Nemanja (Peti kupe): Ako je Had ovakav, odmah me učlanite
Oduševljenje košnicom u kakvu je nemanja pretvorio Peti kupe posljednjeg četvrtka ljeta bogovetnog nakratko je splasnulo po ulasku u klub.
Iako mi je Peti kupe trenutno najdraži prostor u glavnom gradu, njegov je zvuk prilagođen prije svega klupskim događajima, a tek onda koncertima zbog čega je za pravo iskustvo benda trebalo do pozornice.
Osjećaj slušanja psihodeličnih disko brojeva kao s dna nekog bazena na tropskoj žurci potencirao je tonac kojeg treba poslati na popravni ispit s manje talentiranim bendom jer sekstet na pozornici Petog kupea čini odreda finija muzička krema mlađe generacije naše nacije.
Ipak, za grijehe tonca ne može ispaštati infrastrukura Petog kupea, a za iskustvo kakvo su oni željeli moralo se probiti u prve redove i onda prepustiti glazbenoj magiji ili, bolje rečeno, plesnoj kletvi.
Iako je nemanja kao lik, instrumentalist, autor i kreator alias Luke Šipetića, činjenica da još uvijek ne može transcendirati tijelo i mutirati u sviračku hobotnicu (a ni astralno se projicirati), njegove ideje preuzete s one strane mašte ostvaruju njegovi scenski vršnjaci.
Petorku oko momka u bijelom, disko sakou i sada već prepoznatljivom grotesknom cilindru čini ono što bih nazvao svježim kajmakom alternativne glazbene scene.
Kajmakom kao podatno masnim i ukusnim slojem koji se u Turaka jede isključivo s medom, a takvog sam osjećaja kada čujem ovu skupinu. Poznatu formaciju još od prvog albuma čine Laura Matijašević (bas), Ana Kovačić (synth i saksofon), Matej Perić (bubnjevi) i Karlo Lugarić (perkusije), a šećer na kraju je Leo Beslać.
Oda Beslaću
Neka mi nakon dubokog naklona ostali ne zamjere, ali Beslać je trenutačna scenska zvjerka, tour-de-force potpuno saživljen sa svakim instrumentom kojeg mu se prsti prime, pa tako dominira od hipnotičkog folka Nine Romić, gdje je na okarini i klavijaturama, preko sumanute fuzije tradicije i noisea u Nemečeku, flaute i elektroničkih orgulja avangardne Mimika Orchestre, do disko-ritmova šarenoga svijeta nemanje.
Beslać ne samo da je nacionalno blago koje njeguju istinski zaljubljenici u glazbu i najveći eksperimentatori na sceni, nego i najzanimljivija pojava kao mladić bez kreativnih granica. Iako su stopala na koncertu debelo odradila dnevne norme koraka, pogled vam ne može ne fiksirati činjenica da ovaj glazbenik paralelno svira flautu i klavijature.
Dok na ovakvim kozmičkim plesnjacima često volimo tijelo podmazati alkoholom, na nemanji sam žrtvovao već sakati menisk i njegovo raštimano koljeno bez alkohola. Usviranost ovog benda kao kolektiva šestero raznovrsnih muzičara raspršenih alternativnom domaćom scenom garantira kaleidoskopsku zvučnu sliku čije fragmente i fraktale slušatelj pokušava zahvatiti savitljivim dijelovima tijela.
Drugim riječima, ako je Luka Šipetić u Peti kupe došao predstaviti i promovirati svoj Had iz završne epizode trilogije nazvan „Voodoo Beat”, onda je Had zbilja vraški dobar underground klub. Kad bi Had bio ovakav, ja bih odmah dao otkaz životu, ali znam da je jednako stvaran kao i trenutačno najpopularniji izvanzemaljac iz kalupa za kuglof.
Da je izvedba bila vanzemaljska potvrdit će ne samo zvučna slika trilogije „Tarot Funk”, „Cosmic Disco” i „Voodoo Beat”, nego i činjenica da se u svjetske ritmove taljene kroz um karizmatičnog nemanje upliću i istarske vokalne tradicije, a onda na to još prelije znakovitu kremu sa sastojcima Enia Morriconea.
Zbog osobnog iskustva do kojeg sam se doslovce probio doživio sam puni potencijal benda i dobio dozu svog kozmičkog diska i voodoo beata, dok je dezorijentirani tonac usmjerio dio ljudi na terasu kluba pored pruge. Nažalost, nisu se svi uspjeli ukrcati na ovaj sumanuti vlak koji treba svoju redovitu domaću liniju na trasi nazvanoj „Voodoo Beat”.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
