te je bio personifikacija ljudske pohlepe te je mogao funkcionirati kao lik, štoviše, i dan-danas smatra se jednim od najboljih zlikovaca, iako je ubio samo jednog lika.
Moderna publika traži nešto više odnosno manje zla, a više načina kako se poistovjetiti s likom.
Ili nas bar žele uvjeriti u to.
Od Cruelle do Jokera, od Zle vještice iz „Uspavane ljepotice” do Pepeljugine maćehe, od Harley Quinn pa sve do Zle vještice iz „Čarobnjaka iz Oza”, trend je to u kojem ništa nije sveto, a u kojem je sve (moralno) relativno.
Nije tomu kraj, najavljuje se i film o Herkulu koji će biti ispričan iz perspektive Hada, a ne bi me iznenadilo i da dobijemo priču o tome kako je Lucifer bio neshvaće- daj ajde, to se već dogodilo.
Tako priča o Mufasi postaje istovremeno i priča o Scaru koji, usred situacije u kojoj postoji praznina u obliku protagonista za kojeg bismo iskreno navijali, postaje glavni lik tako da se može reći, zvijezda zla je rođena.
Zlikovac dostojan Scara
Od ostalih likova izdvaja se zlikovac Kiros (hrv. gospodar) u izvedbi Madsa Mikkelsena, danskog glumca čuvenog po svojim prikazima antagonista, od Le Chiffrea do doktora Hannibala Lectera, od Kaeciliusa do Gellerta Grindelwalda. Ako trebate zlikovca, zovite Madsa. Kiros je zanimljiv baš zbog tog što ne dobivamo puno odgovora na pitanje zašto je takav kakav jest, već ga vidimo na djelu. Posebno je dojmljiv njegov glazbeni broj, pjesma Bye Bye, koja nije „Budi jak“, ali bi mogla to s vremenom postati. Njegovo bijelo krzno može nam dati za pravo da pomislimo da je on albino lav kojeg je, a što kasnije saznajemo od pripovjedača Rafikija, njegov čopor odbacio zbog njegove neobičnosti.
Istovremeno, zanimljiv je i njegov stav o krugu života, životnoj filozofiji koju dijele pozitivci, a koja po njemu ne drži vodu, što potvrđuje i stvarnost. Npr. nije baš da život gazele teče u krug, jer često isti završava njenom preranom smrću izazvanom upravo lavovima.
Tu je i Rafiki koji je i duhovit i mudar, ponekad u isto vrijeme, a ovdje je njegov lik dodatno produbljen te saznajemo više o tome kako je postao glavni savjetnik lavovskih kraljeva te Timon i Pumbaa koji su ono što će se djeci, a i odraslima koji cijene humor, najviše svidjeti.
Od primjedbi o tome zašto njih nema u priči do probijanja četvrtog zida pa do izvrsne glasovne glume Rogena i Eichnera. Odrađen je vrhunski posao te ih je užitak gledati, unatoč tome što nemaju svoju ikoničnu pjesmu u drugom dijelu.
Zimmerovo nasljeđe
Kad smo već kod glazbenih brojeva i glazbe, ovog puta za taj lavovski dio posla zadužen je „Dream Team” u sastavu Metzger-Britell-M-Miranda koji se pak oslanja na rad Hansa Zimmera, austrijskog skladatelja i legende filmske glazbe kojemu i dan-danas „Kralj lavova” ostaje kruna karijere.
Metzger je Zimmerov česti suradnik i vrlo je solidno obavio posao, a ne zaostaje ni Britell koji se nije razmahao kao na seriji „Nasljeđe”, ali je dosta dobar.
Lebo M. je pak srce i duša afričke glazbe te je i ovdje njegov doprinos neizmjeran dok je maestro mjuzikla Miranda dao sve od sebe da nadmaši Eltona Johna i Tima Ricea. To mu, nažalost, ne uspijeva, ali ne može mu se zamjeriti to što nije nadmašio takvu dvojicu velikana.
Njegove pjesme su drukčije, modernije, više u obliku dijaloga, a kvalitetom se izdvajaju već spomenuta Bye Bye i I Always Wanted a Brother, a ne treba zaboraviti ni Tell Me It’s You.
Ostatak prepuštam svojim dragim kolegicama i kolegama iz sjajne Glazbene redakcije Zihera.
Znaj da Disney se vrti u krug
Fotorealistična animacija najveća je mana, ali i prednost filma. S jedne strane, animacija je vrlo stvarne tako da imate osjećaj kao da gledate dokumentarni film i samo čekate kad ćete čuti glas ostarjelog britanskog pripovjedača ala David Attenborough. Međutim, ista vrsta animacije ne daje toliko emocija likovima kao što bismo to očekivali.
(Velike) Mačke nisu baš poznate po svojoj ekspresivnosti te je donekle razumljivo što nisu toliko živahne, ali tako su krasne i ovo je ipak veliki pomak sa shot-for-shot remakea iz ’94. u kojem su emocije likova bile na razini Vina Diesela ili Stevena Seagala.
Ne dajte da vas ova nesvakidašnja vrsta animacije spriječi da pohitate u kina i upustite se u gledanje ovog izvanrednog filma koji priča novu-staru priču na svoj vlastiti način, nadograđujući original prilagođavajući se modernoj publici, ali koji ipak poštuje njegovu ostavštinu i nasljeđe svih onih koji su dali svoj obol na tom izvanrednom filmu čiji se uspjeh vjerojatno nikad više neće ponoviti.
Kamoli sreće da se animirani filmovi iz doba Disneyjeve renesanse vrate, a dotad nas to ne bi trebalo spriječiti da pogledamo ovaj divan film koji će nam bar malo vratiti sjaj prošlih vremena.
Kao što je pjevala Jadranka Krištof, „znaj da život se vrti u krug”, a s njime i filmovi koji nisu takvi kakvi su nekad bili, ali su za svijet današnjice i više nego dobri.
