“Kristofor Kolumbo”: ZKM-ovi moreplovci 21. stoljeća uvijek idu korak dalje
Zagrebačko kazalište mladih 22. studenoga premijerno je izvelo predstavu “Kristofor Kolumbo”. Ekspresionističku jednočinku Miroslava Krleže, pisanu za vrijeme Prvog svjetskog rata, na daske ZKM-a postavio je redatelj i glumac Rene Medvešek. Radnja drame prati posljednju noć na galiji Santa Maria prije otkrića Amerike, olujnu noć u kojoj se mornari i robovi pobune protiv admirala Kolumba. Uobičajene podjele likova nema, već se u jednom općem metežu nadmeću glasovi slomljeni, pijani, gladni, bijesni, malodušni, borbeni i brojni drugi, da bi iz njih nastala kompaktna većina. Njima kontrira admiralska falanga i viceadmirali, dok jednu izdvojenu poziciju drži, dakako, Kristofor Kolumbo.
Krležine rane drame (Legende, najpoznatiji primjer je „Kraljevo“) pisane su na način koji i nije najpovoljniji scenskoj izvedbi. U tim se dramama gotovo pa pripovijeda, o radnji drame više saznajemo iz didaskalija no iz samog teksta, dok je u monologe i dijaloge Krleža utkao ponajprije puno simboličkog propitkivanja društvenih vrijednosti i ispitivanja biti ljudskog djelovanja, u ovom slučaju kroz lik, djelo i ostavštinu Kristofora Kolumba. Didaskalije drame “Kristofor Kolumbo” opisuju kako mornari padaju preko palube broda ili kako valovi zapljuskuju lađu te druge opise olujne pomorske noći, što zahtijeva snalažljivu i maštovitu scensku prilagodbu. Medvešek je uspio oživjeti tu olujnu pomorsku noć i ispričati samu radnju drame, a pritom zadržati smisao Krležinog teksta i njegove ideje, koje su se, kroz predstavu, pokazale itekako aktualne – propitivanje autoriteta ili pak želja za društvenim napretkom suprotstavljena kolektivnoj gladi za slavom i materijalnom koristi.
Predstava počinje uz praznu scenu i uz potpuno zamračenje. Volim taj osjećaj koji izaziva potpuni mrak u gledalištu, ipak je to jedna od esencija gledanja kazališne predstave (ili filma), no danas se publiku sve češće osvjetljava kako bi ju se, na neki način, uključilo u predstavu. Također volim i efektan početak predstave, što ZKM-ov „Kolumbo“ itekako ima, pa ne bi bilo pošteno prema budućim gledateljima da ga ovdje opišem, no mogu reći da te jednostavno odmah zainteresira i uvuče u predstavu.
Od početka predstave na sceni je svih njenih 12 glumaca koji sve one glasove i bezimene likove drame utjelovljuju u tri skupine – robovi (Danijel Ljuboja, Frano Mašković, Jasmin Telalović, Petar Leventić) mornari (Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola, Kristijan Ugrina) i admiralska falanga (Sreten Mokrović, Zoran Čubrilo, Maro Martinović), uz samog admirala, Krešimira Mikića kao Kristofora Kolumba. Svi su cijelih sat i petnaest minuta predstave na sceni, osim Kolumba koji puno zamišljeno šetucka naokolo, te robova koji samo u jednoj sekvenci napuštaju scenu. Time je do izražaja još jednom došla ta impresivna uigranost ZKM-ovog glumačkog ansambla, ovom prilikom muškog dijela ansambla, nakon što su se ženske snage predstavile u „Kako smo preživjele“.
S obzirom na to da zajednički djeluju kao posada lađe, da su svi bezimeni i da se međusobno nadopunjuju u rečenicama, u povicima, u jecajima, u naredbama i molbama, u hrvanju i natezanju, a posebice u pjesmi i svirci, ne mogu izdvojiti nijednog od jedanaestorice iz kompaktne većine, osim možda Sretena Mokrovića koji me iz uloge u ulogu sve više oduševljava, ovoga puta kao proračunat viceadmiral koji uz to drži ritam predstave sviranjem po bubnju.
