Nadrealizam: „Otvorite zatvore, raspustite vojsku!“ (Razor između prljave ideje i cenzure društva)
Neracionalno raspolaganje sredstvima. Loš proračun, rastrošnost. Ne, ovo nije priča o ekonomičnom, razumnom djelovanju i izbjegavanju visokih troškova. Nije ni kritika hrvatske ekonomije. Ustvari, potpuno je suprotno. Radnja počinje 1920-ih u Francuskoj. Da ne prepričavam cijeli tijek događaja, izdvojit ću samo osnovno. Andre Breton, teoretičar novoga umjetničkoga smjera, djelom „Manifest nadrealizma” preuzima pojam surréalisme od Guillaume jApollinairea. Tako nastaje avangardni pravac-nadrealizam, koji je, doduše, bio utemeljen i prije Manifesta, no više kao zajednički stav, nego kao samostalni pravac.
Razaranje – efikasna metoda stvaranja
Nadrealiste zanima autentičnost, ono izvorno, istinito i vjerodostojno. Da bi to postigli, odmiču se od racionalnoga. Zapostavljaju sve ono uobičajeno, kontrolirano i smješteno unutar okvira, prilagođeno prostoru, vremenu i okolnostima. Teže iracionalnome koje je zapravo pozadina onoga što ispliva na površinu u uvjetima koji definiraju kakav proizvod čovjek mora ponuditi da bi bio prihvaćen. Stoga se koriste metodom razaranja. Razaraju slojeve povijesti koji su formirali pseudočovjeka, lažno i izmišljeno biće kojemu je nametnut identitet. Suprotstavljaju se i konvencionalnoj upotrebi jezika smatrajući kako je on istrošen, izlizan i šupalj. Mijenjaju odnose ili osobine predmeta prikazujući slučajne ideje podsvijesti, zanemarujući ustaljena društvena načela. Naizgled djeluju vrlo borbeno, no njihova revolucionarna težnja k radikalnoj promjeni društva nikako nema izvor u fizičkoj borbi, nego u nečemu još gorem – unutarnjem truljenju.
Ulazak u nepoznato psihoanalitičkim pristupom
No, razaranje nije samo sebi svrhom, nego je početak obnove. Nadrealisti ponovno proživljavaju povijest civilizacije, ali i vlastitu prošlost. Ulaze u podsvijest i vrše eksperimente unutrašnjega života. Prestaju živjeti u kontroliranoj stvarnosti, dopuštaju si slučajne pomisli i razrađuju ih u ideju prestrukturiranjem postojećega ili automatskim prikazom misli. Ne ostavljaju razmak između ideje i realizacije kako ne bi došli u iskušenje šabloniziranja, prilagodbe i ukalupljivanja zamisli u očekivanja ograničene stvarnosti. Na prvi pogled, njihova su djela neskladna, neorganizirana, bez teme i smisla. Ustvari, ona sadrže priču. Smisao nije lako uočljiv, više je pravaca razmišljanja, upravo zato što je svaki njihov rad rezultat vođen psihoanalizom Sigmunda Freuda.
Referirajući se na Freudov rad, nadrealisti izvore mašte vide u nesvjesnom umu. Kako je proces misli neprekidan, a sami si dopuštaju korištenje toga materijala, cilj nadrealizma ujedinjenje je vanjske i unutarnje realnosti bez nadmoći bilo koje od njih. Da bi to postigli, recipročni efekti dvaju različitih realnosti tretirani su na sistematičan način jer je naglasak na efektivnom izazivanju osjećaja kod pojedinca. Odnosno, nastojali su inspirirati. Neprestanu inspiraciju pronalaze u istočnom dijelu svijeta nastojeći ga uzdići na nivo čuvara duhovnih vrijednosti. Time su postizali revolucionaliziranje iskustava ljudi na političkoj, društvenoj, kulturnoj i posebice na osobnoj razini.
Nadrealizam u filmu
Ulaskom nadrealizma u film, on stječe svoju umjetničku zrelost. Javlja se prožimanje naturalističkih i fantastičnih elemenata, no stvarnost je i dalje izobličena. Budući da je to još uvijek bio nijemi film, sigurno je da je mogao prenijeti osnovne nadrealističke težnje kao što su odsustvo ustaljenog jezika i šablonizirane stvarnosti u vidu misli, ponašanja i kretanja. Ti su elementi vidljivi u djelu „Andaluzijski pas”, redatelja Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Iako zbog pojave zvučnoga filma koji je gledatelje okrenuo prema realizmu, nadrealizam nije zaživio, ostao je prisutan do početka 21. stoljeća kao sastavni dio alternativnog filma.
Šablonizirana laž i spremnik istine
Svjestan um uključuje sve čega smo svjesni. Na primjer, osoba može biti svjesna incidenta prilikom medicinskog testiranja sjećanja, tj. s lakoćom govori i razmišlja, zna tko je i što se dogodilo. Dakle, svjesni dio uključuje osnovne funkcije važne za normalan, svakodnevni život. S druge strane, nesvjesni um spremnik je osjećaja, misli, nagona i sjećanja koja su izvan onih koje redovito „izvlačimo“ iz pamćenja. Tu su nalaze naše skrivene misli, koje bi, kada bismo ih otkrili, vjerojatno izazvale šokantne reakcije okoline. Najčešće je to ono prljavo, trulo, grješno, što samo po sebi ne mora biti loše, samo je pogrešno shvaćeno. Upravo zato uvijek biramo lakši put – šabloniziranu stvarnost u kojoj zapostavljamo maksimalnu slobodu zadovoljavajući se zajedničkim granicama otvorenosti s ostatkom društva. Odnosno, pazimo na naše riječi, iskrivljujemo sliku događaja, prešućujemo detalje, uljepšavamo neugodne situacije, skrivamo bol, tjeskobu i sl.
Unutarnji kaos ideje i pečata okoline
Nadrealistička djela uključuju narcizam, fantaziju i perverziju. Promatranjem ostavljaju dojam dostojanstva, nadmoći, želje za uspjehom i isticanjem. Uz to, prikazi su iskrivljeni, deformirani i lijeni. Riječi su nabacane, nepovezane, teško ih je pratiti. Smatram da se time želi postići svijest o unutarnjem kaosu. S jedne je strane ideja koja se ne može materijalizirati ili ostvariti zbog društvenog utjecaja i zabrane te ju je potrebno ugušiti ili bar dovoljno duboko zatrpati drugim mislima kako bi prividno nestala. Tako nagon počinje djelovati na vanjsku sliku. Deformacije nastaju uslijed očekivanja koja je potrebno ispuniti radeći na svoju štetu. Izričaj je prisilno cenzuriran. Stoga je vanjsko djelovanje lijeno, uštogljeno slijeđenje općeg putokaza, bez iskrene angažiranosti koja je ostala u unutarnjem, voljnom dijelu slobodnom samo unutar vlastita četiri zida.
Svako djelo koje promatram doživljavam jednako. Uvijek je tu ideja slobode (vlastito opterećenje, htijenje) koja ne može progovoriti jer je nužno da je skrivena, a da bi se ipak otkrila mora izazvati pitanje kod promatrača. Mora izazvati empatiju kojom će promatrač shvatiti postojanje unutarnjeg krika koji se bori sa internaliziranom društvenom cenzurom. Stoga krik deformira oblik, tražeći vrata izlaza. Nesvjesno traži priliku za vlastito ostvarenje.
Preneseno na svakodnevicu, većina nas na neki način skriva dijelove sebe. Glasno prezentiramo dobre strane i aktivno ih bacamo u prvi plan kako bi lakše prikrili ono što zaista mislimo i osjećamo. Pokušavamo ostati netaknuti vanjskim udarcima i osudama pa nudimo samo ono za što smo gotovo sigurni da prolazi bez problema. Izabiremo šutnju vani, a daleko od očiju promatrača vrtimo neostvarivu priču smišljajući plan realizacije koja će uvijek ostati samo ideja bez pečata okoline, skandal. Tu i tamo će ta ideja suzama isplivati na površinu, u dovoljnoj količini da se nahranimo neostvarenim planom do sljedećeg unutarnjeg sloma. Ionako je na kraju sve deformacija, a jedino relativno je sloboda. I kako bi takav život otprilike izgledao? Pogledaj ispod.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
