„Ni kriv ni dužan” (2023): Film i lik koji imaju malo toga za reći

„You went full retard, man. Never go full retard” (Kirk Lazarus, „Tropska grmljavina”, 2008.)

Nakon što njegova glavna zvijezda ne želi napustiti prikolicu i glumiti u vesternu, smjeli producent angažira njegova fizička dvojnika kojeg pukom slučajnošću uoči na ulici Los Angelesa, no ono što nitko ne zna jest da se radi o nedavno puštenom mentalnom bolesniku s inteligencijom petogodišnjeg djeteta koji uz to ne može govoriti.

Uskoro će spletom (ne)sretnih okolnosti taj čovjek postati Latte Pronto, omiljeni glumac i zavodnik te će se početi probijati kroz sjaj i blještavilo Hollywooda. Ukratko to je radnja filma „Ni kriv ni dužan” originalnog naziva „Fool’s Paradise”.

Dvije strane Hollywooda

U svom redateljskom debiju, Charlie Day, glumac pretežito poznat po komedijama (dugovječni sitcom „Uvijek je sunčano u Philadelphiji”, filmovi „Kako se riješiti šefa 1 i 2”), okupio je zvjezdanu postavu dostojnu komedije o dvjema stranama medalje zvane Hollywood.

Uz stalne suradnike s njegove serije (Glenn Howerton, Artemis Pebdani, Mary Elizabeth Ellis, Jimmi Simpson), tu su i njegovi suradnici iz „Kako se riješiti šefa” (Jason Sudeikis i Jason Bateman) te brojni drugi (Ray Liotta u jednoj od svojih posljednjih uloga, Common, Ken Jeong, Dean Norris…), a lista ide i dalje.

Rijetki su oni filmovi u kojima čak i najmanje uloge nose glumci koji su planetarno popularni i cijenjeni, no tu primjerice imamo Batemana, zvijezdu legendarnog sitcoma „Prikraćeni”/„Arrested Development” u ulozi majstora specijalnih efekata i to na svega nekoliko minuta, no dovoljno da pojača vidljivost filma.

Ili bi barem tako trebalo biti. Jer, kako se ispostavilo, za film gotovo da nitko nije ni čuo, čak ni široka zajednica filmofila kojoj i sam pripadam, kritičari ga nimalo ne vole (17% njih filmu je dalo pozitivnu ocjenu na Rotten Tomatoesu), a publici stalno prolazi ispred radara. Zašto je tomu tako?

Nije Day Chaplin, a nije ni Atkinson

Prije svega, unatoč briljantnoj i inteligentnoj premisi kakvom se rijetke moderne komedije mogu pohvaliti, egzekucija same premise je ispodprosječna. Očito je da je Charlie Day htio odati počast svom imenjaku, Charlieju Chaplinu te je stvorio lik Lattea Prontoa koji, kao i Chaplinov Skitnica, nije od puno riječi.

On je zapravo od nimalo riječi te bi iz njegovih interakcija s drugima trebala izvirati komedija i publici omogućiti obilje smijeha, no Day nije Chaplin, a ovo nije zlatno doba nijemih komedija kakve su nekad bile, onakve da su publiku boljela rebra od smijeha.

Day nije ni Rowan Atkinson, nadareni glumac poznat po svojoj fizičkoj komediji i liku Mr. Beana. Day je Day – glumac koji je dušu dao za „Uvijek je sunčano u Philadelphiji” i koji je briljantan scenarist i glumac, itekako zaslužan za uspjeh serije koja punom parom gazi u 16. sezonu, čime se malo sitcoma može pohvaliti. I u toj seriji vidi se njegova najveća snaga – dijalozi i interakcije s drugim likovima te fantastični one-lineri.

Stoga ga je teško, gotovo i nemoguće, gledati u ulozi u kojoj ne govori nijednu riječ, samo kima glavom, ima začuđen izraz lica i u kojoj se neprestano upušta u interakciju s čitavom plejadom šarolikih likova, a u kojima njegova reakcija ostaje ista.

Film „Ni kriv ni dužan” pomoću njegova lika, kreativno nazvanog Latte Pronto, prikazuje tamu i bijedu Grada blještavila i Tvornice snova koji će sve učiniti za novac i koji gaze preko leševa, no film to čini kroz kronično neduhovite gegove i situacije te postaje nejasno protiv koga je ova bezuba oštrica satire usmjerena.

Alkar Charlie Day u ništa!

Primjećujemo prilično nesuptilne aluzije na serijal „Brzi i žestoki” u obliku serijala „Fast Racer” čija je glavna zvijezda Sudeikisov lik, kritiku poplave superherojskih filmova Marvela i DC-a u obliku snimanja filma „Dječak-Komarac” te na „Bladea” u obliku filmova „Dagger” koji je pomutio um liku Commona.

Izuzev toga, mogu se nazrijeti i naznake kritike glumice Angeline Jolie i njena humanitarnog rada u obliku posvajanja djece i razvoda što je prilično promašena meta kritike.

Otupjela oštrica satire

Općenito, Day i ekipa koji i sami pripadaju Hollywoodu našli su se kritizirati taj isti Hollywood koji ih je i stvorio i omogućio im slavu što je kao kad iznimno bogati kritiziraju iznimno bogate („Trokut tuge”, „Meni”, serija „Nasljeđe”) – potrebna je velika količina umješnosti kako bi satirička oštrica pogodila metu tako da to ne ispadne promašeno i licemjerno.

Može se povući paralela s glavnim likom – „Ni kriv ni dužan” jednostavno je film koji nema puno toga za reći.

Šutnja nije zlato

A kad smo kod glavnog lika, nekoliko je pitanja koja izviru iz njegova prikaza i (nedostatka) karakterizacije. Bez njegovih unutarnjih misli, osjećaja i reakcija koje se ne svode na začuđeni pogled, mi kao publika ne možemo simpatizirati s njime – možemo ga jednostavno žaliti što nikako nije dobar temelj za komediju.

Pomalo je i tragično jer saznajemo da je njegovo stanje vezano uz neku duboku i snažnu traumu te se postavlja pitanje je li politički i korektno ismijavati ljude koji su proživjeli toliko toga da su čak izgubili glas?

Uz to, uz takvu vrhunsku i zvjezdanu postavu očekivali bismo da svaki individualno zasja i tako doprinese filmu, no događa se suprotno – sav fokus je na nijemom protagonistu koji nema ništa za reći te se tako gubi fokus s puno zanimljivijih drugih likova.

Tehnički, film nudi zanimljiva redateljska rješenja u obliku ponekih neobičnih kuteva snimanja i brze montaže, a velika je prednost filma glazba Jona Briona koja je toliko dobra, razigrana i vesela da jednostavno zaslužuje bolji film.

Kakav film, takav kraj

„I’ll tell you a secret. The last act makes a film. Wow them in the end, and you got a hit. You can have flaws, problems, but wow them in the end, and you’ve got a hit. Find an ending, but don’t cheat, and don’t you dare bring in a deus ex machina. Your characters must change, and the change must come from them. Do that, and you’ll be fine” (Robert McKee, „Adaptacija”, 2002.).

Neka nam ovaj citat posluži kao još jedan razlog zašto je „Ni kriv ni dužan” ultimativno i kriv i dužan – nakon čitavog niza nespretnih gegova i kvazikomičnih situacija, film dobiva srcedrapajuć i patetičan, potpuno nezaslužen kraj koji odudara od tona filma i još ga više kvari.

Likovi se iznenada mijenjaju i ton postaje sve više propovjednički i to s krajnje neoriginalnom porukom – ne moramo biti netko i nešto kako bi nas netko volio. No, kakav film, takav i kraj.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.