Nasuprot toj kolektivnoj igri mornara, robova i admiralske falange stoji usamljen, neshvaćen i zamišljen admiral Kristofor Kolumbo kojeg fantastično portretira Krešimir Mikić. Kao Hamlet me nije impresionirao, no kao Kolumbo ostvario je, po mom mišljenju, najbolju ulogu svoje karijere. Ne mogu naći riječi koliko je impresivno postepeno izgradio lik te dočarao nezadovoljnoga i razočaranoga moreplovca. Mikićev Kolumbo nije simpatični i dobroćudni istraživač koji je poveo veselu družinu na neizvjestan put u nepoznato, s ciljem da se u Španjolsku vrati slavan i s velikim otkrićem. Mikićev Kolumbo je autoritarna figura bez pravog autoriteta nad svojim mornarima, koje smatra nedostojnima svog velebnog pothvata.
Svojim se suputnicima i podređenima obraća s riječju „narode“, uz izraze poput „ja hoću narode“. Njegova autoritarnost graniči s diktaturom, doduše neuvjerljivom jer on ipak nije agresivan. Ne želi doći u poziciju moći i pritom se koristiti silom, kao diktatori u stvarnom svijetu, već traži više ideale koji su priprostim mornarima i robovima strani. Kolumbo smatra sebe boljim od svoje posade, a njegova oholost najviše dolazi do izražaja u monologu u kojem mornare naziva majmunima kojima je stalo samo do slave i materijalne koristi. Kolumbo traži novo, no to novo nije i ne može biti u kružnici jer se u kružnici sve uvijek vraća na početak. Stoga on ni ne razmišlja o zemlji kao globusu, da će plovidbom ponovno doći do Španjolske. Štoviše, on se više nikad ne želi vratiti u Španjolsku, trulu zemlju nagriženu brojnim nerješivim problemima, već želi ploviti dalje, u nepovrat, u apstrakciju.
Kolumbo je, unatoč težnji za vječnim napretkom, napredovanjem i progresom, zapravo skeptik, i takav ga stav i odvede u tragičan kraj. Zanimljivo je to što u samoj drami ovo nije Kolumbov monolog, već razgovor s Nepoznatim – element nadnaravnog, što je Krleža često ubacivao u svoje Legende (npr. mrtvaci na sajmu u „Kraljevu“). Medvešek je tu sekvencu sjajno režirao tako da Mikić taj monolog izgovara nevidljiv publici, preko mikrofona, dok promatra svoju posadu kako radi na brodu, zapinje jedra, slaže kormilo i slične stvari.
Brodska posada sama je suprotnost Mikićevih ideja. Mornari i robovi kolektiv su koji je ostao zatočen u prošlosti, u svojoj voljenoj Španjolskoj, njenom kralju i Crkvi (čak im nedostaje inkvizicija). Oni su kolektiv koji se plaši novoga, koji ne može razmišljati apstraktno i kojem je nebitan progres. Oni bi u olujnoj noći radije okrenuli brod i vratili se u Španjolsku, no nastavili dalje u nepoznato. Svi ti mornari i robovi govore nam kako je lako manipulirati masama, kako će se brzo predomisliti kada situacija ide (ili ne ide) u njihovu korist (u jednom je trenutku Kolumbo bio đavo, u drugom spasitelj), kako se ljudi tvrdoglavo opiru svakoj promjeni te zaziru od novoga, drugačijeg i nepoznatoga. Kolumbu se posebice gade priproste materijalne čežnje svoje posade, koja sanja da će se vratiti u Španjolsku i tamo biti slavljena kao kraljevski osvajači, širitelji kršćanstva, a uz to će otvoriti trgovinske puteve te poboljšati svoje ekonomske prilike. Kod kompaktne većine nema želje ni potrebe za razvojem, za istraživanjem, za napretkom, za novim i neotkrivenim, već isključivo za ostvarivanjem koristi. Zvuči li vam to poznato? Ja mislim da se, sto godina nakon što je drama napisana, Krležine riječi mogu itekako prepoznati u današnjem hrvatskom društvu.
Glumci su se dodatno iskazali time što su pokazali svoje pjevačko i sviračko umijeće. Već na samom početku predstave pokažu talent jednim višeglasnim napjevom, no najupečatljivija je središnja sekvenca cijele predstave, prijelazna točka iz kaosa olujne noći u drugi dio predstave, odnosno “plovidbe”, uz pjesmu Robovi, zemlja nas čeka. Stihovi su Krležini, iz same drame. Još je 1973. Drago Mlinarec uglazbio te stihove za predstavu Georgija Para “Kristofor Kolumbo” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Za Medvešekov i ZKM-ov „Kolumbo“ na ove je stihove novu glazbenu verziju skladao Matija Antolić i učinio je to u pravom pomorskom duhu. Pjesma zvuči točno onako kako biste zamislili pjesmu pjevanu na galiji ili u karipskim pristaništima u doba imperijalizma. Nekima će biti slikovitije ako usporedim s „Piratima s Kariba“, no ipak je bliže pjesmama s albuma „Rogues Gallery: Pirate Ballads, Sea Songs, and Chanteys“ iz 2006. godine. Dok čekam snimku pjesme u izvedbi ZKM-ovaca, ostaje mi samo da si pjevušim zaraznu melodiju i stihove refrena „Na otoku čeka nas sutra blagdan sa plavim snom“.
Tek što te oduševe pjesmom, Medvešek i ZKM-ovi moreplovci prirede još jedno iznenađenje – uzmu palice u ruke te zasviraju na limenim bačvama i drugim površinama, u maniri alternativnih i eksperimentalnih world music bubnjara. Suradnik za udaraljke bio je Nenad Kovačić i odradio je izvrstan posao jer momci „udaraju“ nevjerojatno dobro, a ne moram ni naglašavati koliko su usklađeni i uigrani.
Cijeli Medvešekov režijski koncept smatram izvrsnim, što sam naglasio već na samom početku. Kako bi prikazao ono ekspresionističko bunilo Krležine drame, Medvešek je pošao sasvim suprotnim, minimalističkim putem, što je očito u rasvjeti, scenografiji i rekvizitima. Dok je npr. Paro za svoju predstavu na DLJI 1973. godine dao izgraditi pravi jedrenjak na kojem se igrala predstava za vrijeme plovidbe od Dubrovnika do Lokruma (što je bila svjetska senzacija), Medvešeku je bila dovoljna obična maketa lađe s kojom se, kolektivnom igrom, prikaže olujna plovidba. Jedna od briljantnijih sekvenci je ona kada Mikić u svojim rukama ljulja tu maketu, a u ritmu njegovih pokreta glumci se bacaju s jedne na drugu stranu pozornice, pri čemu na pozornicu, usporedno s njihovim bacanjem, izlijeću daske, bačve, jedra te se iz prazne pozornice stvori onaj traženi Krležin brodski kaos. Ta je scena toliko uvjerljiva da sam ja zaista imao osjećaj da se cijela dvorana njiše, a ne da se samo bacakaju i njišu tu malu maketu.
Dodatan efekt toj sekvenci, ali i cijeloj predstavi, daje odlična rasvjeta koju je oblikovao Aleksandar Čavlek. Ova predstava primjer je toga na koji se način rasvjetu može učiniti inovativnom, u tolikoj mjeri funkcionalnom da prenosi atmosferu olujne noći i mistične plovidbe. Scenografiju potpisuje Tanja Lacko, a uz već spomenuta jedra, bačve i daske, čine ju i nekoliko krupnih konopca, koje u jednom trenutku svežu tako da prikazuju trup lađe – jednostavno, a iznimno efektno. Doris Kristić je kostimografkinja, a u tom pogledu nije imala puno problema, pretvorivši glumce ZKM-a, uz pohabane košulje, cipele, sakoe i radnička odijela, u sasvim uvjerljive moreplovce (njihove brade zaslužne su za dobar dio pretvorbe).
Dodamo li cijeloj toj režijskoj dovitljivosti već spomenute glazbene dijelove predstave, jasno je da se radi o suvremenom teatru koji probija granice dramskoga, a uključuje inovativno i iznimno promišljeno korištenje izvedbenog prostora, rasvjete, scenografije i glazbe, uz sam tekst i glumačku izvedbu. Ovo je predstava za 21. stoljeće, ovo je korak dalje, otkrivanje novog. ZKM i Medvešek nemaju namjere, barem što se kazališta i umjetničkog izraza tiče, zazirati od novog i držati se provjerenih recepata. Upravo su zato i napravili snažnu i uvjerljivu suvremenu predstavu za koju će se drugi morati poprilično potruditi kako bi je nadmašili ove sezone. Iz ove se predstave može istovremeno naučiti puno toga o kazalištu, o Krleži, o našem društvu i svakodnevici, a pritom se odlično zabaviti. Ovakav ZKM, s ovakvim redateljskim radom i glumačkim izvedbama, vrhunsko je europsko kazalište, a “Kristofor Kolumbo” predstava koja bi trebala igrati po europskim festivalima jer je bolja od npr. svih predstava koje smo ove godine mogli vidjeti na Festivalu svjetskog kazališta.