Petar Pečur (Moraines): „Lako smo se zapetljali u perfekcionizam”

Zagrebački instrumentalni bend Moraines već gotovo dva desetljeća pomiče granice post-rock i post-metal žanra, stvarajući glazbu koja istovremeno melankolično nosi i intenzivno udara. Nakon godina tihe ustrajnosti i nekoliko EP izdanja, bend večeras u klubu Močvara konačno promovira svoj prvi dugosvirajući album „Future Histories” – izdanje koje precizno i zrelo zaokružuje sve ono što Moraines čini prepoznatljivima: masivne slojeve zvuka, emotivnu dubinu i promišljene glazbene strukture.

Uoči ovog važnog trenutka za bend i domaću nezavisnu scenu, Petar Pečur nam je ispričao više detalja o nastajanju albuma, kreativnim procesima i onome što publika može očekivati na večerašnjem koncertu u klubu Močvara.

Deset godina za jedan album zvuči kao svjesno odustajanje od brzine svijeta. Što vas je najviše kočilo, a što vas je tjeralo naprijed?

Sami sebe, naravno – propitivanja, prijepori, proklinjanja, perfekcionizam, post-produkcija, a da ne bude sve na „p“, veliki dio toga je i ono o čemu manje pričamo – financijska konstrukcija cijelog albuma. Odgovorno tvrdimo da nijedan bend ovakvog kalibra ni u Hrvatskoj ni šire nije dao toliko love ne za prvi, nego nijedan idući album. Sve nabrojano je ostavilo traga i vrijeme je eto, nekako prošlo samo od sebe, nitko od nas to nije baš ovako zamišljao, i da smo tada znali koliko će potrajati, vjerojatno bismo odmah dignuli ruke od svega.

Jeste li u nekom trenutku sumnjali da će album ikada biti dovršen?

Pa zapravo i nismo, jednom kad smo se pomirili s dinamikom razvoja stvari. Sve ima neki svoj kraj, i znali smo da se jedan i ovdje mora kad-tad dogoditi. Shvatiš da ipak zapravo to radiš najviše za sebe i da je odustati u bilo kojoj fazi još pogubnije i besmislenije nego nastaviti puštati stvarima da odu nekim očito teško promjenjivim tokom koji smo uspjeli zakuhati. Uz razne ožiljke koje je to ostavilo, uspjeli smo se dogurati do tog prihvaćanja, zadnje od onih famoznih pet faza…

Kako je bilo preseliti rad iz Zagreba u Kanadu, pa zatim u Los Angeles? Je li to bila nužnost, slučajnost ili potraga za “pravim zvukom”?

Bilo je sve od toga, i nužnost i potraga za pravim zvukom. Veliki smo hmm, da ne kažem baš znalci, a da ne kažem baš ni snobovi… jednostavnije, naprosto nam je dosta stalo kad je tema audio produkcija, i rano smo (dijelom na svoju, ranije opisanu štetu) odlučili u tom smislu prepustiti stvari boljima od sebe, i boljima od onoga što se u našem okruženju tada nudilo. Prije dvadesetak ili petnaestak godina, našim ušima je gotova sva domaća underground audio produkcija zvučala vrlo „trudimo se zvučati kao strani bend ali ne ide“, vrlo flat, vrlo demo (takav je, uostalom, i naš debitantski EP iz 2008., rađen u tim uvjetima).

Nije namjera omalovažavati rad raznih ljudi među kojima mnoge i poznajemo, ali za našu muziku nam takva produkcija, koju smo i na sebi osjetili, nije dolazila u obzir za iduće izdanje. Tada je cijela scena svoje uratke slala na kakvo-takvo popravljanje i finalizaciju jednom te istom miks i drugom mastering inženjeru u inozemstvo, i vraćala se opet vrlo često s nama nedovoljno prihvatljivim rezultatima.

Zadnjih 7-8 godina više nije tako, stasali su i kod nas neki mlađi ljudi koji bolje kuže procese snimanja, koji su mini-doktorirali određene stilove, imaju tone dostupnih resursa učenja koje oni prije njih nisu, dobra oprema je postala jeftinija nego ikada… i oni su dio ovog albuma – Mark Mrakovčić i Tomislav Franjo Šušak – da ih obavezno spomenemo, jer mnogi ih preskoče da bi došli do stranih imena o kojima ćemo ubrzo pričati. I na kraju, svakako su i neke slučajnosti i poznanstva kumovali tome da album u nastanku obiđe dobar dio svijeta.

Michael Patterson, Vlado Meller, Howie Weinberg – to su velika imena. Kako je bilo surađivati s ljudima čiji su radovi obilježili glazbenu povijest?

