Istaknuto
26.05.2022.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Britanski kultni sastav Depeche Mode iznenada je ostao bez jednog od svojih osnivača.

21.05.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova godina - novi ja. Naravno da ne - koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini.

Knjige

“Oduvijek živimo u dvorcu” (S. Jackson): Posljednji roman kućanice koja je inspirirala Stephena Kinga

27.03.2022. Mateja Vukmir
Vrijeme čitanja: 5 minute

„Možda ste se daleke 1999. frajerisali pa u videoteci posudili „Progonjene” (glavne zvijezde tog filma bile su Catherine Zeta-Jones i Owen Wilson, zabavno, zar ne?) ili ste se u panici preznojavali gledajući Kingovu mini seriju „Rose Red”. Ako i niste odrasli uz holivudsku gotiku, u mainstream produkciju o ukletim kućama morala vas je uvući Netflixova serija o ukletoj Hill kući i boravku sedmeročlane obitelji Crain u njoj. Zanimljivo, svi su ti filmovi i serije nadahnuti romanom The Haunting of Hill House” američke spisateljice Shirley Jackson.

Nimalo očajna kućanica – prvi put na hrvatskom jeziku

Shirley Jackson bila je opasna spisateljica kratkih priča, gotičkih romana i memoara o obiteljskoj svakodnevici. Naime, Shirley je bila majka četvero djece, ali i neka vrsta mame blogerice u 1950-ima, jer njezine su priče objavljivanje u časopisima i novinama. Njezin muž, Stanley Edgar Hyman, bio je poznati književni kritičar i profesor na Bennington Collegeu u Vermontu, kojeg je Shirley svaki dan dočekivala s kuhanim ručkom i čistom kućom. Njezina djeca, iako je umrla relativno mlada, pamte ju kao duhovitu ženu, spretnu domaćicu i požrtvovnu majku, kako proizlazi iz biografije A Rather Haunted Life”, koju je napisala Ruth Franklin.

„Shirley Jackson piše drškom vještičje metle, a ne olovkom!”

No Shirley nije bila tipična kućanica. Kad je 1948. u The New Yorkeru objavljena njezina kratka priča The Lottery”, američko je tradicionalno čitateljsko društvo ostalo zabezeknuto. Bijesni čitatelji su počeli otkazivati pretplatu poznatom tjedniku i šaputati – „Shirley Jackson piše drškom vještičje metle, a ne olovkom!” Luckastu autoricu su takve kritike zabavljale, a „The Lottery” je i danas obvezna lektira mladih Amerikanaca. Njezinim remek djelom, pak, kritika smatra upravo roman „Oduvijek živimo u dvorcu” kojeg napokon, šezdeset godina nakon njegovog prvog izdanja, imamo priliku čitati na hrvatskom jeziku, u izdanju Vorto Palabre.

Tragedija u dva čina – tko je ubojica?

Shirley Jackson potjecala je iz obitelji arhitekata pa nikoga nije čudila njezina opsesija starim kućama koje je često birala kao kulisu svojih romana. U „Oduvijek živimo u dvorcu” pripovjedačica je Mary Katherine Blackwood, osamnaestogodišnjakinja koja živi u dvorcu na kraju sela. Nekoć velebni dvorac sad je predmet seoskih ogovaranja jer Mary Katherine ondje stanuje sa starijom sestrom, Constance, i stricem Julianom. Ostatak njihove obitelji je mrtav – netko je stavio arsen u šećer na obiteljskoj večeri. Iako je Constance, jedina koja nije konzumirala šećer te večeri, oslobođena od optužbi za masovno ubojstvo, mještani sela nisu zaboravili tragediju na imanju Blackwoodovih pa Mary Katherine, zvana Merricat, s nelagodom odlazi u selo u nabavku namirnica.

Stric Julian, koji je preživio trovanje, „živio je staloženo, u savršeno isplaniranom obrascu, zaokruženom i elegantnom”, opsjednut pisanjem svojih memoara, neprestano se prisjećajući posljednjeg dana obitelji Blackwood. Constance, iako je „i u najgorim trenucima bila ružičasta, bijela i zlatna, i kao da ništa nije moglo prigušiti njezinu blistavost”, pati od agorafobije i ne napušta dvorište Blackwoodovih. Preživjeli članovi obitelji Blackwood vode rutinski život, uljuljkani u svoju izoliranost, sve dok ih dolazak nepozvanog gosta ne iščupa iz njihove svakodnevice.

„Veliko dvanaestogodišnje dijete poslano je u krevet bez večere. Ali njome se ne trebamo zamarati.”

oduvijek

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

What’s your damage, Merricat?

„Oduvijek živimo u dvorcu” je naizgled jednostavna i kratka knjiga te zgodan primjerak američke weird gotičke književnosti. Dvorac Blackwoodovih, nijemi svjedok višestrukog ubojstva koje se zbilo prije šest godina, sigurna je utvrda Merricat koja, iako punoljetna, svojim pripovijedanjem odaje dojam dvanaestogodišnjakinje.

