„Na dnu oceana postoje neki svjetovi” (Arterarij): Zaboljet će te moja tragičnost

Koja sam to ja – kada sam samo ja? Kada nisam ničija žena, ničija majka, kćer. Koja sam to ja – kada sam samo ja? I jesam li ikad bila samo ja? Tko sam zapravo – ja? Tko sam ja bez – ti i ja? Tko sam ja bez – mi?

Premda potječu iz antičke Grčke, stihovi Euripidove „Medeje” sa svojim ontološkim prizvukom savršeno se uklapaju u suvremenost prožetu razočaranjem i beznađem u odnosima. Protagonistica jedne od popularnijih starogrčkih tragedija dio je galerije Euripidovih „loših žena” koje na nepravdu i sebičnost uzvraćaju čudovišnim potezima, a ne očekivanom plahošću.

Naime, beskrupulozna Medeja odbila je pomiriti se s nepovoljnim bračnim stanjem te muževu raspojasanost kazniti usmrtivši njihovu djecu. Posredstvom zvjerskog čina, Medeja je mužu Jazonu naplatila odricanja i trud uložen u njegovanje veze koju je mahom nastojao okončati misleći samo na vlastitu budućnost.

Nastao prema motivima „Medeje”, ali u suvremenom kontekstu, novi autorski projekt glumca i redatelja Romana Nikolića smješta nas u samo žarište uvijek zanimljivog fenomena – bračnog odnosa. Tako je, u suradnji s dramaturginjom Oljom Lozicom i u produkciji Arterarija, nastala predstava mistična naziva „Na dnu oceana postoje neki svjetovi”. Analizirajući evoluciju bračnog odnosa koji se lomi, predstava u tragovima propituje i osjetljiv motiv infanticida.

„Ja volim kad mirišeš na more”

Iako se predstava oslanja na „Medeju”, suvremeni kontekst zahtijevao je likove tipične za svakodnevicu kakvu poznajemo. U ulozi supružnika našli su se Anita Matić Delić i Frano Mašković, sasvim prosječan bračni par zadovoljan klasnom sredinom.

Kao svaki bračni odnos, i njihov je tragikomičan. Red nježnosti, red predbacivanja, red lijepih sjećanja, pa red svađe… „Bračni sendvič” u konačnici je uvijek bio dovoljno bogat ljubavlju da bi zasitio oboje supružnika, koji su isprva racionalni pa znaju do koje granice smiju potezati bračni lanac.

Uostalom, u osnovi nestabilna dijada ionako podrazumijeva ispreplitanje komplementarnosti i asimetrije. Ipak je riječ o intenzivnoj interakciji koja opstaje na temeljima koje je potrebno konstantno učvršćivati jednakim obostranim ulozima.

No, radnja predstave ne ilustrira održavanje bračne idile na meti trzavica, već podsjeća na cjeloživotni proces socijalizacije koji mijenja i oblikuje karakteristike identiteta. U ovom slučaju, muž je natovaren optimističnim razmišljanjima o prostranstvima života koja još nije istražio, a rado bi okusio slobodu. Zasićen suživotom koji osjetno postaje sve hladniji i teško ga je pokrpati, nalazi izvor radosti u drugoj ženi.

Povrijeđena besramnošću i lakoćom kojom muž kida dugogodišnju vezu i ruši obiteljsku stabilnost, supruga pada u krizu identiteta. Uhljebljena u sigurnost bračne oaze upotpunjene djetetom, godinama je predano hranila vlastiti identitet ulogama supruge i majke, čak i kada su muževa ravnodušnost, lijenost te afektivna ponašanja prelazila granicu tolerancije. Sada je, preko noći, izgubila jastvo koje je uvijek postojalo samo u množini – u funkciji njegova zadovoljstva zbog kojeg je zanemarivala individualne želje i potencijale.

„Mi uvijek tako fino jedemo”

Evoluiranjem situacije i likova iz ravnotežnog stanja u tragičnost, postaje očigledno da fokus predstave nije na ljubavi kao sili koja spaja i razdvaja, već na očuvanju dostojanstva i prebacivanju moralne odgovornosti. Partnerska ljubav, u svom najčišćem obliku, odavno je iščeznula te otvorila prostor konstantnom neslaganju i natezanju među supružnicima. S godinama, jedina istinska spona koja ih je tjerala da voze istom tračnicom bilo je dijete.