Ma vrlo jednostavni ljudi, kao i mnogi koji postignu neki nivo pa se više ne moraju stalno dokazivati, jer njihovo ime već govori za sebe. Patterson posebno, taj čovjek je godinama patio zajedno s nama, a moglo je biti samo „daj lovu, izvoli miks, doviđenja“, ali on je ušao u ulogu mentora, spojke za druga imena, obavili smo s njim stotine emailova i desetine videopoziva u tih pet-šest godina i sve je to za nas bilo vrlo vrijedno, vrlo smo ponosni, jer znači da smo i mi napravili nešto što u tim ljudima rezonira na dobar način, a nismo im bili samo običan posao.

Ma čak i da je sve bilo isključivo poslovno, opet na svom albumu imati npr. ime čovjeka (Weinberg) koji je radio na najvažnijim albumima koji su pobrali Grammyje i odgojili neke od nas (Nirvana, Sonic Youth, Pixies, The Cure, Smashing Pumpkins, Deftones) znači vrlo mnogo, i time se ne mogu pohvaliti ni mnogo ozbiljniji, ni mnogo šire od nas.

Album se zove “Future Histories”. Kako vi čitate taj naslov – je li riječ o osobnoj kronici, društvenoj kritici, fikciji…?

O osobnoj kronici, bravo, vrlo dobro pogođeno. I bez riječi u pjesmama, ovaj album je i prepoznatljiv kao vrlo osoban uradak. Dok naš debitantski EP kroz naslove i tekstove ima vrlo znane, mladenačke uzore u filmovima, literaturi i donekle društvu, ovdje se konceptualno otišlo gotovo u potpunu introspekciju. Uz album idu i neki tekstovi koji govore o tome. Pitanja poput tko smo nas četvorica kao pojedinci, tko smo zajedno, kako razvijamo svoje prijateljstvo, kako pletemo zajedničko muzičko tkivo, zašto i kako je sve oko albuma trajalo koliko je trajalo, i kako smo opstajali pod pritiscima i problemima koje je svaki od nas stvarao ostalima.

Kroz sve uspone i padove postalo je više-manje jasno da ima nešto sudbinsko u tom odmicanju i vraćanju koje smo prolazili jedni s drugima, i da se usput dogodilo deset ili petnaest godina neke zajedničke, istovremene prošlosti i budućnosti.

Instrumentalna glazba često traži više od slušatelja. Koliko vam je važno što slušatelji “vide” dok slušaju vaše pjesme?

Svaki član benda bi sigurno imao drugačiji odgovor ali smo, nekako u cjelini, osjetili veliko olakšanje i zadovoljstvo što ta muzika konačno više nije samo naša. Više ne postoji samo između četvero ili desetoro ljudi koji znaju svaki njen detalj, nego napokon doslovno svatko ima mogućnost i pravo od nje uzeti što hoće, čuti je i „vidjeti“ kako god im je drago. Ne znamo tko će doći do nje, kada će doći do nje (pa i mi još tek iskopavamo neke desetljećima stare albume), kako će nekoga inspirirati ili naljutiti ili možda spasiti, ili što god da će drugo od nje napraviti, i to je neka ljepota cijele te stvari, to je moć glazbe.

Koji vam je osobno najsnažniji trenutak albuma i zašto baš taj?

I to je vrlo individualno među nama, i teško najtočnije odgovoriti. S produkcijskog i kompozicijskog aspekta, Anima koja otvara album se možda objektivno ističe kao sklad koji jasno ilustrira kontraste kojima se bavimo na ostatku albuma. Tišina, napetost, distorzija, eksplozija – sve su to elementi koji se u njoj izmjenjuju s iznimnom ravnotežom. Na neki način, ona služi kao mikrokozmos cijelog materijala. Ipak, unatoč tome, tijekom godina je vrlo rijetko bila dio našeg koncertnog repertoara, pa i tako nosi neku težinu samonametnutih očekivanja da bude ispravno prezentirana uživo.

Kao bend ste aktivni skoro već 20 godina, tek sada objavljujete prvi album. Jeste li svjesno gradili svoj identitet kroz koncertne nastupe, izbjegavajući pritom uobičajena očekivanja diskografa i publike? Je li perfekcionizam bio teret ili vaša najveća snaga tijekom tog procesa?

Vrlo rano, već na početku, pomazila nas je neka sreća da smo kao mladi bend dobivali priliku svirati sa stranim ili poznatijim imenima, nešto i u inozemstvu. I žanrovski okviri koje smo izabrali za sebe odmah su nas odvojili od većine tadašnjih kolega sa scene kao nešto svježije i neočekivanije od ostalih. Bilo je to doba booma stoner bendova, domaći post-rockeri su već uvelike nestali ili su bili na zalasku, a i metal scena je bila mnogo prisutnija nego danas, i mi smo nekako od svega toga uzeli ponešto (uz ostale osobne utjecaje) i otišli svojim putem, što je bila svjesna odluka iz potrebe za razlikovanjem od drugih, koja nam je i stvorila dodatne pritiske (a moguće i kroz našu percepciju očekivanja od publike koja je solidno popunjavala svirke), da moramo stalno pičiti citius, altius, fortius.

Iz svega toga smo se vrlo lako zapetljali u perfekcionizam, što je perzistentni teret kojeg se izgleda ne znamo riješiti, i koji je tek sada rezultirao albumom. Bilo bi previše teatralno i klišeizirano reći da se na kraju pokazao kao najveća snaga, neke stvari bi jednako dobro ispale i da smo ga znali tu i tamo zauzdati.

Močvara je simbolična lokacija za vas. Kako doživljavate taj povratak na početnu točku? Što za vas znači predstavljanje albuma baš u Močvari – klubu gdje je sve počelo?

Ma Močvara nam je sve, svi se najugodnije osjećamo tamo svirati i najlogičnije je nastaviti se svaki put tamo iznova rađati i kretati dalje. To je važan prostor s velikom poviješću, kroz godine postaje sve bolji, i među ta četiri zida koja su upila toliko različitih i bitnih zvukova smo se u konačnici i mi sami glazbeno odgojili.

Najavljujete audiovizualni napad. Možete li nam dati mali teaser što publika može očekivati vizualno?

Volimo raditi s Filipom Pacakom koji je ne samo izvrstan ton majstor, nego i majstor rasvjete, i o njemu će isto ovisiti cjelokupno iskustvo kao i o nama. U planu je u ton isprogramirana bogata popratna rasvjeta kakvu nikad ranije nismo imali.

S obzirom na trud uložen u ovaj album možete li zamisliti da radite drugi u kraćem vremenu, ili je ovo i dalje vaš ritam?

Definitivno da, ne da možemo nego moramo. Ne vjerujemo da itko od nas više može i želi izdržati prethodni ritam događanja albuma. Iako imamo ideje, zasad nemamo neki vremenski okvir za ozbiljniji početak rada na idućem izdanju, ali kad dođe do toga, imat ćemo tonu vlastitog iskustva iz kojeg smo valjda nešto i naučili.

Kako vi vidite ulogu Morainesa u sceni post-rocka i progresivnog metala danas?

Uh, još nešto oko čega bismo se teško složili unutar sebe. Objektivno, ti su žanrovi uvijek bili „acquired taste“ za usku publiku, a i onda kad smo mi počinjali, oni su već poprilično odživjeli svoje najbolje dane. Naravno, vatra uvijek negdje tinja, u svijetu su se javili noviji bendovi tog stila, nekima od njih ide jako dobro, ali po logici potražnje i afiniteta publike ne može ni biti puno takvih, pa većina kojoj i mi pripadamo to i dalje radi za manji broj ljudi, i najvjerojatnije nam je tu negdje uloga i mjesto.

Drago nam je da smo bar na ove prostore među prvima, ako ne i prvi, donijeli neke žanrove kojima u široj slici pripadamo, poput post-metala. Lijepo je zamišljati da bi „Future Histories” možda jednom mogao ući u neke antologije domaćih instrumentalnih albuma, ili albuma ovih i onih žanrova (ako se ikada nađe netko tko će ozbiljno i temeljito secirati cjelokupnu indie scenu u posljednjih nekoliko desetljeća). Lijepo je znati da smo dali jako puno od sebe da to bude ono što je, a je li nam negdje zapisana još kakva neočekivana uloga ne znamo, probali smo odgovoriti u šestom pitanju 🙂

Nakon promocije, planirate li turneju, još koncerata, ili se ponovno povlačite u studio?

Sve od toga, s tim da je studio zadnji na redu, sada treba ovo izdanje promovirati kako, koliko i gdje se može i ima smisla. Scena se korjenito promijenila od doba kad smo mi najviše svirali, pa s njom i načini na koji cijela bendovska priča funkcionira, a nas nije bilo neko vrijeme da budemo sudionici tih promjena, pa evo idemo lagano započeti sve to s trodnevnom mini-turnejom, testirati današnju dinamiku scene i publike, i ovisno o rezultatima i povratnim informacijama tog poduhvata planirati buduće aktivnosti.

Koja je najstarija uspomena vezana uz glazbu koje se možete sjetiti?

Probali smo se sjetiti, neki jesu, neki nisu, a neki ni u ludilu ne bi to podijelili s internetom 🙂 ‘Ajmo umjesto toga odgovoriti fun factom, najranijom uspomenom na Moraines – osnovani su zahvaljujući postu u „tražim ljude za sviranje…“ sekciji jednog sad već dugo godina neaktivnog glazbenog foruma.