Istaknuto
27.11.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Vlada Republike Hrvatske odlučila je odbiti prijedlog o smanjenju stope PDV-a s 25% na 5% na menstrualne potrepštine i to ne jednom, već dva puta!

24.11.2021.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Knjige

„Ostajem ovdje” (M. Balzano): I nakon potopljenog života čovjek ide dalje

27.05.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 4 minute

Prije nekih godinu dana na Netflixu se pojavila talijanska serija kojoj je u opisu stajalo da je riječ o nadnaravnoj tematici s elementima horora. Radnja se odvija pored jezera koje je nekad bilo selo Curon, a sve što je od njega ostalo zvonik je crkve koji zvoni samo onda kad se treba desiti nešto loše. Naravno, seriju sam pogledala i nakon nje malo istraživala cijelu priču oko tog potopljenog sela za koje prije nikad nisam čula. Ispada da se tamo nije dogodilo ništa nadnaravno, dapače, priča je vrlo „naravno” tragična. Selo je 1950. godine potopljeno kao posljedica izgradnje brane i od njega je nastalo umjetno jezero, a jedino što još govori o prošlosti ovoga mjesta je zvonik koji se izdiže iznad vode. To je bila slika koja mi se urezala u pamćenje pa kad sam vidjela naslovnicu knjige „Ostajem ovdje” Marca Balzana, odmah sam je dohvatila da vidim o čemu je riječ.

Povijest ispričana kroz intimnu priču

Miljama daleko od spomenute serije, ovaj roman koristi motiv sela Curon na sasvim drugi način: kao svojevrsnu posvetu domu, običnim ljudima, obitelji i borbi za pravdu. Balzano je ovdje posegnuo za već iskušanim postupkom izgradnje u kojem kroz intimne i tople ljudske priče tekst progovara o mnogo većim i općenitijim stvarima. Takvih priča ima doista mnogo, ali ne uspijevaju svi zaokupiti čitateljevu pažnju ili interes u jednakoj mjeri.

Što se ovog konkretnog romana tiče, uspio je u onome što mu je vjerojatno bila i namjera: progovoriti o malo poznatoj sudbini ljudi Južnoga Tirola za vrijeme Mussolinija, a kasnije i Hitlera. Tek kroz ovakve priče možemo donekle shvatiti događaje koji su samo crtica u velikoj knjizi povijesti. Usudila bih se taj efekt usporediti s onim koji se dobiva kad iz statistike umrlih ili poginulih u nekom sukobu (koji su za nas samo to, statistika) izdvojimo jednu izoliranu sudbinu, nadjenemo joj ime i oslikamo lice. Tek tada možemo shvatiti tragediju, tek kad ona ima ime i lice, želje, ljubavi, sreće i nesreće. Tako je to i u ovom slučaju. Podatak o potopljenom tirolskom selu više za mene nije samo crtica iz povijesti, on sad ima lica i imena, doduše izmišljena, ali iako to nisu bili Trina, Erich i ostali, bili su isto ljudi sa svojim nadanjima i patnjama.

Ostati ili otići?

„Ostajem ovdje” roman je koncipiran kao dnevnik ili kao pisma koja već ostarjela majka piše davno izgubljenoj kćeri. U njima Trina opisuje svoj život od rane mladosti, otkad se zagledala u Ericha, koji će postati njezin suprug i otac njezine djece. Sredina je to 20-ih godina 20. stoljeća kad miran život u tirolskom selu Curon prekida dolazak Mussolinijevih fašista koji nameću talijanski jezik stanovništvu koje govori njemački i jedva je pismeno i na svom jeziku, a kamoli na tuđem.

Do tog trenutka relativno bezbrižan život zastire strah i, kao što to obično u kriznim situacijama biva, ljudi se počnu dijeliti i među sobom pa osim zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili fašisti, okreću se i jedni protiv drugih. Život postaje sve teži, njemački jezik se zabranjuje pa se djecu na njemu poučava u tajnosti, posao je gotovo nemoguće naći, a pojavljuje se još jedna prijetnja: počinju pripreme za gradnju brane koja bi, ako se realizira, dovela do potapanja čitavog sela.

Mnogi ljudi tada odlučuju otići jer ne mogu više podnositi Talijane, torturu i strah, ali Trina i njezina obitelj to kategorički odbijaju. Oni žele ostati u svojoj kući i na svojoj zemlji. Godine prolaze i na obzoru se pojavljuje tračak nade u vidu novog vođe koji uzburkava tadašnje političke vode. Mnogi se ljudi love za ideju oslobođenja od talijanskog jarma kao za spasonosnu vlat trave, ali uzdaju se u nešto što je bilo podjednako užasno, uzdaju se u Hitlera.

Režimi nikad nisu u službi čovjeka

Naravno, vrijeme i razvoj događaja potvrđuju staru istinu, a to je da nijedan režim zapravo ne mari za malog čovjeka, za njegove potrebe, želje i dobrobit. Vrlo brzo većina ljudi shvaća da na obzoru nije oslobođenje, nego samo novi užas. Rat je pred vratima i oni se opet dijele na one koji odlaze, one koji ostaju, one koji idu u rat i one koji dezertiraju. Većina ljudi samo želi ostati na svojoj zemlji, raditi i živjeti kao i do tad, ali ne može. Moraju bježati u brda, skrivati se od fašista i nacista, pokušavati preživjeti do kraja rata ili dok ne uspiju pobjeći preko švicarske granice.

Kraj rata i dolazi, ali mir ne donosi spokoj u Curon jer se nastavljaju radovi na brani koja će ih jednog dana koštati doma. Napokon, to se i događa 1950. godine, ljudi su iseljeni, a selo potopljeno. Balzano je našao način da kroz sudbine običnih ljudi progovori o sudbini jedne čitave regije i jednog malog sela. Režimi i sile su se oduvijek prebijali preklo leđa malog čovjeka, što se u ovome romanu itekako dobro vidi. Kako priča ne bi bila samo jedna od mnogih ispričanih na standardni način, odabrao je govoriti kroz majku koja piše svojoj izgubljenoj kćeri koju nikad nije preboljela. Tako pripovijest dobiva posebnu notu jer postaje obiteljska kronika iz koje se nazire tragična sudbina cijelog jednog mjesta. No, unatoč teškom životu i nesrećama koje su im se dogodile, Trina na kraju ponavlja rečenicu koju je njoj govorila njena majka:

„Nema vremena da se zaustavimo i žalimo za onim što je bilo kad nas nije bilo. Kako je govorila moja mama, naprijed je jedini dopušteni smjer. Inače bi nam Bog stavio oči sa strane. Kao ribama.”

Ako od ovog romana očekujete da će vas „izuti iz cipela”, „ostaviti vas bez daha” (sintagma koju bih, da mogu, odmah zabranila kod opisivanja knjige), razočarat ćete se. Ovo nije takva priča. Ali vrijedi ju pročitati jer nisu ni naši životi ništa drugačiji od života junaka ove knjige. Mi se izmještamo više nego ikad, identitet više ne gradimo u odnosu na mjesto porijekla, prolazimo dramatična i teška vremena i upravo to što bi svatko od nas mogao napisati priču svog života, nikada ne treba prestati čitati priče tuđih života. Na njima se gradimo, učimo i bivamo bolji ljudi.

(Visited 170 times, 3 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari