„Novi dio grada” (A. Škare): Novozagrebačke priče jednog homo sentimentalisa
Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj – bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem.
Yo, poslušaj pažljivo kaj pričam
Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo – takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala – ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m’ ‘prosti – sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 – što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona (actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to sad nije bitno)?
Na našem semaforu nikad nije bilo zeleno
Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci „Novi dio grada” nisam pronašla sebe, ali pronašla sam emociju, a to vam je, kad je književnost u pitanju, još bolje. Andrija Škare, pisac, novinar i urednik, reprezentativni je primjerak homo sentimentalisa, a mi, takvi, moramo se držati skupa. Bilo bi mi jednostavno spremiti ove priče u ladicu urbane kvartovske literature (svaki kvart koji drži do sebe mora biti opjevan, i, po mogućnosti, ukoričen), ali nije Novi Zagreb baš toliko poseban – likova koje Škare opisuje ima u svakom gradu, selu, ulici, kali i sokaku. Zbirku autor započinje postavljanjem mooda – analogno dokono ljetno popodne okončano je dramatično, a momci iz Utrine su, kako to inače biva, potpomognuti spoznajom o krhkosti života, naglo odrasli.
U nastavku upoznajemo kvartovsku dječurliju koja dane provode naganjajući loptu, napušenu mladež koja „prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve”, kronere koji piju pivo srijedom ujutro u kvartovskom kafiću, kriminalce, nogometaše i prodavače cipela, usamljenike i veseljake, urbane legende ’90.-tih i nikad zaboravljene tragične junake nečijih djetinjstava i zaključujemo – „tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav.” Nije nostalgija ono što pokreće autora – jer po definiciji je nostalgija morbidna bol za minulim vremenom – ovdje je riječ o čistoj ljubavi, onoj koja te hrani i odgaja, onoj koju ne zaboravljaš čak ni kad, izdajnički, kako autor veli, promijeniš mjesto prebivališta. S tom se ljubavlju nijedna druga ne može mjeriti, lega moj, i ne treba se zbog toga kinjiti.
Njegova me radost blaži, njegova me rana peče
Gotovo je sumnjiva lakoća kojom Andrija Škare na papiru ovjekovječuje male ljude kojima smo nalik, s kojima smo rasli i s kojima živimo. Čitajući, moglo bi vam pasti na pamet da i sami, s olovkom u ruci, otmete zaboravu svoje djetinjstvo, mladost ili svoj kvart – tak’ se to jednostavno čini. Bili vi pisac ili kvartovski pijanac, živjeli južno ili sjeverno od Save, ako ste raspoloženi za jednu casual testosteronsku partiju „Briškule”, inspirativnu „Jednina i množina”, tragičnu „Mjesto radnje: Centar”, psihodeličnu „Ledo Njofra”, romantičnu „Bez diranja” i omiljenu mi „Ima Potrebe”, šarmantno razigrana zbirka „Novi dio grada”neće vas iznevjeriti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