Iako djetinjasto poseže za amajlijama i mašta o životu na Mjesecu, nakon dolaska rođaka Charlesa Blackwooda u kuću, Merricat potpuno gubi kontrolu. Njezine misli postaju nasilnije, a ponašanje, popraćeno halucinacijama, opsesivnije (čitatelj se doista može zabaviti pokušajima postavljanja dijagnoza junakinjama romana). U želji da zaštiti voljenu stariju sestru, Merricat zakopava predmete u zemlju i pribija kojekakve moćne predmete na stabla (naravno, u društvu svog mačka Jonasa, kao svaka prava vještičica) pa se čitatelj s nelagodom pita što je sve spremna učiniti da bi otjerala uljeza iz dvorca.

„Nedjeljom ujutro provjeravala sam svoje štitove, kutiju srebrnih dolara koju sam zakopala pokraj potoka, i lutku koju sam zakopala u dugačkom polju, i knjigu koju sam pribila na stablo u boriku; dokle god su ondje gdje sam ih stavila, ništa nije moglo ući izvana i nauditi nam. Oduvijek sam zakapala stvari, čak i kad sam bila mala; sjećam se da sam jednom podijelila dugačko polje na četiri dijela i zakopala nešto u svaku četvrtinu da bi trava rasla viša kako sam i ja rasla, da se uvijek mogu u njoj sakriti. Jednom sam zakopala šest plavih pikula u koritu potoka da bi rijeka u nastavku presušila. „Evo ti blago koje možeš zakopati”, Constance bi govorila kad sam bila mala, pa bi mi dala peni ili jarku vrpcu; zakopala sam sve svoje mliječne zube jedan po jedan kako su ispadali i možda će jednog dana iz njih narasti zmajevi. Sva je naša zemlja bila obogaćena mojim blagom koje sam u nju zakopala, pod samom površinom gusto naseljena mojim pikulama, mojim zubima i šarenim kamenčićima, koji su se dosad možda svi pretvorili u dragulje, a pod zemljom ih drži moćno napeta mreža koja se nikad ne olabavi, nego ostaje čvrsta kako bi nas štitila.”

Što je bolje – knjiga ili film?

Neka vas ljupka ilustracija hrvatskog izdanja knjige „Oduvijek živimo u dvorcu” ne zavara, jer sestre Blackwood nisu ljupke djevojke. U filmu „We have always lived in the castle” iz 2018. glume ih Taissa Farmiga i Alexandra Daddario, i iako film sadrži alternativni kraj i pokušava obrazložiti ono što je u romanu ostavljeno nedorečeno, relativno vjerno prikazuje jezivu atmosferu koja vlada u dvorcu i dostojanstveni je hommage Shirley Jackson.

oduvijek

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Present perfect šašave Shirley

Pismo Shirley Jackson je jednostavno, ali i promišljeno. Baš kao i šašava Merricat, i Shirley zna da riječi mogu biti moćne – pomno bira što će napisati, a još pomnije što će izostaviti, mameći čitatelja da zađe među retke i, vukući svoj emocionalni teret, sam popuni praznine (čini li mi se da i riječi dominantne majke i nevjernog supruga autorice često izlaze iz usta njezinih likova?). I sam naslov „We have always lived in the castle”, kao i imena protagonistica, pažljivo su skrojeni – present perfect upire na činjenicu da je priča o Blackwoodovima započela davno, ali da legenda još postoji.

Sestre još uvijek žive u zabludi, vjerujući da ih debeli zidovi dvorca štite od vanjskog svijeta. Dvorac je predstavljao utočište, ali sad je tek ukleti zatvor iz kojeg sestre nisu sposobne izaći. Upravo su kuća kao simbol obiteljske sigurnosti (ali i izolacije), život outsidera te borba dobra i zla unutar čovjeka česte teme romana Shirley Jackson, autorice koja se nije bojala emocija, čak ni pod cijenu vlastitog mentalnog zdravlja. Naime, nakon objave ovog romana, i sama je neko vrijeme bolovala od agorafobije. Umrla je u snu dvije godine nakon toga.

Ako volite priče o duhovima bez duhova, kao što su „Okretaj zavrtnja” Henryja Jamesa ili „Rebecca” Daphne du Maurier, ako vašu maštu bude napuštene kuće i imate neodoljivu želju otvoriti njihova teška željezna vrata, smatrajte se pozvanima u dvorac Blackwoodovih i pročitajte „Oduvijek živimo u dvorcu”. Ako čitate pažljivo, čut ćete da se vješalice još uvijek klate u njihovim ormarima, da se na pekmez u njihovom podrumu skuplja plijesan, da nagorene grede dvorca trunu, i čut ćete smijeh Merricat i Constance. Smiju li se u bunilu, zlurado ili od dragosti? Hm, zavisi tko sluša.

(Visited 121 times, 5 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 2.500 out of 5)

Komentari