Knjiški jubilej – ‘Oči plavog psa’ (Márquez, G.G.): Rani radovi kolumbijskog majstora riječi
Kratka zbirka kratkih priča (pet priča na šezdesetak stranica) Gabriela Garcíe Márqueza Oči plavog psa prvi put objavljena je 1947. godine i predstavlja kamen temeljac autorovog proznog opusa, ali i opusa magijskog realizma čiji se tragovi strastveno prate i dan-danas. Jedno od zanimljivijih ostvarenja tog tipa je roman Prozirni angolskog pisca Ondjakija koji motivom tjelesne prozirnosti direktno baštini Márquezovu priču More izgubljenog vremena.
Márquez je, prenosi Vidaković-Petrov u pogovoru knjige, Oči plavog psa nazvao šegrtskom knjigom sastavljenom od nekoliko loših kafkijanskih priča, iako ona i više nego dostojno uvodi u Márquezovo najznačajnije djelo, Sto godina samoće (1967). Kombiniranje realnog i nadrealnog, prepoznatljivi toponim Macondo, arhetipski likovi i neumoljiva snaga prirode neki su od momenata koje prepoznajemo u svojevrsnom nacrtu Sto godina samoće – pričama iz Očiju plavog psa.
Dijalog s prirodom putem kiše
Iako stilski konzistentan, Márquez narativnu gustoću i uvjerljivost najviše ostvaruje u pretposljednjim dvjema pričama iz zbirke – Monolog Isabele dok promatra kišu u Macondu i Pogreb Velike Mame. Spomenuti utjecaj Kafke vidi se u pažljivom tretiranju prostora i vremena i vještini da se fantastično izluči iz stvarnoga. Monolog Isabele dok promatra kišu u Macondu priča je posvećena meteorološkom fenomenu kiše koja uzrokuje razlaganje kategorija vremena i prostora, ali i osjeta:
U četvrtak ujutru nestade smrada, a s njim nestade i osećanja prostora. Osećanje vremena bilo je poremećeno prethodnog dana, a sad se potpuno izgubilo. Nije postojao četvrtak, jer se taj dan pretvorio u opipljivu, pihtijastu masu kroz koju smo morali da se probijamo rukama da bismo dospeli do petka. U tom danu nije bilo ni ljudi ni žena. Maćeha, otac, seljaci, svi oni su bili ugojena i neuverljiva tela koja su se kretala po zimskoj močvari. (Márquez 1979: 19).
S druge strane, kiša pokreće unutarnje vrijeme – naratorica Isabela prisjeća se mrtve majke i slijepih djevojčica koje su nekad dolazile u njihovu kuću. Taj, ali i mehanizam strukturiranja teksta kao zatvorenog monologa podsjeća, piše Vidaković-Petrov, na foknerovsku tehniku, iako se istovremeno ostvaruje gotovo praiskonski dijalog s prirodom koja uvijek teče, mijenja se. Kiša je tako na početku voda, svibanjski blagoslov, zatim golemo drvo s korijenjem, a na kraju nematerijalna, savršena tišina. Spomenuti ciklus odaje i Márquezovo vješto poigravanje s metaforom boga i kozmosa, pogotovo ako se uzme u obzir njegovo, gotovo tjedno trajanje (počinje u ponedjeljak, završava u četvrtak, iako se naratorici čini da traje barem dan dulje).
Satira za Vatikan i korumpiranu vlast
Pogreb Velike Mame kao satiričan opis zajednice Maconda i njegove neuništive matrone, Velike Mame, djeluje vrlo suvremeno. Čak i njezin unuk Nicanor u kaki odijelu, čizmama s mamuzama i revolverom kalibra 38 (Ibid. 23) podsjeća na moderne narkobossove. Vidaković-Petrov navodi da je Márquez inspiraciju za lik Velike Mame vjerojatno pronašao u svojim putešestvijama po Vatikanu, pa o njoj piše kao o nepogrešivom vlastodršcu čija se hagiografizacija sprovodi modernom tehnikom kulta ličnosti. Ona će, nakon iscrpljujućeg diktiranja imovine unuku Nicanoru, zvučno podrignuti i umrijeti, što je sudbina koju autor namjenjuje svakoj korumpiranoj vlasti. Na estetskoj razini, priča osvaja živim portretom Maconda koji uživa u rakiji od banana i katalonskim kobasicama, a organizira i borbe pijetlova i lutriju (Ibid. 26).
Iako skromnog opsega, Oči plavog psa vrijedan su putokaz u Márquezovom literarnom kozmosu koji će nastaviti novelama Pukovniku nema tko da piše (1961) i romanima Sto godina samoće (1967) i Ljubav u doba kolere (1985). Posljednji je izašao tri godine nakon Nobelove nagrade za književnost za romane i kratke priče u kojima je fantazija i stvarnost izmiješana u bogato složen svijet mašte, odražavajući tako život i sukobe jednog kontinenta.
