Deni Kasapović: “Kod nas je stvarna emocija u glazbi, ali nije tu da je prodamo za par lajkova”

Izbjegavam krajnosti pretjeranih izjava i kićenja epitetima muzičare, posebno kada usiljeni PR sve deformacije i formacije domaće glazbene produkcije stavlja u superlative. U šumu ‘najboljih’ prigušuju se i glasovi poput One Possible Optiona, riječkoga benda s glazbenim pedigreom, ali prije svega armiranim stupovima ljudskih vrijednosti gdje je glazba kanal širenja humanosti i prostor formiranja smisla dok ga većina bezglavo pokuša naći kao kakav konfekcijski produkt Svemira.

Ima nešto i smisleno u podcijenjenosti na kakvu nailaze u industriji što ih čini neokaljanima interesima ispraznih pobuda, što naposljetku postaje i dio njihove etike i poetike. Pritom je teško uopće odrediti gdje kronološki počinje One Possible Option kao bend stalnih početnih amorfnosti, a koji je nakon desetljeća rada dobio prvi album No King, da bi svibanjskoga dana 2024. njega naslijedio ETER. Ploča je to osam lirskih stetoskopa za osluškivanje sebe, podjednako okrenutog i od sebe prema svijetu koje formira to ja, gdje zapravo i mogu započeti jedan od toplih, ali smisaonih razgovora s frontmenom, vokalom i tekstopiscem Denijem Kasapovićem.

Koliko sa svakim albumom – ili skupinom pjesama koje imaju zaokruženo značenje – spoznaješ sebe?

Mislim da to dvoje nekako putuje paralelno jedno s drugim. Mislim da pjesme ne bi niti mogle nastajati da s druge strane nisu popraćene nekakvim mijenjanjem ili proširivanjem kuta gledanja na svijet, prvenstveno na sebe i svoje postupke u odnosu na taj svijet. Često su pjesme rezultat nečega što čovjek trenutno prolazi, pa kroz rad na pjesmi to ili osvijesti do kraja ili se jednostavno zapiše, pa pjesma služi kao nekakva stranica u dnevniku koja ponovnim iščitavanjem otkriva malo više o stanju uma i gledištu koje je postojalo dok se ona pisala. Svakako to dvoje egzistira paralelno.

Kasapovićeve riječi imaju nenametljive filozofske temelje njegovoj umjetnosti – a kod njegova rada doista se odmičemo od vulgarne glazbene produkcije –  i životnom pristupu. Ne mora biti vođen idejama Sartreova egzistencijalizma, a opet poput njega naglašava važnost preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore i iskrenost prema sebi u svoj svojoj manjkavosti ljudskosti. Humanistički pristup očituje se pak u suosjećanju i etici međuljudskih odnosa. Glazba mu služi kao terapija i ne možemo tu pobjeći od Jungove integracije nesvjesnog. Dekonstrukcija društvenih normi ključni su elementi njegova promišljanja, što je čujno posebno na ETERU.

Koliko je važno da, unatoč autorstvu tebe i oca, cijeli bend mora saživjeti s pjesmom? Je li se ikad dogodila situacija da se takvo stapanje sve četvorice ne dogodi i pjesma ostane po strani?

Mislim da nam ne bi bilo kul svirati nešto iza čega stoji samo dio benda. Srećom, dugo smo zajedno i jako, jako puno razgovaramo o glazbi, ali ponajviše o životu, gledištima i svjetonazorima, pa smo, recimo, usklađeni… haha… Deva, stari i ja smo zajedno kao bend, kroz Stuff na početku i OPO sada, već skoro 20 godina, a Boro je tu kao frend već 10-15 godina. Pošto smo jako bliski, bio je na većini proba kad se radilo na prvom albumu, pa je i on povezan i usklađen s nama savršeno. Pjesme koje su ostale po strani, većinom su ostale zbog iskrenosti, koju u bendu forsiramo. Bolje je da netko od nas prizna da pjesma „ne vozi dobro“ nego da to shvatimo tek kad je vani kao dio albuma. Na kraju krajeva, ta iskrenost često dovede do nove inspiracije koja neke pjesme „izvuče“ i napravi boljima, a one koje potonu, neka potonu, bar su dobra vježba.

Postoji li pjesma na albumu koja je bila suočavanje sa strahom od spoznaje ili proživljavanje neke emocije (i da je svrha tome bila pjesma)?

