Komentar: O muškarcima koji ne smiju držati ruke u džepovima i ženama čija odjeća nikad nema funkcionalne džepove
Volim krinolinaste haljine s prepotentno kičastim uzorcima cvjetića s ponekim kao kruh sapunjara blijedim oblačićem pod zračicama sunašca (kruh sapunjara je onaj sasvim bijeli kruh koji vam prodaju u pekari, a kad ga razrežete unutra je više zraka nego kruha). Pretpostavljam da u okvirima mode govorim o kiču, uber-hiper-super kiču, ali razumijem se u modu kao klokan u avione. Također danas imam naklonost umanjenicama, ali to je sasvim normalno, jer ja i ovaj leksikić hrvatskog jezika smo u poliamornoj vezi, ponekad u slobodno vrijeme pišem pjesmice kao svaki pravi mali pjesnikić! No moju gramatički nepravilnu ljubavnu vezu s književnošću na stranu.
Moje krinolinaste haljine s prepotentim uzorcima imaju podsuknju pod kojom možeš prokrijumčariti tri snajpera i sladolednu škrinju te – džepove. Velike, funkcionalne džepove do lakta u koje stane boca pive. Eee. To je džep. A ne ono sranje koje dobiješ na ženskim hlačama pa je još k tome zašiveno iako unutra stane možda jedino kovanica od 5 kuna. Možda. I još na pola viri van.
Osim tih haljina, romantična sam kao kamen, nije mi u prirodi; šminkam se… pa zapravo samo za Halloween jer mi se ne da, bratu kradem majice, a moja majka željno iščekuje dan kad će me vidjeti da hodam u štiklama. Što će biti jednom kad na vrbi rodi malinovača u bocama od murano stakla jer moj iskrivljeni skočni zglob i platfus jednostavno ne hodaju na štikli. Bole noge, čovječe, bole kao kad ti se pčela uvuče u majicu i ispika te skroz, znam iz iskustva jer mi se desilo. I to pred neimenovanom krčmom u nekom zabitom Ličkom selu. I dok je mene pikala pčela po trbuhu jer jadna nije znala izaći iz majice, ja nisam skinula majicu jer “sramote vidjeti ženu bez grudnjaka”. Jer ono, umjesto sisa imam glave od zombija iz čijih bi usta izašla kuga i cijeli bi svijet pomro bljujući vlastite iznutrice.
Provela sam srednju školu opsesivno brinući oko toga da sam predebela, ružna ili nešto treće. Nisam se htjela skinuti u badić na moru jer imam problema s kožom pa sam se kupala samo po noći da me nitko ne vidi! A okolina je jednostavno kimala glavom na takvo ponašanje. Okolina je jednostavno nastavljala s odobravanjem kotrljati taj mehanizam tjeranja žena u sram zbog njihovih tijela. Jer okolina kaže da je vrijednost žene samo u tome koliko je lijepa. I zato sam valjda još u osnovnoj imala barem pet prijateljica koje su bljuvale u WC-u nakon svakog jela da budu “lijepe” i mršave. Djeca. U. Osnovnoj. Školi. To su djeca do 14-15 godina. Pa ti meni pričaj bajke o tome kako uz svekoliki životni stres ne izmišljavamo neke nove, dodatne stresove.
Nasreću sam s godinama izmozgala da je “lijepo” subjektivno i da uopće ne moram biti lijepa, za početak balade. Taj je kompleks ugrađeni subproces koji me nekad neka metaforička budala naučila. Onda sam naletjela na jednu redateljicu koja je formulirala moje misli u riječi, pa sam doživjela moment epifanije. Ne moram biti lijepa! Jer guess what – nije bitno osim ako ja hoću da bude bitno! Fakjea! Daj mi onu trenirku s Hulkom koja je tako mekana i tako je volim i daj mi jebeni sladoled od kokosa i Haribo! Živjelo sve!
Ali dok sam ja kroz srednju kukala o svojim dijetama i vezala veste oko struka uvjerena da imam preveliku rit jer su modelke u časopisima bile (i ostale) fotošopirane apsolutno bezguzno i tako da skupa s krevetom teže 20 kila, mojim muškim prijateljima bilo je zabranjeno čak i kukanje. Moji muški prijatelji nikada nisu smjeli osjećati, a kamoli plakati, niti kada su bili bolesni, niti kada su im se starci rastali, niti kada im je pas umro, niti kada su bili prestravljeni time što nemaju pojma što da rade sa svojim životom. Moji muški prijatelji smjeli su iskazivati jedino neki lažni mačizam, neki “swag” ili kako god se to sad više zove, neku kvazi-agresiju i urlanje. Njih se učilo da budu nasilni, i onda se pitamo od kud toliko nasilja u hrvatskom društvu. I kako je školski sistem uvjerio mene, djevojčicu, da sam glupa za matematiku i fiziku, tako je taj isti sistem uvjerio moje muške prijatelje da su glupi za likovni i poeziju. Sjećam se da sam kasnije davala instrukcije iz književnosti (svačeg se čovjek sjeti kad mu trebaju pare) nekom klincu u drugom srednje, koji se trudio da ne shvati poeziju i hvalio time da ne čita jer je to za papke. S druge strane, meni je najgori užas na svijetu bio razlomak. Ne zato što nismo sposobni, nego zato što smo popušili famu. Ajmo više ne. Nanovo sam počela učiti matematiku.
Fast forward na kavu prije par mjeseci na kojoj je jedan moj prijatelj ustanovio da kao muškarac ne zna što da radi s rukama. Moj drugi prijatelj neovisno o ovom prvom ustanovio je to isto, pa je onda ustanovio da zato puši. Moj treći prijatelj ustanovio je da mu je zima za prste kad je vani hladno, ali neće ruke staviti u džepove jer ne može tako hodati po cesti, to je “papučarski”, a nema rukavice jer ih ne voli. Znam da ovo zvuči trivijalno. Ovo i jest trivijalno. Ali do kuda seže apsurd nametnutih rodnih normi kad ja doživljavam katarzu kad shvatim da ne MORAM biti lijepa, a moji muški prijatelji puše cigarete jer nije macho držati ruke bilo gdje drugdje negoli oko sise, pive ili cigare, a kamoli – u džepovima?
To su sve male, trivijalne stvari nad kojima frknemo našim kolektivnim, u nebesa zapiknutim nosom, i odbacimo kao nešto nebitno. Ali to su samo mali vidljivi znakovi dubljih problema. Onih koje ignoriramo. To su sve mali apsurdi kojima se potvrđuju veliki apsurdi. To su male uličice društva o kojima se ne može raspravljati objektivno i znanstveno jer su premale, pa onda nitko o njima niti ne priča. To su sitni fragmenti koji opravdavaju tekstove s naslovima poput “Muškarci su dokazano jači spol!” ili “Žene su zapravo jači spol!” koje nalazim po internetima i koji se kao zalažu za neku ravnopravnost spolova tako da nekim čudom izbace “ravnopravnost” iz sintagme. Ravnopravnost bi više bila da ti mene i ja tebe za početak vidim kao biće i osobu. Koja ako hoće drži ruke ili boce piva u džepovima. Da se vidimo kako postojimo i da je taj način gledanja primarni način. I da normalna ljudskost nije tabu.
