„Nindža kornjače: Makljaža s mutantima” (2023): Neki novi mutirani klinci
Skupina mutiranih kornjača napokon izlazi iz sjene i želi postići da ih ljudi prihvate kroz herojski čin pobjede nad misterioznim zločinačkim udruženjem i vojskom mutanata predvođenih Supermuhom.
Izravno iz uma Setha Rogena dolazi nova, tko-zna-koja po redu adaptacija stripa o četvorici petnaestogodišnjaka, braće mutiranih kornjača nazvanih po renesansnim slikarima, koji obožavaju borilačke vještine, pizzu i imaju dara za komediju. Ovim filmom se Rogen pokazuje ne samo kao izvrstan (glasovni) glumac, komičar i scenarist, već i kao solidan scenarist animiranog filma koji je ovime ispisao ljubavno pismo franšizi koju obožava.
Njegov spin „Nindža kornjača” propitkuje klišeje i unosi autoironičnost u priču, no s nekim neželjenim posljedicama.
Vijesti iz pop-kulture
Za razliku od prijašnjih adaptacija, ova ima poseban naglasak na komediji – obilje je šala, no one su vrlo hit-and-miss u svojoj prirodi. Posebno se to odnosi na brojne pop-kulturne reference, najčešće iz svijeta glazbe (Adele, Beyonce, Drake, BTS), a koje smještaju svijet Nindža kornjača u naš svijet, koliko god on bio različit od našeg.
Uzgred rečeno, četiri spomenuta glazbena imena su među trenutno najpopularnijim glazbenicima današnjice s vojskama fanova, no puko bacanje referenci na njihov rad ne konstituira šalu samo po sebi. Dojma sam da je to jeftini način privlačenja pozornosti i gradnje mogućnosti povezivanja gledatelja s kornjača koje to ne trebaju jer same po sebi imaju dovoljno elemenata za povezivanje (tko ne voli pizzu, npr.).
Primjetan je i humor marvelovske vrste (pogrdni nadimci kao što su Shrek i Ratatouille) te zahodski humor, ako je to uopće humor (Rigalica kao nadimak April O’Neill).
U sjeni Shreddera
Pažljiviji gledatelji će svakako primijetiti i određene promjene likova i njihovih karaktera. Prije svega je tu lik April O’Neill koja je od najirskijeg imena ikad postala punašna Afroamerikanka i srednjoškolska novinarka koja nije prihvaćena od strane svojih vršnjaka te se ama baš po svemu razlikuje od April uz koju smo odrastali. Ona nema knjižaru, nije upoznala i zaljubila se u Caseyja Jonesa, nema posebnu vezu s Donatellom, već s Leonardom… To je potpuno drugačiji lik kojem je s April zajedničko jedino ime.
Tu je i učitelj Splinter, humanoidni štakor koji je nekada bio majstor borilačkih vještina i čovjek koji dijeli mračnu prošlost s Orokuom Sakijem zvanim Shredder, a koji je u ovom filmu predstavljen kao punašni umirovljenik s tek pokojom akcijskom scenom, a karate je naučio gledajući kasete (?!).
A kad smo već kod omiljenog nam zlikovca, Shredder, Noga Nindže, Han i Ljubičasti zmajevi nisu prisutni u filmu što je poslužilo scenarističkom timu da predstavi neke nove klince u vidu Kornjača i neke nove zlikovce, opake mutante dr. Baxtera Stockmana.
Jedan korak naprijed, dva unazad
Scenaristi kao da idu prema nepisanom pravilu „jedan korak naprijed, dva unazad” i odlučuju nepravedno zapostaviti dr. Stockmana te tako učiniti nepravdu prema jednom od najvećih zlikovaca ove franšize, ali i prema glasovnom glumcu koji mu posuđuje glas, sjajnom Giancarlu Espositu („Breaking Bad”, „The Boys”), inače vrlo nadarenom za utjelovljivanje zlikovaca.
I dok su se prijašnje adaptacije ponajviše fokusirale na Nindža dio, ova se fokusira na dva slova – T kao tinejdžerske i M kao mutantske.
T – glasove im u engleskoj verziji posuđuju tinejdžeri i to ne odveć poznati; teže ka tome da budu prihvaćeni i voljeni, neprestano zadirkuju jedan drugoga, nisu poslušni učitelju Splinteru, buntovni su, no dobrog srca koje nosi i daje dušu ovom filmu.
M – odbačene i preplašene od strane ljudi, kornjače upoznaju skupinu mutanata koji im daju nadu, no ona se ubrzo pokaže ispraznom i to vrlo ubrzo jer film zbog ograničenog trajanja, prilagođenog mlađem uzrastu, skače iz scene u scenu te konflikt filma nije posve izgrađen.
Glavni zlikovac je mutant zvan Supermuha – tipičan i generičan zlikovac koji zbog osobne traume želi osvetu nad onima koje okrivljuje za to i to pomoću oružja koje će uništiti čovječanstvo (zijev) dok su Cynthia Utrom i TCRI tek memento koji podsjeća vjerne fanove da se iza njih krije opaki Shredder.
Muke po sinkronizaciji
Nije film bez svojih prednosti – relativno je zabavan, zanimljivo animiran, a posjeduje i izvrstan soundtrack sastavljen pretežito od njujorškog hip hopa devedesetih uz malo modernih pjesama i jedan klasik. Sve pomno odabrane pjesme se savršeno uklapaju u scene i pridonose faktoru zabave, a tu je i sjajna glazba dvojca iz Nine Inch Nails, Trenta Raznora i Atticusa Rossa.
Film se drži i Nindža elementa TMNT te su posebno efektne scene borbi među kojima se ističu završni obračun i sekvenca obračuna s kriminalcima koji surađuju sa Supermuhom.
Nažalost, hrvatska je sinkronizacija znatno oslabjela u posljednje vrijeme te je došlo do smjene generacija za koju nisam siguran može li nositi hrvatsku sinkronizacijsku scenu i održavati ju onako velikom i snažnom kakva je nekad bila.
Volio bih vjerovati da mladi glumci znaju znanje i da će uspješno prebroditi ovaj osrednji, ako ne i loš period sinkronizacije. Postava glasovnih glumaca sastoji se od novije generacije hrvatskih glumaca potpomognutih epizodnim ulogama repera Hiljsona Mandele i Goce R.I.P-a koji su se iznenađujuće dobro snašli u ulogama i sjajno zaplovili u glumačke vode, no dojma sam da je talent nadarene postave mogao biti bolje iskorišten.
Među njima se izdvajaju uvijek pouzdani Daniel Dizdar i Ivan Šarić.
Jer 2000-e su bile godine
Unatoč najboljim naporima animacijskog tima, glumačke postave i vještih scenarista, serija koja se emitirala od 2003. do 2010. meni osobno i dan-danas ostaje nenadmašna – što zbog formata u kojem je funkcionirala, a koji je bio bolji u predstavljanju bogate galerije zlikovaca, što zbog bolje, trodimenzionalne karakterizacije likova, što zbog ciffhangera i povezanih epizoda te sjajnih glasovnih glumaca i prelijepe, vizualno atraktivne animacije.
Možda i „Nindža kornjače: Makljaža s mutantima” na drugo gledanje postane bolja, nego što jest te je moguće da iz mene progovara nostalgija, kako za djetinjstvom, tako i za zlatnim periodom sinkronizacije i animacije koja je bila jednostavnija, a efektnija (sjeća li se tko „Kralja lavova”?).
Zaključno, možemo reći da je ovo i više nego dobra adaptacija priče o četvorici neobičnih Njujorčana koja pati od osrednjeg, ponekad infantilnog humora, plošne karakterizacije, lošeg zlikovca, no koja je opet zabavna i laka za gledanje te nećete požaliti ako joj posvetite svoje vrijeme.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.