Svašta smo prošli u zadnjih nekoliko godina. Neke od tih stvari su privatne i takvima bih ih zadržao da ne asociram ljude na to da tražimo nekakvo sažaljenje ili nešto slično. Kod nas je sva stvarna emocija u glazbi, ali nije tu s razlogom da to prodamo za par lajkova. Nekad je tu i samo radi nas, nekad kao primjer da slušatelj nije sam, a nekad i kao upozorenje. Ali da, “No Applause” je snimljena uz suze i knedlu u grlu. Intro pjesme, konkretno, dok je prolaznost u “Paper Planes” bila tema s kojom smo se jako borili ovih godina, pa je trebalo podosta hrabrosti gledati tome u oči. Zapravo, svaka pjesma je obračunavanje s nečim. Bila bi promašena prilika ne kopkati i ne ispucati nešto iskreno u tu glazbu. Za neke teme je najbolje da to zadržim za sebe.

Javlja li se s objavljivanjem albuma ikad unutarnji osjećaj da nešto počinješ ispočetka?

Javlja se onaj najbolji osjećaj: OK, sad je gotovo, tlo pod nogama je opet nestalo, clean slate, nemaš ništa spremno, gotovo i opcije su bezgranične. Meni je to uzbudljivo, jer još uvijek imam osjećaj da imamo jako, jako puno toga za reći i da nismo načeli niti trunku onoga što možemo, glazbeno i tekstualno. Kad se prestanem tako osjećati, okačit ću gitaru i mikrofon o klin.

U jednom si mi razgovoru rekao da je glazbenik svjestan kada nešto radi dobro i kada to kanalizira u pjesmu od nekoliko minuta. Kako?

Na početku si kao autor, neizgrađen, neiskusan i sve skupa je krhko pa se moraš hrabriti da je dobro to što radiš, jer eto, želiš se baviti time i u glazbu krećeš zato što imaš osjećaj da imaš nešto za dati, pa se ne možeš obeshrabriti na samome početku. Samo to što osjećaš da možeš dati tada još ne izlazi dovoljno konkretno i uspostavljeno van pa dobiješ pokušaje razgovora s publikom kroz pjesmu koja je nezgrapna, nejasna i nedovoljno artikulirana. Pošto je sve to apstraktno i većinu ljudi oko tebe nije na početku stvarno briga što radiš, pa te bodre i kad ne treba, kasnije je lako upasti u zamku ega i taštine koji stoje na putu da se pogleda u oči tome da sama pjesma kad je nepristran slušatelj posluša, bez svega toga što ti misliš o sebi da možeš, jednostavno nije dovoljno dobra.

U trenutku kad se s time uhvatiš u koštac, ovisno koliko si iskren sam sa sobom, imaš jako puno za raditi, ali i naučiti o sebi. Mislim da prava kreativnost počinje od tog trenutka nadalje. A kad jednom riješiš velike probleme koji stvaraju udaljenost između toga da ono što jesi ti, zaista progovara kroz pjesmu, da ne pišeš iz straha, podilaženja, prilagođavanja, da se ne naslanjaš na ono što je dobro i osobno kod umjetnika koje voliš, kad razumiješ da je to dio njihove osobnosti, a da ti moraš svoju pronaći, a i način kako to izbaciti van kroz pjesmu… U tom trenutku, rekao bih da dovoljno znaš o sebi i o pjesmi da bi znao kako ne stajati na putu da se dogodi dobra pjesma.

Mislim da je sve u tome, naučiti kako ne stajati na putu dobroj pjesmi. Kad je sve čisto ispred tvog praga i uleti odlična ideja i uneseš pravu iskrenu emociju u to, ne glumiš ništa nego se daš do kraja i na kraju krajeva, čuješ da „šuga dobro“… Isto kao što si bio iskren i čuo da ono staro nije, to je onda to. Samo iskreno i sve će biti OK.

Kako onda gledaš u tom smislu na nepobitni šund u javnom prostoru kod mnogih, pa čak i većine, glazbenika?

Kao glazbenik kojem su to kolege i često prijatelji, ne bi bilo ok da se postavljam iznad, a čak i dobronamjeran savjet se tako shvaća. Ljudi su osjetljivi i to je razumljivo. Nažalost, baš ego, kojeg spominjem u odgovoru iznad, stoji na putu da nešto bude dobro. Ma, mislim da sam odgovor na ovo pitanje nehotično dao u pitanju iznad. Samokritika, da te ne bi morali kritizirati drugi. Ali isto tako, ako si to stvarno ti, onda stoji iza toga i boli te briga što drugi misle. Neki će i nešto dobro i iskreno okarakterizirati kao šund, to je fora glazbe, ipak je na kraju subjektivna i stvar ukusa, pa za svih ima mjesta i sve je relativno. (OK, ima slučajeva koji su ipak malo manje relativni u oba smjera (smijeh)… Zbog odnosa i omjera samouvjerenosti i samokritičnosti.)