Uslijed neučinkovita podsjetnika na divne trenutke simbioze i uvjeravanja u bolje zajedničko sutra, očaj je eskalirao do težnje za osvetom i izazivanjem osjećaja krivnje kod partnera željnog avanturizma. U stanju anomije i nemoći, suvremena Medeja odabrala je sankcionirati supruga za izdaju i protraćene godine oduzevši mu ono najsvetije – „plod ljubavi”. Dezorijentirana i nesposobna da zaboravi i prijeđe preko dugogodišnje uzaludne robije, supruga nespretno ispije šalicu vrućeg kakaa koji se djelomično, uznemirujuće, a staloženo, slijevao pored njezinih usana.

„Hoćeš li i ti kakao?”

Namijenivši publici ulogu svojevrsnih voajera, Romano Nikolić smjestio nas je u potkrovlje kuće predodređene za rušenje. Tako je Višnjica 15 postala živa scena na kojoj je uprizorena evolucija i eskalacija Medeja-kompleksa. Prepreka zvana „četiri zida” nestala je, pa se likovi nisu mogli sakriti iza maski koje viču da je kod njih sve u najboljem redu.

Ispreplitanje zajedničkih padova i ustanaka postepeno je prizivalo simbiotičko gušenje. Dok je vječno poluprisutni, ali šarmantni „Jazon” gušenje odnosa percipirao kao oslobođenje, u antijunakinji se budila svijest o životnom promašaju. Simbolično rečeno, oba partnera našla su se na dnu, samo što je jedno dno bilo perspektivno te bogato mogućnostima iliti svjetovima, a drugo bezlično i neplodno. Naivnost i utopistička predanost konvencionalnim zavaravanjima suvremenu Medeju koštale su samoostvarenja.

Poražena muževom nezahvalnošću za odricanja i osupnuta entuzijazmom koji predstavlja njezin kraj, osvetoljubivo je odabrala povući ga za sobom i okaljati uloge koje je godinama savršeno igrala. Prestala je biti susretljiva supruga, a postala je i nemajka. Ekstremnom preobrazbom, sve negativnosti njegove ličnosti koje je godinama podnosila naplatila je hladnom osvetom ,svjesna da bez identiteta ionako ostaje bez čovječnosti.

„Hoćemo li mi uvijek biti ovakvi?”

Angažiranost kojom zrače Nikolićeve predstave nije nimalo naivna. Naprotiv, redatelj se i ovoga puta referirao na dokumentarnu građu, uzevši u obzir savjete kliničke psihologinje Lidije Arambašić. Tako legitimiranu bazu nadgradio je vješto zapakiranom mješavinom mitologije i stvarnosti. U priču je ubacio i kompatibilan glumački duo primjeren putanji od supružničke sinergije do potpuna raskola odnosa.

Njegovi komadi inače nisu najpitkiji ako gledatelj nije potkovan širom slikom stvarnosti u kojoj egzistira, ali su svakako bolno otrježnjujući. Kako se ne bavi bazičnim temama, Nikolić hrabro zalazi u blagi nadrealizam ruinirajući trivijalne viškove ne bi li uzvišenošću nad tematikom publiku izvrgnuo stvarnosti.

U „Na dnu oceana postoje neki svjetovi” nema pretjeranog prepričavanja i dosađivanja opširnim dijalozima, već je prisutna asocijativnost. Predstava je očišćena od pompoznosti, a spajanjem ključnih slika iz kronologije odnosa, uz pokoju stiliziranu digresiju, postignuta je konciznost kojom uznemiruje gledatelje.

„Na dnu oceana postoje neki svjetovi” primjer je promišljene reakcije na tragične aktualnosti o kojima nas mediji redovito izvještavaju. Povod nastanka predstave jest stravičan slučaj s Paga, kada je otac bacio vlastitu djecu s balkona. Takvi poražavajući primjeri pokazatelj su da praiskonski, mitski lik i djelo Medeje (ako izuzmemo feminističku simboliku) nisu samo hiperbola obiteljske disfunkcionalnosti. Baš suprotno, postojanje i učestalost sličnih slučajeva sugeriraju da je riječ o rastućem trendu nasilja u obitelji. I to u dvije varijante – partneri međusobno i prema djeci.

Kako god, izvještaji o obiteljskom nasilju ne izazivaju dugoročno iznenađenje niti trajnu zabrinutost. Višnjica 15 ionako će u dogledno će vrijeme postati ruševina i odnijeti priču o suvremenoj Medeji. Poput zlatne ribice, ako je za vjerovati mitu o njezinu trosekundnom pamćenju, ubrzo se nitko neće sjećati čedomorstva. Ali, Nikolićeva referenca na Medeju bit će uprizorena po drugim kućama i zasigurno još dugo neće zamrijeti. Ondje će antijunakinje i antijunaci bolovati od Medeja-kompleksa čudovišno naplaćujući vlastite promašaje.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.