OFF festival otvoren audio-vizualnim spektaklom u evangelističkoj crkvi!
I dok se svaki Terraneo nostalgik ovog ljeta ponovno zaputio u Šibenik po peti puta vidjeti The National, mi smo odlučili posjetiti poljski Off festival. Radi se o festivalu s kojim Superuho dijeli dobar dio line-upa, međutim OFF, kao stariji buraz, ima poprilično radnog staža i puno više toga za ponuditi.
Loše vrijeme pratilo nas je kompletnog putovanja, od sjedanja na vlak u Ormožu, do (uz nekoliko presjedanja) konačnog dolaska u Katowice. Pošto se dolazak u kamp dan prije početka festivala plaća isto kao i koncerti nultog dana, čovjek koji nam je potvrdio akreditacije, pobrinuo se da iste dobijemo po svojem dolasku (iako se službeno pokupljaju tek od 1.8.) i proslijedio naša imena prema kampu kako bi pokupili narukvice i broj šatora. Da, broj šatora. Organizacija je koliko sam shvatio veoma rigorozna, te nam je čovjek s kojim smo kontaktirali u vezi akreditacija najbolje iskustvo s osobljem ovdje. Prilikom ulaska u kamp stvari vam se detaljno pregledavaju, nevezano za to imate li jednu ili deset torbi. Traže se vjerojatno otvorene boce, staklo i slične stvari, poput oružja. Međutim, kolega Pavlec osjetio je hladnu ruku festivalske pravde tako da mu je oduzeta grickalica za nokte i još mu je naknadno prekopana kompletna torba. Uncool OFF, vrlo neljubazno. Dobro da sam iskusno sakrio postojanje svog čekića i kosture.
Klopu još nismo probali, međutim pivo na festivalu stoji 7,5 Zlota, što bi otprilike bilo 15 kn. Ništa jeftinije nego kod nas. Sustav plaćanja je ili kreditnom karticom ili bonovima od 2,5 zlota, što se baš i nije pokazalo kao najbrža solucija, ne zbog bonova, već zbog sporog osoblja.
Nulti dan festivala osmišljen je na način da su u 3 različita kluba predviđena 3 različita koncerta s po nekoliko izvođača. U kinu Rialto su od 18 sati respektivno počinjali Normal Echo, Dirty Beaches i Tuxedomoon, dok su se u jazz klubu Hipnoza na pozornicu penjali Adam Repucha, Amen Dunes, Dean Wareham. Jedini koncert na koji smo koji smo kompletno stigli jest i onaj najzanimljiviji, u staroj evangelističkoj crkvi od 22:30 s nastupom su počinjali Eugeniusz Rudnik i nakon njega veličanstveni Earth. Na slikama možete vidjeti koliko je mjesto održavanja koncerta impresivno.
U takvom okruženju prvih pola sata proveli smo slušajući nekakav audio-film Eugeniusza Rudnika koji je počeo odom radosti, te se uz zvukovni cvilež unutar pjesme prešaltao na razgovor male djevojčice s učiteljicom glazbenog. Na isti način izmjenjivale su se razne audio scene i dijalozi, isprekidane Beethovenom i I will always love you od Whitney Houston. Jako konfuzno, iako je veoma odgovaralo kompletnoj sakralnoj atmosferi.
Nakon uvodnog performansa pred oltar izlazi Earth. Začetnici drone žanra izniklog na paleti stonera i dooma, nazovimo ga slobodno proto-drone, inspirirali su današnju drone scenu poput Sunn O))) i Boris, a koncertom u evangelističkoj protestantskoj crkvi predstavili su i zašto je to tako. Energija koju gitarist Dylan Carlson ulaže u trzanje jedne žice neopisiva je. Iako spora glazba može imati etiketu ne-virtuoznosti i low guitar skilla, nisam vidio gitarista koji toliko dobro ovladava zvukom koji gitara proizvodi nakon odsviranog tona. Velebna trešnja gitare i dodatno pomicanje žice prstom direktno na vratu gitare proizvode toliko jaki zvuk, puno čišći od recimo sličnih situacija u blues glazbi, iako Carlson filozofiju sviranja gitare preuzima upravo iz tog žanra. Kompletna virtuoznost benda koncentrirana je upravo u toj sporosti, odlučnosti zvuka i neopisivo dobrom tajmingu. Riffovi su građeni na način da je svaki odsvirani ton genijalno svladan, neopisivom elegancijom, sa suzdržavanjem u kompleksnosti, samo da bi se sa zadnjim akordom mogla dobiti katarza. Cijeli taj šus dobiven je bez zvučnog štimunga, gitare nisu toliko distorzirane koliko kod novijih drone bendova i svo zujanje dobiva se kroz genijalno ovladavanje instrumentom.
Od odsviranih stvari čuli smo par uradaka s nadolazećeg albuma „Primitive and Deadly“, dok je kao hit najavljena The Bees Made Honey in the Lion’s Skull s istoimenog albuma. Kompletan doživljaj ovakve glazbe ispred oltara obasjanog krvavo crvenim svjetlom jednostavno je neopisiv. Još k tome pridodajmo kako smo u crkvu kriomice uspjeli unijeti i pivo te kompletno uživati u glazbi. Bog je velik. U svom svojem nepostojanju.
