„Osobni karton izbjeglice” (Mahkey): Kada autor pronađe pravog producenta

U sedam godina pečenja gastarbajterske pogače na mostu između dva kontinenta potpuno me zaobišla popularnost HRT-ovog glazbenog šouprograma A-strana. Djeca što su preuzimala štafetu od estradnih veterana i postali alumni serijala, a onda i štićenici dominantnih izdavačkih kuća zapravo su me snašla tek u postpandemijskom razdoblju, svi odreda nezanimljivi i nezačinjeni do Valentinova ljeta bogovetnog 2023. kada sam prvi put čuo za glazbenika po imenu Mahkey.

Mahir Kapetanović Mahkey mi je prsa izdevetao prekrasno prljavim baritonskim vokalom u pjesmi Kada ljubav zavija koja je objavljena kao prvi singl s albuma „Osobni karton izbjeglice”.

Glasom tako lako katapultiranim u enigmatične visine koje nisu čiste poput tenora nosi meni važniju nepobitnu sirovost koja nagovještava unutarnju borbu albuma o ožiljcima prognanstva i izbjeglištva u svijetu gdje munje sijevaju s istoka, a sa zapada mudre ptice bježe od zime…

Mladi pjevač uspijeva dosegnuti distorziju kojoj se već previse prišiva etiketa grungea koji ga je očigledno oblikovao, kao i usporedbe s titanima žanra, ali odbijam prvoloptaški uskakati na ovaj vlak usporedbi. Neka se marketing bavi time: mene uzbuđuje titravost, elastičnost i rašpavost njegova mladog vokala.

Distorzijom do središta sebe

Mahkey je stilski predugo bio dezorijentiran dok se nije uzemljio s Rejhanom Okanovićem koji mu je pružio muzičko sklonište i, nadam se, trajno uporište. Između sudara s njegovom glazbom i prvijenca raskopao sam sve linkove domaćih glazbeno-scenskih terena i pronašao nesigurnog mladića-kameleona koji bi se priklanjao onome što je smatrao formulaičnim i komercijalno potentnim.

Đuveč od glazbenih pokušaja ipak je u zajedničkom nazivniku imao najvažniji sastojak: snažan rock vokal koji je tražio pravi kanal, a našao ga je u spomenutom gitaristu i producentu – suvremeniku i vršnjaku generacije alt-rocka, prljavih, distorziranih gitara.

Trop nemirnog putovanja bez konačnoga odredišta, ali s jasnim ciljem na ovom je albumu uzbudljivo teksturiran raspjevanim vokalom što iz šapata trza u grlenost (Neka me Dunav nosi) i testosteronski (svaka pjesma) u savršenoj rock maniri odraziti grubost i nemir proživljavanja (Obala-nevera), a opet se u trenu ima kapaciteta sliti u zvučni baršun.

Njegov su fenjer koji ga vodi, i istovremeno sjena što ga prati, Okanovićeve gitare. Karakteristično jakih distorzija koje pronose neobuzdane emocije i isijavaju agresiju uz često snižene, teške tonove koji dopunjuju teme tekstopisca, uz kontraste čistih i prljavih tonova (Na slobodi, Samo nek se sevdah vrati, Mi smo sretni), rijetke i disonantne solaže (Samo nek se sevdah vrati), vintage dionice i slojevite zvučne krajolike (Kada ljubav zavija, Tramontana).

Gitaristički album i majstor Okanović

Okanovićev majstorluk dolazi najviše do izražaja tek kad se zaviri u knjižicu izdanja i pogleda se samo kako se instrumentalistički rasprostro (na uglavnom žičanim instrumentima kao njegovom apsolutnom forteu) i ovo djelo učinio jednako svojim kao i Mahkeyjevim. Upravo je ovakva simbioza i sinkronizacija autora teksta i njegova producenta ono čega mi kronično nedostaje u bljutavoj hiperprodukciji generičke domaće scene podređene jeftinim i fingiranim brojkama iza kojih nema nikakve supstance.

Pritom sam znatiželjan i pomalo skeptičan glede koncertne izvedbe ovog albuma jer teško da će se po izlasku gitarist/producent uspjeti razmnožiti tako brzo da pokrije sve pozicije na pozornici. Mahkeyjevom je bendu bolje zato da ne zajebe ono što ga može napokon zacementirati na sceni kao ozbiljnog igrača. Lajv je najveći test.

Bez ijedne dosadne ili banalne numere, album nije kao uobičajena kolekcija singlica, nego tematski svjež (unatoč velikom odmaku od rata) linearni narativ u vremenskoj točki kada mlađe generacije ni ne poznaju, a kamoli uviđaju potretni značaj dugosvirajućih izdanja.

Gostujuća imena poput Klape Orebić (Povratak domu) u dijaloškom su odnosu s pjesničkim subjektom, a ne daju replike njegovim vapajima formalno, nego simbolički. Najsnažniji je primjer u uvodnoj pjesmi i najnovijem singlu Samo nek se sevdah vrati u alegorijskom dijalogu s ukrajinskim pjevačem Blagovestom Kisyovjevim.

Ovi simbolički “glasovi” odgovaraju njegovim otvorenim propitkivanjima života kao kakav solilokvij čime dobivaju jasnu funkciju u introspekciji nekadašnjeg izbjeglice: vode ga kao unutarnji kompas kroz geo-emotivnu dezorijentaciju.

Kolažiranje regionalnih tropa kroz koje meandrira na albumu, kao i stilovima i aranžerskim postupcima, također ima svoju neverbalnu narativnu funkciju: sugestiju osjetljivog motiva potrage za domom i povratku njemu.

Međutim, posvećenim slušanjem Mahkeyjeve uglazbljene priče jasno je da dom nije fizičke naravi. Mahkey je u identitetskoj formaciji kao posljedici progona i izbjeglištva u ranom djetinjstvu. Odatle i potreba za kulturološkim meandriranjem u stvaranju doma kao pojma. Dom je želja za poimanjem tko je on zapravo kao mladić kojem je život, kao i mnogima, dodijelio mračne karte i oblikovao mu smjer tek što je prohodao; ne njegovom voljom.

Lirika: najslabija karika

No da je izdanje koje sam doista sa zanimanjem, a i velikom zebnjom iščekivao od prvog susreta s najavnim singlom početkom 2023. godine, daleko od savršenog potvrdit će razina tekstova pjesama. Najslabiji dio „Osobnog kartona izbjeglice” jest lirika. Iako prilično jasnog i konkretnog značenja, stihovi ponekad posrću u banalno. Lijeno izlaganje i mjestimično prozaično rimovanje sugeriraju autorsku nezrelost koju kamuflira snaga zaigranog i teksturiranog vokala.

Dao sam si zadatak pritom podsjetiti se na pjesmarice velikih vokala s kojima će ga drugi kolege brže-bolje usporediti i ne mogu reći da primjećujem redovitu ingenioznost kod američkih powerhouse vokala devedesetih, a kojima se Mahkey priklanja.

Album o posljedicama izbjegličke traume zahtijeva čvršću liriku. Ne znači to da je obrazac pisanja takav, no konceptualan naslov što obuhvaća deset životnih vinjeta mora biti opravdan. Očekivao bih i koherentniju vizualizaciju albuma. Premda smo dobili čiste, lijepe, tople i ispolirane videospotove Dinka Doringa u pet singlova, one su bez međusobnih spona što je potraćeni potencijal „Osobnog kartona izbjeglice”.

U tjedan dana kod mene je imao tridesetak vrćenja, bez ijednog preskakanja i sporadičnih deranja grla uz vokalista koji je napokon našao svoj glas, a želim mu da u budućnosti čvrstim i usmjerenijim ruši sve pred sobom.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.