novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Kolovoz u okrugu Osage” (Gavella): Crna komedija o snažnim ženama i popustljivim muškarcima

Vrijeme čitanja: 8 minute
Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

Gradsko dramsko kazalište Gavella za svoju je četvrtu ovosezonsku premijeru odabralo tekst Tracyja Lettsa “Kolovoz u okrugu Osage” koji je 2008. bio nagrađen Tonyjem i Pulitzerovom nagradom za najbolju dramu. Tekst je širom svijeta dodatno proslavio istoimeni film iz 2013. godine čiji je scenarij adaptirao sam autor drame, s Meryl Streep i Juliom Roberts u glavnim ulogama (obje su dobile nominacije za Oscara). Te su uloge u Gavelli pripale Anji Šovagović Despot i Bojani Gregorić Vejzović, a režiju potpisuje zagrebačko-srpska redateljica Slađana Kilibarda.

Ovo je druga drama nagrađena Tonyjem koja se ove sezone našla na repertoaru Gavelle, uz “Amadeus” Petera Shaffera u režiji Dore Ruždjak Podolski. Obje su drame ekranizirane i u hit filmove nominirane/nagrađene Oscarom i drugim nagradama, što je sasvim zgodan teren za marketinške manevre. Zanimljivo je primijetiti da su oba teksta u Gavelli režirale žene, a sezonu će zaokružiti Franka Perković režijom Shakespearova “Othella”.

Nezahvalno bi bilo uspoređivati Gavellinu predstavu sa spomenutim filmom, no bitno je napomenuti da predstava vjerno prati dramski, a time i filmski predložak. Ako ste gledali film prije predstave (ili eventualno čitali dramu), uočit ćete sličnosti, a radnja i replike bit će vam sigurno poznati. Drama u tri čina prati širi krug obitelji Weston koja se okupila zbog nestanka i smrti jednog člana te obitelji, Beverlyja Westona. Kako to već ide na takvim obiteljskim okupljanjima, na vidjelo ispliva niz obiteljskih tajni i nesređenih odnosa – tko je u vezi, tko se rastaje, tko kome što zamjera, tko puši (travu), tko pije (tablete), tko želi pobjeći daleko od svega toga i tako skoro u nedogled.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

U prvom činu postupno upoznajemo likove drame koji dolaze u dom Westonovih zbog Beverlyjeva nestanka. Središnja je scena predstave prizor obiteljskog ručka nakon Beverlyjeva sprovoda, za vrijeme kojeg se više-manje svi međusobno obračunaju, da bi se klupko rasplelo u trećem činu, u kojem likovi jedan po jedan napuštaju dom Westonovih i u njemu zauvijek ostavljaju dio sebe i svojih tajni. Na kraju Violet Weston, Beverlyjeva supruga, ostane sama, napuštena od svih članova svoje obitelji. Uz nju ostane samo strankinja Johnna kojoj većinu vremena upućuje rasističke komentare.

Radnja se odvija u današnjici u domu Westonovih u ruralnoj Oklahomi. Osage je američki Sibir u kojem se ništa ne događa, ili barem ništa dobro, iz kojeg likovi žele pobjeći kako bi mogli biti sretni, u kojem ne mogu biti ono što jesu ili što žele biti, u kojem se zaljubljuju u one u koje ne bi smjeli i povrjeđuju one koji ih vole. Letts svojim likovima daje poprilično detaljan društveni kontekst, iako se ne bavi kritikom američkog društva ili ekonomskog sustava niti su likovi egzistencijalno ili imovinski ugroženi (osim Violet, koja boluje od raka). Naglasak je na individualnim borbama likova te njihovim pokušajima da se izbore za mrvicu sreće. Usprkos tragičnim sudbinama svih likova (ne umiru svi kao u klasičnoj tragediji, ali nitko ne dočeka happy end), drama ipak nije tragedija, već više crna komedija.

Scenografija prikazuje interijer kuće Westonovih – dvije etaže, drveni namještaj sivkasto-bež nijanse, veliki bijeli zastori preko cijele scene i puno detalja (knjige, boce, posuđe) koji daju realističnu sliku doma. Nepromijenjena je kroz cijelu predstavu, osim što u drugom činu malo razmaknu zastore. Scenografiju potpisuje Valentina Crnković, dok je kostimografkinja Marita Ćopo, kao i u predstavama “Amadeus” i “Hrvatski bog Mars”, odradila sjajan posao, odlično prilagodivši kostime karakteru likova.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

Naglasak je predstave stavljen na tekst i na glumačke izvedbe, što se pokazalo punim pogotkom jer je ansambl predstave jednostavno izvrstan. Beverly Weston (Zoran Gogić) pjesnik je čiji su slavni dani završili prije 40 godina, otkada radi kao nezadovoljan sveučilišni profesor, uz što je i alkoholičar prve klase, kako kaže njegova supruga. Iako se pojavljuje samo u prologu kada zapošljava kućnu pomoćnicu, Indijanku Johnnu (Lukreciju Tudor), da brine o bolesnoj supruzi i kućanstvu, njegov nestanak i potom smrt pokreću radnju cijele drame. No glava obitelji nije on, već njegova supruga Violet (Anja Šovagović Despot) koja boluje od raka ustiju, ovisnica je o tabletama, odbija jesti i pali jednu cigaretu za drugom, a ne moram ni naglašavati da je teškog karaktera, puna cinizma i kritike prema svojim bližnjima, control freak s kojim je nemoguće izaći na kraj. Ne zavarava ni sebe ni ostale da je moralni autoritet, no svejedno želi da sve bude po njezinom.

Istovremeno je i nevjerojatno pronicljiva pa ispada da sve one tajne koje se pred publikom raspliću tri sata predstave ona zna oduvijek, iako to vješto skriva. Šovagović Despot jednostavno briljira u ulozi. U ovako klasično postavljenom tekstu nijansiranost njene izvedbe i raspon emocija, od bijesa, preko ironične ravnodušnosti do plača, posebice dolazi do izražaja i upravo to nosi predstavu. Gogić, s druge strane, ne doima se pretjerano uvjerljivim, nekako je mekan, no on i jest papučar u toj vezi i stoga je pogođen ton uloge. Teško je povjerovati da bi takav čovjek počinio samoubojstvo, što nije mogla povjerovati ni njegova obitelj.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

Beverly i Violet imaju tri kćeri, sve već četrdesetogodišnjakinje. Barbara (Bojana Gregorić Vejzović) je najstarija i najuspješnija kćer koja se davno odselila od kuće, gradi sveučilišnu karijeru, ima supruga Billa (Janko Rakoš) i kćer Jean (Anja Đurinović) te najviše ulazi u sukobe s majkom jer želi da sve bude po njezinom – baš kao što to želi i Violet (kakva majka, takva kći). Kroz predstavu ona doživi transformaciju od brižne majke/supruge/kćeri u rezigniranu ovisnicu punu cinizma, odnosno postane svoja majka, a putem izgubi i kćer i muža. Gregorić Vejzović je to izvela sjajno i ovo je najbolja i najkompletnija uloga u kojoj sam je gledao.

Ivy (Antonia Stanišić Šperanda) je njena suprotnost. Ona je jedina od sestara koja i dalje živi u blizini roditelja, radi na lokalnom fakultetu, neudana je i naoko ne pokazuje nikakve ambicije, ali je dobroćudna i potajno sanjari o tome kako će sa svojim dečkom (koji joj je ujedno i bratić, što njen položaj čini dodatno mizernim) pobjeći u New York i započeti bolji život, zbog čega me podsjetila na lik Irine iz Čehovljeve “Tri sestre”. Stanišić Šperanda igra milo, njen glas zvuči milo, čak i kada viče, i nekako vas natjera da suosjećate s njenim likom.

Najmlađa sestra je Karen (Nela Koscis), tipičan primjer “one treće sestre” (ili brata) iz američkih filmova i serija koji igraju manju i sporednu ulogu – pojavi se tek na sprovodu i brzo s njega ode, a teško ju je povezati s ostatkom obitelji koja mahom radi na sveučilištima. Karen je “priglupa”, plošna sestra, ušminkana plavuša koja jedino zna govoriti o svom zaručniku i o tome kako je sretna s njim, a Koscis je pomalo karikaturalna u toj izvedbi. No u jednoj rečenici njena maska padne, iz nje izađe bujica emocija, a ona progovora o tome kako je i ona opterećena problemima kao i njene dvije sestre, a da su njena pojava i ponašanje samo fasada, način nošenja sa surovom stvarnošću, lažna utjeha samoj sebi. Tada shvatiš da je Koscis odličan odabir za spomenuti lik i da je svoju ulogu, iako se većinu vremena čini napadnom, odigrala veoma uvjerljivo.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

Sve tri sestre na kraju završe kao luzeri te ostanu bez onih koje su voljele, što se dogodi i njihovoj majci, s tim da ona nije ostala samo bez muža, već su je napustile i kćeri. No tužna sudbina ugrabi i Violetinu sestru Mattie Fae (Jelena Miholjević), prostodušnu Amerikanku sa srednjeg Zapada koja cijeli život skriva breme vlastite pogreške koje nakon 37 godina izlazi na vidjelo i zbog čega nikad nije istinski zavoljela svog sina. Mlađe ženske snage toga isto nisu pošteđene – Jean, Barbarina kćer, 14-godišnjakinja koja puši travu prolazi kroz rastavu roditelja, iako je podosta ”kul” oko toga.