Kada znaš da pjesma koju si napravio ima vrijednost i korist (da se povedem za engleski, kada je ‘useful’) i je li to uopće kriterij One Possible Optiona?

Poprilično sam jednostavan u tom pogledu. Pošto ništa drugo nije u mojim rukama, ravnam se sam po sebi, ocu, bendu. Ako se meni dignu dlake na rukama, a moguće je doći do toga i s vlastitom glazbom kad mičeš malo po malo sve što je neiskreno iz toga. Kad se to dogodi, da meni funkcionira pjesma, meni je već to to… A uvijek se potvrdilo, kad se to dogodilo, da je tako bilo i kod drugih i to je ono stvarno bitno, da pjesma stvara uhvatljivu emociju, onda netko može ono kroz što on prolazi povezati s pjesmom i tu je sva vrijednost i korist glazbe. Samo kažem, taj dio je van mojih ruku, pa se po tome ne ravnam. Jedna osoba kojoj to nešto znači daje vrijednost pjesmi, a da bi do te osobe došlo, mora onome tko piše isto nešto značiti.

Album ETER nastavlja u anglofonom izričaju, ali završava nagovještajem rada na materinjem jeziku i to upravo adaptacijom poezije vlastite majke Karmen koja ovim činom uglazbljivanja motivacijske humanističke pjesme postaje petim članom benda, premda ju bend ističe kao vječni kompas u dosadašnjem radu.

Koliko je važno za One Possible Option da glazba koju stvarate rezonira s vašom publikom na iskrenoj, emocionalnoj razini?

Pošto zaista želimo malo pozitive unijeti u svijet, koliko god to zvučalo čudno pošto su pjesme ponekad i dosta mračne i žestoke, zaista znači puno. Sve te poruke su tu kao nekakav kompas kroz teška životna razdoblja, ono što je nas „vadilo“ kad je sve bilo crno ili ono što je dalo smisao i pojačalo lijepe trenutke, sve je tu, na neki način, pa znači puno da se ljudi ne zadrže samo na dobro složenim melodijama i aranžmanima, jer njihova inspiracija i svrha jest prenošenje te poruke i emocije.

Denijeva je filozofija istovjetna mentalitetu cijele obitelji, a bend je obitelj ili barem nastavak Kasapovića kao temelja, na otkrivanje pravoga sebe, bez komercijalnih kompromisa, gdje bira(ju) ljubav i istinu umjesto ega i borbe, kako je to već istaknuo u dosadašnjim intervjuima. Deni naglašava važnost introspekcije i poniznosti, a glazbu instrumentalizira za osobni rast i okretanje ogledala prema sebi ne tražeći krivicu za težinu postojanja isključivo u okruženju, što je dominanta angažiranog rocka.

Kako balansirate između osobnog izraza i želje da prenesete univerzalne poruke?

Još u pjesmama dobro, koliko to loše radimo recimo na mrežama ili u nekakvom banteru između pjesama, još uvijek sebe ne shvaćamo toliko ozbiljno da bi i u ostalim segmentima imali hrabrosti poruke gurati u prvi plan. Strah nas je da ne zvuči da popujemo, pa smo jednostavno onakvi kakvi smo privatno, miks pristojnosti i zajebancije haha… Ali što se tiče pjesama, da, potreban je taj nekakav kut koji nije doslovan i trivijalan, nego ostavlja prostor slušatelju. Radije koristim metaforu… Gradiš kuću, ali na zidove ne stavljaš slike sebe i svoje obitelji nego puštaš osobi koja će naseliti kuću da je ukrasi svojim sjećanjima i uspomenama. I za to je bilo potrebno dugo vremena, pronaći i rafinirati taj način izražavanja.

Na koji način se nosite s umjetničkim pritiskom i očekivanjima, bilo da dolaze iznutra ili izvana? Kako održavate autentičnost i integritet svoje umjetnosti u svijetu koji često favorizira komercijalni uspjeh nad umjetničkom vrijednošću?

Jedina očekivanja su možda neka naša da uvijek želimo to dignuti jedan nivo više i taj pritisak nam godi. Integritet zadržavamo tako da ne dozvolimo da išta kvari našu zaigranost s muzikom. Nikome, nikada ne bih dozvolio da mi pokvari ono zašto mi je uopće gušt baviti se glazbom. Iskreno želim napraviti nešto što sam oduvijek htio čuti, a nisam nikad našao i u produžetku pojačati i otkriti puni potencijal toga – „Što znači biti autentičan do kraja?“ Mislim da tu nema mjesta razmišljanju o tome što se radi u ostatku glazbenog svijeta. Čujem da puno njih koristi auto-tune zadnjih godina… I toliko znam o tome.

Provedi me i kroz autorsko-produkcijski proces jedne pjesme One Possible Optiona: meni si rekao da često radiš u gluho doba noći kada se pjesma kuha. Kako se ideja inkubira otpočetka do rođenja ispolirane studijske verzije?

Odmor čini čuda, glad za novim pjesmama čini čuda, to mora postojati, prvo. Obično kad me nešto antagonizira, kao recimo ova rečenica gore, „album je vani, novih pjesama nemaš, što sad?!“, to me goni, to mi je uzbudljivo. Mislim da najbolje radim i najbolje radimo kao bend pod pritiskom. Opuštenost dovodi do bezličnosti, pa si nikad ne dozvoljavamo opuštenost.

Uvijek je slika prva u glavi i uvijek se radi o nečemu što nikad prije nismo probali kao bend, a što smatram da je dio onoga što mi jesmo. Možda zvuči apstraktno, jer ne dajem konkretne primjere, to čuvam za novi album (smijeh). Iz te slike, koja je uvijek povezana s emocijom, aktualnom, s kojom je teško izaći na kraj, stvara se početna ideja, često s čitavim grooveom, nekim aranžmanskim „cakama“ koje želimo probati.

Ja si u tom trenutku dozvolim izgubiti se u tome: satima, ponekad i danima i to često bude u gluho doba noći, kada imam mir biti nepomičan satima i gubiti se u zvuku bez da me prekida milijun obaveza. Kad dovoljno provodiš na pjesmi vremena i dozvoliš si da ne završavaš stvari odmah, ona samo buja i kad ima dovoljno toga u sebi, a i dovoljno konkretan feel, emociju i zarazne komadiće fraziranja, zvuka i ritma, glavnu melodiju koja nije dječja nego razgovara s tobom. Onda recimo da ta ideja ima dovoljno vrijednosti da je čuje itko drugi.

Je li oduvijek pristup bio takav?

Prije toga se ne bi uspjela razviti nego bi je zakočio, dosta sam sramežljiv za biti toliko slobodan pred drugima… Uglavnom, to nisu konkretno gotove pjesme, ponekad nisu ništa više od malog komada koji savršeno dobro funkcionira iako je čudan, a ponekad su i kompleksne i cijele pjesme, jer se, eto, dogode same od sebe, jednostavno teku.

U tim mi je trenucima prijeko potreban bend. Oni to slušaju i, ono što sam rekao, iskrenost je najvažnija. Ako ih opali i kažu „Jeeebote, šta je ovo?! Ovo moramo raditi!“, onda idemo. Ako im je „meh“, gledam što je to meni strava, a nije se dobro prenijelo pa pokušam bolje to artikulirati ili probavamo njihove sugestije ili jednostavno pustimo sa strane.

Kad je nešto dobro, jednostavno ide. Tata je tu glavna crta, on jednostavno „konta“ kad je nešto dobro, on zna što treba dalje „loviti“, a što maknuti jer smeta i u tom dorađivanju, nekad se jako puno toga novog napravi, nekad premještanjem nekih stvari pjesma potpuno zasja i zvuči potpuno drugačije od početne ideje, a nekad ti je potrebna hrabrost kolega iz benda, da se jednostavno kaže, ajme ovo ne treba dirati, savršeno je. Nekad sam ja taj koji bi nastavio kopkati, a oni mi ne daju, nekad je obrnuto, potreban je glas razuma s konkretnom vizijom i u toj ulozi se izmjenjujemo. Bend je istovremeno i potpuna demokracija jer svima mora biti dobro, a mrvicu diktatura, čisto i samo zbog toga što, kako sam vokal, većina ideja proizlazi od mene. Ali ja vjerujem da je to više iz toga što oni imaju ogromno povjerenje u mene i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Stvarno imam prije svega najbolje prijatelje u bendu i obitelj, pa tek onda odlične kolege muzičare.