Đurinović je od 1. siječnja dio Gavellinog glumačkog ansambla, no u kazalištu u Frankopanskoj igra od prije, zamijenivši Ivanu Roščić u “Tri sestre”. Generalno je vrlo dobra, iako se povremeno čini previše nervoznom. Njena je scenska pojava izrazito mladolika pa iako 25-godišnjakinja, bez problema prolazi kao deset godina mlađa djevojčica, dok joj njene stvarne godine daju uvjerljivost u scenama sa Zidarićem ili svađama s roditeljima. Slabiji dojam ostavlja Lukrecija Tudor, no njenoj ulozi redateljica nije pružila veliki manevarski prostor – ako bi ona trebala biti ukočena Indijanka koja se tupavo i prazno smiješka uz rijetko izgovorenu rečenicu, onda je zapravo dobra, ali je i kao takva neprirodno ukočena. Podsjeća na lik chief Bromdena iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

Janko Rakoš ima bradu, frizuru i naočale kao Ewan McGregor u filmu i nikako ga nisam mogao zamisliti u ulozi Barbarinog muža Billa, sveučilišnog profesora koji je suprugu prevario sa studenticom, no ugodno me iznenadio izgradivši zaokruženu mini dramsku ulogu kroz realistične bračne svađe s Barbarom ili sukobe s Jean u njenim nestašlucima (u kojima joj on uvijek popušta). Hrvoje Klobučar je standardno dobar, ovoga puta kao Mali Charles, smušen i nezreo sin Mattie Fae i Charlieja, dobroćudan i bezazlen poput Ivy s kojom se (nesretno) spetljao. Darko Milas je njegov otac Charlie, tolerantan dobričina koji s obitelji ima ipak više prijateljske no rodne veze, strog prema svojoj supruzi, no blag prema sinu. Iako je Milas dobar, u njegovoj izvedbi nešto nedostaje, neka doza uvjerljivosti zbog koje bi čovjek rekao: “To je to. On je izvrstan”.

Ranko Zidarić igra Stevea kao da je lokalni frajer s burazima na kavi ili na pivi u nekom zagrebačkom kvartu. S obzirom na sam tekst, njegov mi pristup i način govora leksički odudara od ostatka predstave i daje dojam kao da mu se nije dalo raditi na liku i ovo mu je bilo najjednostavnije rješenje. U relativno ozbiljnu dramu unosi elemente sitcoma kao što su Bitange i princeze, iako to nije nužno loše jer se humorom razbija niz sumornih obiteljskih scena, a Zidarić je to zbilja dobro izveo. Nudi nam zaključak da neke stvarne razlike između seljačine s američkog juga i iz zagrebačkog predgrađa zapravo nema. Najslabiji je član cijele postave Đorđe Kukuljica kao šerif Gilbeau koji ukočeno tek izgovara svoj tekst, bez ikakvih emocija u izvedbi, čak ni kada se upucava Barbari.

Foto: www.gavella.hr
Foto: www.gavella.hr

“Kolovoz u okrugu Osage” prvenstveno je drama o ženskim članovima obitelji Weston, snažnim ženama koje usprkos njihovim borbama zadesi niz nesreća te završe povrijeđene i izgube svoje bližnje i voljene – ne samo Barbara i Violet, iako su njihovi primjeri najočitiji. S druge strane, muškarci su ti koji uglavnom uzrokuju ženske nedaće te ispadaju slabiji i popustljiviji od svojih ženskih polovica (da ne kažem mlakonje), no izvuku se s manjim posljedicama. Je li to zato što su ženski likovi emocionalniji i ustraju do krajnjih granica (Ivy biva povrijeđena zbog svoje tvrdoglave želje da pobjegne s Malim Charlesom u New York), dok muškarci u određenom trenutku ipak popuste (Charlie i Bill svojoj djeci) ili se maknu od svega (Bill od Barbare, čak i Beverly od Violet, iako je to platio svojim životom)?

Kako god, kao i kod likova, i u glumačkim izvedbama dominiraju žene odličnim i uvjerljivim izvedbama. One diktiraju ritam i dinamiku predstave, one stvaraju glavni dojam na gledatelja, one pričaju priču o tome kako je lako biti povrijeđen i ostati bez svega u malograđanskoj američkoj sredini, uz zamjetnu dozu ironije. Iako je različit društveni kontekst, njihovi su problemi i nedaće univerzalni, zbog čega se i hrvatska publika može poistovjetiti s tim likovima. No zanimljiva priča i izvrsne glumačke izvedbe sami su po sebi dovoljan povod za otići u Gavellu, a garantiraju dobar provod i popriličan uspjeh predstave.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari